Stihorječje

Stihorječje

Siniša Cmrk,lirske struje

Stihorječje



Ne prezirite ničij’ stih, nit’ složene rime.

On je sročen od nas svih I nečije mu ime.



Svaki od njih rođen u zanosu il’ nemiru,

Svaki od njih ćutnjom vođen i odaslan Svemiru.



Svestihovje to je niska tajanstvenom svodu,

Nekom dalja, nekom bliska, posvećena Ljudorodu.



Pjesnik čini istorječje što slivlje se jednom moru

Zanose il’ duhopečje klijuće u svakom stvoru.



Pa i oni neizrecni, što ne mogu baš izaći,

Vriskaji to su jecni što će jednom prolaz naći.



Zato pusti stihslagače da ih zanosom il’ bolom ređu

Makar njima samo znače i razumiju im sami pređu.



Stišje niče radi naših duša žudnih pročišćenja,

Rimje viče, radi prokušaja Duha i očovječenja.




Kliktaj otiskujem iz grudi


Začeti u hiru Sudbine I Koba


Zaplakane iskre, željni topline,

Već korakom smo prvim bliže groba,

Zemljouzni, krilolomni, a željni visine.



Čemu onda služit prevrtljivoj Nadi,

Žudno sebe varat u odajnom čeznuću?

Kako stvorit da nas grade i vlastiti padi

rastočene slike dnevolaži, u Svjetoklonuću?



Je, istina je da smo dobni i u snazi vlatni

Il’ kamičci odlomljeni Živovjetrom krhni,

No, znakovi smo i mi nečem’ makar tragoblatni,

Smjerokazi nekom, usudni i svrhni.



Zato kliktaj skromni otiskujem iz grudi,

Jer smo smrtni, al’ I Životnosci,

Svatko od nas svet je, a i sram ga budi,

Sami sebi smo sijači, a i plodokosci.




Što me s vama veže



Što me s vama veže, o mili, otisnuti stihokasci,

Da l’ čežnje il’ lutnje po zakucima duha?

Il trenuci sāma koji slama, u svijeta gruboj prasci,

Il’ gorki guci izmeđ’ zalogaja dnevokruha.



O, kako ćutim svjetlucave vaše rječohlape.

Izlivene iz kaleža samoća, iz spoznaja duhouznih,

Vaših duša pelinje proliveno, a i naiskape,

Pogledbistrih slutnji i ćutnji samosuznih.



Braćo, stihokazom sjeme drevno posijali vi ste,

Što je zagrijalo, zaklijalo, uzdiglo stabljike do ploda,

Tu ste, Zemljohodni, rodni, vi otišli niste,

Sa nebesa struji neprekinuta pjevom oda,

Dok je neba, dok je sunca, dok je riječi, dok je voda.



Odrazje vremena



Čujte, čujte, farizeji dalje dukatima pretvaraju u roblje,

Nečujnima hoće činit mislioce i poete,

A slabovidni, sebi novcem grade zanavijeke groblje

Kupujući duše želeć ludno da ih se dolazeći sjete.



U lažoslavlju, krivokrušju, skrivozubljem zaobljeni,

Umrtvljenih zjena lagom z drugim zagrljeni,

Iskešenih ruku, obamrlijeh lica, tmicom zarobljeni,

Kulozračni, kartoskrivni, sviodisti, kalom zamrvljeni.



Zar su vrijemi prije bili više svjetlosvjetni,

a njih manje ili manje Juda gladoškudnih ?

Samo svoje lice pred zrcalo ti metni

Ili svoje zjene pred odrazom gladobludnih.



Hoćeš biti bližnjem povampireni Juda?

Zakrabuljeni Kerber u ruha i naličja soneta,

Il ćeš Dobrom, drugom malim darom, činit čuda,

svjestan da su slike iste uvijek prividnoga Svijeta?