TEREZIJA AVILSKA

• EKSTAZA I ZDRAV RAZUM

Terezija Avilska
Riječi Svete Terezije Avilske govore srcu tako izravno da čak i četiri
stotine godina nakon njezine smrti one zvuče suvremeno. Malo je tko
pisao o duhovnosti s toliko tople izravnosti , jednostavnosti i životne
mudrosti poput nje.
Majka Tessa Bielecki skupila je isječke iz Terezijinih djela ,
autobiografije , poezije , meditacija i pisama , kako bi oslikala portret
Terezijine osobnosti i njezine razigrane duhovnosti. Ona je "homo
ludens". Terezijina stremljenja ka božanskoj sjedinjenosti bila je
nerazdvojiva od njezinog strastvenog sudjelovanja u nedaćama i
radostima življenja. Upravo to čini je sjajnim uzorom suvremenom
čovjeku koji želi spojiti duhovnost s potrebama svakidašnjice.
Slavni književnik George Eliot reče za Tereziju: " Terezijina strastvena
, idealistička narav zahtijevala je junački život!"
Sveta Terezija rođena je sa srcem borca utamničena u ženskom tijelu
To je u njoj potaknulo napetost, tako razapinjuću , a opet tako
stvaralačku , da ju je to prvo rastrgalo , a potom vratilo u cjelovitost
na najvišoj razini ljudske čestitosti i sjedinjenja s Božanskim.
Terezija je rođena 1515. godine u Avili, uzvišenom gradu svetaca i
pjesama , gdje ljeti prži sunce , a zimi se od vjetrova s obližnjih
planina studen uvlači u kosti.


Mlada Terezija, pametno i živo dijete , žudjelo je za vlastitim
junaštvom. Zanimale su je priče u traganju za Svetim gralom.
Terezija je sanjala o poduzimanju viteških djela.
Sa dvadeset godina je pobjegla od kuće i potajice ušla u samostan. To
nije samo slomilo srce njezina oca, nego i njezino: " Izgledalo je da je
svaka kost moga tijela odijeljena jedna od druge."
Imala je romantičnu vezu s jednim od njezinih bratića, ali, ipak
pribojavala se, jer je u njezino doba za ženu brak značio robovanje.
Uvijek ekstremistkinja , Terezija je nastojala s krhkom snagom živjeti
besprijekornim životom.
Tako je ležala , rastrojena u duhu, kao i u tijelu u postelji tri duge,
bolne godine.
Ali nakon toga je ispunjivala život , ljepša i dražesnija nego ikad,
ispraznim razgovorima.
Gotovo 30 godina nakon ulaska u samostan , Terezija ga je napustila
1562. te utemeljila novi, davši ime po sv. Josipu.
Zašto je ova španjolska mističarka uzor za suvremene muškarce i
žene? Terezija se usudila ostvariti nemogući san. Priča o njezinoj
"svetoj smjelosti" nije samo zabavno štivo , ona nam daje nadahnuće
da snivamo vlastite snove i steknemo hrabrost da ih slijedimo.
Očarala je sve dok je putovala Njegovim kraljevskim putem, noseći
iskru vatre koja nije zapalila samo Španjolsku , nego i ostatak Europe ,
a na kraju i cijeli svijet. U katoličkom kalendaru, njezin je dan 15.
listopada.
U radosti i boli uz pomoći sv. Ivana od Križa, čija se poezija smatra
najboljom u svjetskoj književnosti , oni dvoje su stvorili plodnu


duhovnu baštinu koja nas obogaćuje i danas. Njezino ratničko srce
bilo je uvijek "muževno" i "odlučno za borbu".
Bog je slao iznova i iznova da prenosi Njegov junački stijeg ( "grb"
Njegovih pet rana) i iskaže Svoju ljubav tjeskobnom svijetu bez
ljubavi.
Umrla je 4. listopada 1582. stalno ponavljajući : "Ja sam kći Crkve." Za
života već proglašena sveticom od ljudi ( na njezino zgražanje ),
Terezija je službeno kanonozirana 1622. 40 godina nakon smrti. Papa
Pavle 6. proglasio ju je 1970. godine prvom ženom naučiteljicom
Crkve.
Sveta Terezija je puna divljenja za sve stvoreno : kokosov orah,
hladnju dinju, svježa jaja i dunju, šarene vodoskoke i vodicu
narančinih cvjetova , miris i pjesništvo, glazbu i ples , knjige i čitanje,
polja i cvijeće , vrtove i dobro tlo.
Voljela je sardine , pa je rekla kako se može pridobiti samo jednom
sardinom. Na zgražanje sestara kad su je vidjeli kako proždrljivo jede
jarebicu, Terezija je rekla : "Kad postim, postim, a kad jedem jarebicu,
jedem jarebicu!"
Moramo imati dobar osjećaj za šalu i znati se nasmijati sebi. Moramo
imati i određenu dozu zdravog razuma.
Terezija je praktična , razumna i prizemljena; za nju je krijepost
važnija nego strogost. Naglašava potrebu za dobrom hranom ,
dovoljno sna ( najmanje 6 sati) te vrijednost odmora kao i obzirne
šutljivosti.
Terezija upozorava na "štetu koja proizlazi iz druženja s rodbinom".
Shvaćamo da je naš vrt nije samo Rajski , nego i Gethsemanski i
Golgota: mjesto lubanje i križa.


Shvaćamo da je naš Rajski vrt raspet vrt.
Za kršćane , križ nije negativan simbol smrti , unatoč užasu
razapinjanja. To je simbol života i uskrsnuća.
Ako smo vjerni križu i bolnom procesu uništenja dolazimo do konačne
faze , a biblijski izraz za ovu fazu je slava.
U duhu slobode , mira , predaje i svete ravnodušnosti "prihvaćamo
ono što je je gorko isto kao ono slatko."
Naša molitva više nije rad nego slava:" Jedan trenutak je dovoljan da
naplatimo za sve teškoće koje smo pretrpjeli u ovom životu!"
Terezija opisuje taj paradoks :" Ljubav pretvara rad u odmor."
" Kažnjeni smo slavom" i izlazimo iz teške kušnje " poput još finijeg i
čistijeg zlata."
Za one koji imaju temperament poput Terezijina , božanska je
sjedinjenost često popraćena ekstazom , svetom zanesenošću i
ranama ljubavi.
U svima nama postoji kronična sklonost da tragamo za lakom
duhovnošću koja obećava trenutačna i ugodna postignuća nakon vrlo
malo napora.
Bez obzira na to jesmo li ushićeni ili otrežnjeni od zabluda , ispunjeni
divljenjem ili ranjivi , blistavi ili slomljeni , Terezija ima riječ mudrosti
za nas. Nadalje, mi nismo anđeli već imamo tijelo.
Gospod hoda među loncima i tavama.
Uistinu je prekrasno promatrati kako Gospodin isprepleće patnju s
užicima : to je ravan put kojim su išla Njegova vlastita stopala. Jedino
je ljubav ono što daje vrijednost svim stvarima. Poljubac je znak
velikog mira: prijateljstvo između dviju osoba.


Utješno je kada bolesna osoba naiđe na drugu bolesnu osobu , a pate
od iste bolesti.Kako je to velika utjeha otkriti da nisi sam. Te dvije
osobe postaju snažna pomoć jedna drugoj u patnji i ozdravljenju.
Kako li izvrsnu potporu daju jedna drugoj.
Nije put koji vodi njemu uzak nego kraljevska cesta - nego, koji njime
krene na to božansko putovanje.
Naime, potrebno je više smjelosti da se slijedi put savršenosti nego
da se postigne brzo mučeništvo.
Sv. Terezija konstatira : "Moja ljubav prema dobrim knjigama bila je
moje spasenje."
Bog od nas traži samo dvije stvari : ljubav prema Njegovu Veličanstvu
i ljubav prema bližnjem.
Ljubav uvijek potiče : razmišlja što će učiniti. Ne može se suzdržati.
Od nužde stvoriti vrlinu je savjet sv. Terezije. Najveća je savršenost u
pokornosti. Pokornost daje snagu. Uznastojimo jako , povjerujmo
jako. Što duša postaje neznatnija u molitvi, to je Bog više uzdiže.
Poniznost je zrcalo u kojem vidimo kako ništa što dobro napravimo
ne proizlazi iz nas... Poniznost donosi mir, zadovoljstvo i spokoj.
Tek jedno ponizno djelo i malo proučavanje poniznosti vrijedniji su
nego svo znanje ovoga svijeta.
U svemu je potrebna razboritost.
Narav ljubavi je da djeluje na tisuću načina.
Sv. Teresa se pita: " Kakvu nadu možemo imati da ćemo smirenje naći
izvan sebe , kad se u sebi ne možemo smiriti ?"
Također veli: " Uvijek će biti neuspjeha dok živimo u smrtnom tijelu."


U ovom životu nema ničega što nije opasno.
Isus je predobro društvo za nas da bismo se odvojili od njega.
Što više dobara ljudi posjeduju , veći je zamor.
Nedostatak koje naše tijelo ima jest da otkriva sve više potreba što
mu se više ugađa. Zapanjujuća je stvar koliko hoće da mu se ugađa.
Jednom kad se započnemo brinuti o tjelesnim potrebama,
zaboravljaju na duševne potrebe.
Tereza kaže istinu a to je da je imala u poteškoćama najmanje pomoći
od rođaka. Jer oni koji očekuju plaću od nas, brzo se umore , a drugi
očekuju plaću od Boga , pa se iskreno brinu za nas.
Ako smo uvijek usredotočeni na našu ovozemaljsku bijedu , tekućica
nikad neće izaći iz blata strahova , malodušnosti i kukavičluka.
Svijet nikad ne uzvisuje , a da ne ponizi.
Nema tako sitne stvari u kojoj se ne krije opasnost kao što su : pitanje
časti i gledanje je li nam nanesena uvreda. Sve stvari do kojih držimo
laži su i varke. Kad (duša) ponovno shvati pukotine i nesavršenosti u
sebi , pribojava se svega.
Dok god živimo umna se rastresenost ne može izbjeći.
Razum je tako, mlinac za mljevenje.
Ovako se sv. Terezija obraća Gospodu:
Čeznući da te vidim
Smrt priželjkujem.
Duša predana u Božje ruke ne mari govore li o njoj dobro ili zlo.
Tjelesna snaga nije nužna , već samo ljubav i navika.


Molitva se ne doživljava kao posao , već kao slavu.
Želimo i prigrlimo molitvu, ne zato da bismo uživale , nego da bismo
imale snage služiti.
Ljubav pretvara rad u odmor.
Tko se Boga drži
Ni u čemu ne oskudijeva
Samo Bog dostaje
Put molitve... donosi sa sobom sljedeće dobro: daje više nego što se
misli ili što bismo uopće i znali poželjeti - to je apsolutna istina.
Duša izlazi iz kušnje poput zlata , rafiniranijeg i čistijeg, kao da u sebi
vidi Gospodina.
Blagoslov je ono najveće što se može okusiti u ovom životu, čak da se
svi užici i naslade ovog svijeta ujedinu zajedno...
Za kraj sv. Teresa zbori-
Križu moj, divni odmore života mog,
Evo ti moja dobrodošlica.
Ispod tvog zaštitnog stijega
Čak i najslabiji postaju jaki!
Ako se križ ljubi, lako ga je nositi; to je sigurno.
U križu je život
I utjeha
Samo je on put
Koji vodi u nebo.