Nakon jednog od najtežih vremenskih perioda u životu našega grada,kojeg je
pogodila kao i čitav svijet teška epidemija, a razoran potres uništio ne samo naše
domove već i gotovo sve kulturne intitucije,svu ljepotu i zapravo sačuvanu
povijest srednje europske arhitekture njegovog Gornjega i Donjega grada pa i
šire.Sve ono u čemu smo odrastali,voljeli i čime smo se ponosili...srušeno je u
nekoliko sekundi i činilo se zaustavilo naše živote ne samo privatne već i
profesionalne,što umjetničkom a pogotovo kazališnom svijetu teško pada...
Kako u izoliranosti vlastitog doma,daleko od kontakata s kolegama,daleko od
zajedničkog stvaralačkog druženja na oblikovanju nove predstave,svladavanju
nove muzičke partiture,udisanju kazališnog zraka i ustreptale atmosfere prije
predstave,kako bez gledališta koje te ponese i nagrađuje svu tvoju ljubav i
odricanja,kako bez dasaka koje život znače?
Kako je tek baletnim umjetnicima,kojima svakodnevne vježbe,širina i visina
prostora u kojem rade, jedino može sačuvati tehniku,garantirati da im tijelo
postane savršeno poslušan instrument, kojim stvaraju svoje čudesne igre,grade
plastične likove i lete prostorom poput ptica?...
Prvi proplamsaj nakon nekoliko mjeseci izolacije pod maskama,fizičke izolacije
u prostoru,doticaja samo na daljinu i ubitačne tišine i deprimiranosti koja je
nalegla nad veliki dio zemalja širom svijeta,a naš voljeni grad potresom
pretvoren u hrpe ruševina,dogodio se te prekrasne proljetne večeri 30 svibnja
ispred zgrade HNK u čast Dana državnosti naše zemlje.
Čitav državni vrh, uzvanici,raspoređeni na nevelikom prostoru na razdaljinu
postavljenih stolica s još uvijek prisutnim mjerama predostrožnosi,bili su onaj
mali dio publike na predivnom trgu ispred ulaza u veličanstvenu zgradu našeg
Kazališta.Sve ostale staze i široka lepeza prilaza toj velebnoj zgradi,od
tramvajske pruge na zapadu do prostora ispred Kazališne Kavane na
istoku,ispunili su zagrepčani svih uzrasta.Bilo je tu i starih“galerijaša“,vjernih
posjetitelja naše prve kazališne kuće,djece, mladeži i kućnih ljubimaca...Kad je
ispod dirigentske palice Nikše Bareze odjeknula hrvatska himna u zanosnoj
izvedbi orkestra HNK,zapjevalo je i staro i mlado na čitavom veličanstveno
osvjetljenom trgu, otpočela je čarolija zvuka,poetske riječi,pjesme i vrhunskog
plesa....
Znalački sastavljen program koncerta,u trajanju od jednog sata bio je ispunjen
glazbenim djelima hrvatskih skladatelja,redale su se poznate operne arije u
izvedbi eminentnih opernih umjetnika,uz zbor iz opere Nikola Šubić Zrinski
zapjevao je i prisutan narod..Poeziju hrvatskih pisaca,nadahnuto su interpretirali
ponajbolji glumci (od kojih je nečiji dom postao ruševina),a vrhunski baletni
plesači na posebnom podiju izveli su odlomak iz nastajajućeg baleta i svojim
bravuroznim koracima inspirirali prisutnu dječicu da zaplešu na travnjacima od
oduševljenja...
Toliko radosti zbog ponovne mogučnosti davanja svoje umjetnosti koja je
strujala od svih izvađača prema svojoj publici i šire,prelila se u nekoj posebno
ustreptaloj atmosferi čitavim veličanstvem prostorom,pod čarobnom
rasvjetom,koja je još više istaknula njegovu starinsku ljepotu i dominantno
kulturno središte našega grada i zemlje.
Televizijske kamere zagrebačke Televizije,dale su svoj poseban doprinos,vješto
klizeći panoramom okoliša iz kojeg su te vedre svibanjske noći, izranjali iz tame
tek tornjevi okolnih zagrebačkih crkava i kupola palača,širile se avenije negdje
prema jugu i odnosile radost ponovo proplamsaja kazališne umjetnosti.