Ne znam kad se to dogodilo, ni da li se zaista dogodilo…Nema opipljivih tragova.
Nisam se imala na što žaliti, izvana je mnogo toga izgledalo 'predobro' da bi me itko slušao i uzimao ozbiljno. Preostalo mi je da se u trenucima udaha, kad neobuzdana mladost popušta i mnoge spoznaje ne može sažvakati kao 'apsolutnu' mudrost, prihvatim sa svim iluzijama kojima sam se hranila i održavala na životu, strahujući od promjena. Bojala se odrasti. Sazrijevala sam u prepoznavanju narcisoidnih osvrta,neobuzdanošću ljubavnog užitka. Takva sam, volim užitak, ma što volim - obožavam…I nisam u tome usamljena.
Na putove, na koje nikad nismo mislili poći odvođeni smo s razlogom. Često se pitamo zašto baš na taj put i kako to da nismo vidjeli da nema kraja ili da je slijepa ulica?! Baš je u tome čar i zaplet života, od kojeg nam nikad nije dosadno, koji nas tjera da postanemo kreativni , da se izgrađujemo izlazeći iz vlastitog komfora i postanemo ono što ni u najluđim snovima nismo sanjali.
Od balerina, princeza ,svirača i avijatičara, ostali su lagani osmijesi, koji su pomno skrivani iza zavjese, tješeći se da smo nekim čudom zavedeni.
Većina nas misli kako nas je netko s druge strane 'zakinuo', ne prihvaćajući da se, kukajući i žaleći se, sputavamo i propuštamo izbore.
„Dođi da se ljubimo! Ne boj se.To su izazovi na pragu mladosti koje su mnogi prošli i preživjeli.“ Opirući se i zagledajući iza zrcala, gledala sam mu lice koje se smiješilo i otkrivalo sličnost.
Bjelina 'niske' zuba bacala je sjenu na tamne oči, koje nisu bile moje. Ni put nije bila moja, a ipak sam je prihvaćala.
Nepregledne 'silnice' vukle su u obećanu zemlju užitka, a ključ je bio na dohvat ruke. Izazov pretvoren u ludilo želje i požude, ovijene u spoznaju da nikud ne idem i ništa ne dajem, a dobivam.
Sjena je sjenčala ono što se nije preklapalo. Zato su se tijela u strasti pronalazila. Ubrzano disanje i zvona u glavi sudarala su se i odbijala,a u isto vrijeme snažno privlačila.
U strasnom zagrljaju u kojem sam grlila sve ono što je i nije, popuštale su kočnice, a pozadina se ogledala gubila u koncentričnim krugovima koji su vodili u začaranost i očaranost,u alter ego. Obožavala sam to biće cijelom sobom,Iluzionistički ga centrirala u srž osjećaja.
Voljela ga, voljela se.
Komešanja u sokovima i glasnim strujanjima nestajala su u svemirskim daljinama nudeći odgovore, koje od užitka nisam imala snage definirati.
Ostajali su 'pred vratima' da ne remete sklad 'edenskog vrta'.
Iluzija, da će zauvijek tako biti i ostati, nije dopuštala prihvaćanje promjenjivosti. Pogled u zrcalo,frontalno,pozivao je na osvješćivanje,a strasna ljubav iskrivljavala sliku.
Sjenčala sliku njegovog tijela i tražila da zavolim svoje.
Nisu mi smetale klempave uši, ni prekratke noge, ni kosa koja mi je sve više tamnila. Prihvaćala sam sve te 'sitnice' zahvaljujući njegovom obožavanju. U požudnom pogledu nestajale su nepravilnosti i nesavršenosti kao da nisu postojale i uvodile u osjećaj da baš tako treba biti i da mu trebam upravo takva kakva sam.
I on meni. Potvrđivao je to svakim pogledom i dodirom uljuljkujući me u savršenost svijeta i ljepotu opijenosti tom spoznajom. Sve do jednog maglovitog jutra kad je zagrljaj popustio, i kad sam otkrila da volim drugo biće koje je imalo šire 'meridijane i paralele', koje je vibriralo drugačijim ritmom i zračilo jačim sjajem.
Otkriće je u prvi tren izazvalo negiranje i osudu. Opravdanje je ubrzo stiglo potaknuto znatiželjom: to je bio moj unutarnji svijet-moja stvar.
Uživala sam u dugim razgovorima, smjehu i sukladnosti ideja i misli... zajedničkom rečenicom u istom trenu,miješanju misli u najčudniji opijajući coctail.
U vrtlogu emocija tijelo je isčezlo, nestalo, a uzburkanost duše se pojačala. Postala sam življa no ikada prije.
Titraje duše morala sam kriti da sve ne pokvarim. Vagala sam i svađala se sa sobom, tražeći odgovore za ono što mi je postajalo dragocjeno. Pretvarala se u ženu koja odmahuje glavom na ono što želi. Kočila se na njegovo pribižavanje. Osjećala da me gleda i prihvaća i upravo se zbog toga bojala da ne srušimo novu dimenziju užitka, koja se nije mogla ničim doživljenim, ni proživljenim mjeriti.
Nikad glasom izrečenu ljubav nosila sam poput najsjajnijeg pečata i strahovala da nekom neopreznošću ne odleti u eter i ne polomi se. Ostavi čežnju.
Uzajamna ljubav, koja se sa svakim novim susretom iznova rađala i oplemenjivala me, činila emotivnijom i obzirnijom,oblikovala u ženu koja bez euforija i osuda osvješćuje iskustva osvojenih pobjeda i preživljenih poraza.
Koja je sazrela, zna što hoće. U konačnici je učinila da budem svoja. Stvorila se, ili smo je zajedno stvorili , iz potrebe širenja dimenzija naših bića.
Morala sam naučiti htjeti, a ne uzeti.
Na njegovom se licu ocrtavala ista spoznaja i ista priča.
Osjećala sam kako kola mojim žilama, kako me podržava i održava u mnogim 'neredima života'.
Nadahnjuje da iz njih izađem bez ogrebotine. Oplemenjena i zrela, mogla sam zadržati dar, koji nikoga nije povređivao, a da ga ničim, baš ničim, ne ugrozim. Čak ni jednim neizgovorenim 'hvala'.
Znam i da mu se to isto dogodilo, zrcalo ga je odalo…..