Svjetlo za daljine u vremenu i prostoru
O 30. obljetnici smrti Dobriše Cesarića
«Moj prijatelju, mene više nema ...»
Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture ovogodišnji „Mjesec hrvatske knjige“ usmjerava pozornost na pjesništvo uz poziv „Čitajmo pjesnike!„ Pri tom se ističu mnoge obljetnice: 550 godina od rođenja Džore Držića (1461-1501.), 160 godina od smrti Stanka Vraza (1810.-1851.), 150 godina od smrti Antuna Mihanovića (1796.-1961.), 150 godina od rođenja Augusta Harambašića (1861.-1911.), 125 godina pd rođenja Janka Polića Kamova (1886.-1910.), 120 godina pd rođenja Tina Ujevića (1891.-1955.), 100 godina od rođenja Marina Franičevića (1911.-1990.), 100 godina od rođenja i 70 godina od smrti Ive Kozarčanina (1911.-1941.), 100 godina od rođenja i 45 godina od smrti Grigora Viteza (1911.-1966.), 60 godina od smrti Ljube Wiesnera (1885.-1951.), 40 godina od smrti Josipa Pupačića (1928.-1971.), 30 godina od smrti Miroslava Krleže (1893.-1981.), 20 godina od smrti Zvane (Ivana) Črnje (1920.-1991.), 70 godina od rođenja i 20 godina od smrti -Željka Sabola (1941.-1991.) te 10 godina od smrti Ivana Slamniga ( 1930.-2001.). Međutim, prošlo je i 30 godina od smrti, a uskoro se navršava i 110 godina od rođenja Dobriše Cesarića (1902. -1980.) pa u poetsko-obljetničarskom ozračju valja prepoznati Cesarićevo Svjetlo za daljine u vremenu i prostoru. Dodatni poticaj da upozorimo na pjesnika Dobrišu Cesarića nameće obilježavanje 150. obljetnice osnutka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koje budi sjećanje na vrijedan opus pojedinih hrvatskih “besmrtnika”. Jedan od njih svakako je Cesarić koji je pred 60 godina primljen među članove JAZU, a već 1931. godine dobio je akademijinu nagradu za „Liriku“, svoju prvu zbirku pjesama, tiskanu u vlastitoj nakladi.
Dobriša Cesarić (10. I. 1902. – 18. 12. 1980.), Slavonac i Zagrepčanin, pjesnik je punine i tajne života, intimni mistik, pjesnik ljudske biti. Zanesen ljepotom, domoljub, ranjavan nepravdom, razdiran sumnjom, družio se s vjetrom, vatrom, brezama i tugom. Ispunjen čežnjom za boljim, dobrim svijetom, nerazmetljiv i obziran, spremniji da podnese bol nego da je nanese drugome, sputavan sudbinom, sav svoj život zgusnuo je u stihove. Naći srodno srce i pokloniti mu dar «bogatiji no kraljevi ga daju» jedina je pjesnikova želja, a «gluhoća duša« ono je što ga najviše boli.
U jasnom, čvrstom i tečnom stihu stvorio je sjajnu slitinu emocija, smisla i glazbe riječi. Mala kap kiše za nj je riznica nadahnuća. Međutim Cesarićevi stihovi nisu izraz samo trenutnog nadahnuća i darovitosti, oni su odjek duboko proživljene zbilje i misaonosti, oni su plod pjesnikove savijesti i poimanja pjesništva, plod samozahtjevnog, kritičkog i sustavnog rada. Bila socijalna, domoljubna, ljubavna i intimna, misaona ili dječja, Cesarićeva poezija uvijek je istinita i humana: zato je uvijek aktualna, zato uklanja sve međe, staleške i dobne, generacijske i povijesne.
Premda erudit koji je život proveo u gradu, Cesarić nikada nije bio arogantni intelektualac, nikada se nije otuđio od prirode. Duboko vezan za korijenje – jer biljka bez korijena ne živi dugo - srastao je sa sudbinom našeg podneblja. Svom jeziku i svojoj domovini Cesarić je darovao kanconjer neponovljive ljepote i smisla, svetionik za daljine u vremenu i prostoru. Promicatelji stega i zabluda kovali su njegovu građansku sudbinu. Trebalo je domoljubne srčanosti za prosvjed u doba monarhističke diktature 1936. i srca za prosvjed protiv bijede i socijalnih nepravdi, trebalo je snage u olujnom ratnom i poratnom nevremenu da duša ne klone od rana i gaženih vrijednosti:
„Ja teškoga iskustva teret nosim.
I često putem, da odahnem, stajem.
Ponižavam se, pretvaram se, prosim,
A bilo mi je suđeno da dajem.”
Cesarić je lirik i njegova poezija jest magija riječi, ali istovremeno ona je potresna i istinita ispovijed jednog vrijednog života koji snagom svoje čiste dobrobote bodri mnoge. Od suza pravio je vino. Njegova poezija govori srcem i govori srcu. Zato je dojmljiva, zato je svima razumljiva. Pred licem roda stoji vedar. Za «hljeb slobode» priložio je svoj klas!. Ostavio nam je u baštinu
"dar bogatiji no kraljevi ga daju,
i sav je ljubav, pobuna i žar."
Cesarićeva vizija Slapa njegova je oporuka i poruka, a Hrvatskoj je svijetla poputbina na putu u zajedništvo europske obitelji. Slap blista od sjanih pojedinačnih kaplji. Slavimo obljetnice naših velikana, jer oni su stupovi nacionalnog identiteta i poticaj budućim naraštajima. O 30. obljetnici smrti neka se ispuni pjesnikova posljednja želja – da još jednom poživi u našim srcima.
Mirna Flögel Mršić