Značajke umjetničkog puta
Stojan Stojanov,
operni prvak i vokalni pedagog
Dramski tenor osobita timbra i moćne kondicije temeljene na pažljivo njegovanoj vokalnoj tehnici uz psihološki studij interpretacije lika kao protagonista u dramskom zbivanju, uglazbljenom, u kategoriji opernoga lika kao najsloženijeg produkta glazbenoscenske umjetnosti, opere.
Na zagrebačkoj je sceni Stojan Stojanov junak Verdijeva opusa, svojim Radamesom, u Aidi, Manricom u Trubaduru, Riccardom u Maskenbalu, osobito velikom kreacijom Otella, svojim Don Carlosom, potom u Puccinijevu opusu kao Cavaradossi u operi Tosca, Edgardo u Donizettijevoj operi Lucia di Lammermoor, Enzo Grimaldi u Ponchiellijevoj operi Gioconda, pa Turiddu u operi Cavaleria Rusticana, P. Mascagnija, Don Jose u Bizetovoj operi Carmen, tumačio je Calafa u Puccinijevoj operi Turandot, a onda posebno Porina u istoimenom djelu V. Lisinskoga, Juranića u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinskom, Miću (Ero) u slavnoj operi Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca... Stojan Stojanov često je nastupao na svim opernim scenama u Hrvatskoj – Zagreb, Rijeka, Osijek, Split, kao i u svim središtima bivše državne zajednice: Novi Sad, Beograd, Skopje, Sarajevo, Ljubljana, Maribor, a s mnogima od tih ansambala gostuje u Njemačkoj, Švicarskoj, na sceni Boljšoj opere u Moskvi, u operi St. Petersburga...
Ovo je tek podsjetnik – za početak razgovora u ime sjećanja velikoga umjetnika na značajke stvorenoga umjetničkoga puta i razine kreacija koje su desetljećima kao umjetničke dominante na opernim scenama živjele i nadahnjivale jednakim intenzitetom i kolege i mnogobrojnu publiku u velikom broju opernih kazališta. Osamdeset i dvije operne uloge Stojana Stojanova izraz su bogatog vokalnog i stilskog raspona, od belkantističkih uloga do slavenskoga repertoara i verističkih djela, koja nalažu različite načine pjevanja u ime punoga obujma vokalno-psihološko-dramaturških vrijednosti uloge i djela u cjelini.
Muzikologinja Stana Đurić-Klain kaže o Stojanu Stojanovu: “Pravi belkantistički pjevač, jedrog, oblog, metalno obojenog glasa, Stojanov je plijenio u ulozi Puccinijeva junaka Calafa u operi Turandot, lakoćom emisije tona, jasnom dikcijom u ime afirmacije ideje u logičnom i emocionalnom sloju smisla, ostvarujući time potpunu kreaciju.“
A umjetnik nam govori:
„Od djetinjstva sam volio sport i želio sam mu se profesionalno posvetiti. Bavio sam se lakom atletikom i nakon gimnazije u Sofiji htio sam postati trener. Ali, nakon mature, tijekom ljeta sam s društvom proveo nekoliko dana na izletničkom brodu gdje smo susreli grupu poljskih opernih umjetnika koji su nastupali u turističkim središtima na Crnom moru. U nastaloj prijateljskoj atmosferi, uz pjesmu, vino i pošalice, s dahom ljubavnoga zanosa u zraku, svi smo se osjećali kao ljudi u punoj formi. Ti operni umjetnici predočili su mi vrijednosti odluke da školujem glas i da se usmjerim operi kao svom profesionalnom izboru. Isprva o tome nisam ozbiljnije razmišljao, ali mi je jesen tu ideju učvrstila. Pristupio sam prijemnom ispitu na Akademiji Bio sam pripremio ariju Rodolpha iz Puccinijeve opere La Boheme i jednu pjesmu iz klasičnoga repertoara Lieda. U prvoj etapi morao sam steći solidnije glazbeno obrazovanje tijekom pune akademske godine, nakon koje sam primljen kao redoviti student – prvi od deset primljenih te godine i među sto i deset prijavljenih kandidata. To mi je već bio značajan poticajni uspjeh.
U svojoj početnoj tjelesnoj kondiciji stečenoj sportom i uz sustavni rad na vokalnoj tehnici i širenju izazova njene uspješne primjene, izborom vokalne literature, koju sam usvajao i predstavljao na priredbama, nalazim odgovore na pitanja o svojoj izdržljivosti i o ritmu nastupanja u mnogobrojnim izvedbama djela u svakoj opernoj sezoni, godinama. Tu su i prirodne sposobnosti glasa, jer ima pjevača s kvalitetnom tehnikom ali bez snage da izdrže učestalost nastupa, osobito u vokalno-scenskim složenim protagonističkim ulogama.
Pjevanje je moja radost, pjevam jer taj posao duboko i iskreno volim, pa i ne osjećam da vrijeme prolazi, u tom radu.
Kada mislim o svome radu, nameće mi se spoznaja da sam čovjek okrenut najprije životu, čovjek koji susreće ljude, druži se, prepoznaje karaktere, njihove mijene i osobitosti, pa tek onda sam tenor koji misli na visoki C i bravure oko toga.
Takav pristup mi omogućava da život, kao najboljeg instruktora, štujem i volim, da cijenim ljude i da u svakoj situaciji učim, primam, da bih, kada to scena traži, sve što sam primio mogao i dati. Uvijek u prirodnoj, ljudskoj dimenziji, bez teatralnosti i manire koja publiku odbija od scene. Razvitak svih grana scenske umjetnosti nametnuo je i opernom pjevaču norme kao vrste standarda koje ranije generacije nisu imale.
Svakoj novoj ulozi pristupam s ljubavlju i istraživačkom znatiželjom koja me vodi novim spoznajama, a njih često utkam u već savladane uloge i time ih izražajno proširujem, nadgrađujem ih u tumačenju slojeva smisla i kreacije se vremenom razvijaju uzlazno. Zajedno rastemo i zrijemo, i ja kao tumač, izvođač i uloge kojima istraživačkom svježinom uvijek pripadam. Možda bih mogao reći da je moja glavna osobina, koja ima i značenje vrline – disciplina.
Umijem biti vrlo strog prema sebi, a uz to sam tolerantan prema svima drugima. To je u mojim iskustvima proporcionalan odnos vrijednosti. Kritiku uvažavam kada osjetim da je kritičar i pedagog. Kvalitetan kritičar to mora biti. Kritičar se mora pripremiti za svoj dio posla. Mora upoznati i razumjeti redateljevu koncepciju, pa kada to usvoji, treba prosuđivati omjere zamišljenoga i ostvarenoga u predstavi, a ne redateljevoj koncepciji suprostavljati neku svoju viziju iz tko zna kojega izvora i s kim. Predstava kao proizvod mora biti u polazištu, a i krajnji cilj kritičareva razmišljanja. Kritičar mora imati njegovanu sposobnost prepoznavanja objektivnih mogućnosti pjevača čije ostvarenje komentira i jasno naznačiti stupanj postignutoga kao i onoga na čemu se još treba razvijati usavršavati. A sve to bez komparacije s nekim drugim izvođačem, različitih osobina i startnih odrednica, punom pedagoškom osjetljivošću.
U umjetnosti, kao i u humanističkim disciplinama, nema ni najmanje mjesta malicioznosti pa sve što eventualno sadrži natruhe toga, treba suzbijati iz javnoga prostora u ime “ekoloških duhovnih normi” i vrijednosti u javnoj komunikaciji.
To će oplemenjivati javno mnijenje i stvarati konstruktivne odnose umjetnika – tvoračkih snaga i kritičara s didaktičnim akordima u obraćanju javnosti.“