SPAS DRŽAVE ZA ZAŠTITU NARODA
Slučaj za veliku koaliciju
Hrvati su zadnjih godina u velikoj nevolji. Nad njih su se nadvile pogibeljne prijetnje. Trebaju se obraniti, zaštititi i opet početi sami hraniti.
Zaštitu, sigurnost i kruh ne će dobiti ni od kapitala ni od tržišta. Ne će ih dobiti ni od Europske Unije, koja se ni sama ne zna zaštititi, obraniti i nahraniti. Za obranu, zaštitu i kruh morat će se pobrinuti sami.
Sredstvo zaštite, obrane i prehrane Hrvata nije – uz sadašnje stanje naroda i u sadašnjim okolnostima u svijetu – hrvatska konkurentnost na svjetskom tržištu.
U svijetu suverenih država – koje su potkopane, ali koje još uvijek postoje kao suverene države – jedino sredstvo zaštite, koje imaju Hrvati je hrvatska država.
Međutim, i ona je ugrožena. Narod je mora spasiti, kako bi ona mogla njega štititi, braniti i hraniti. Hrvati sad uistinu imaju svoju državu. Neka se sjete Vukovara.
Narod mora spasiti svoju državu kao zajednicu, koju trebaju predvoditi i usmjeravati nacionalna politika i nacionalni političari.
Hrvati su nedavno, prije samo dvadeset godina, pokazali kako se brani hrvatska država: jedan narod, jedna svrha i jedna politika.
P
rije dvadeset godina Hrvati su se kao narod bili suočili s jednom prijetnjom – srpskom vanjskom i unutarnjom agresijom.
Danas su prijetnje brojne, a pogibeljnije su od srpske. Deindustrijalizacija cijelog Zapada pogodila je i opustošila hrvatsko gospodarstvo. Vanjska i unutarnja nesigurnost izazvana je gospodarskim propadanjem Zapada, EU i Hrvatske, jer neriješeni gospodarski problemi uvijek prerastu u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Liberalizam kao ideologija zamjenjuje tradicionalni sustav uvjerenja i potkopava sustav ljudskih vrijednosti, na kojima su Hrvati povijesno temeljili svoj opstanak. Moguće proširenje Europske Unije na Hrvatsku može ugroziti ne samo hrvatsku državu, nego i narodnu suverenost.
Izvor svim tim prijetnjama je iznenadna globalizacija, koja je počela upravo kad su Hrvati svoju obnovljenu državu branili od Srba.
(HR sad ne bi smjela stupiti u Uniju, u stanju kakvo vlada u svijetu, EU i u Hrvatskoj, jer je Hrvatska izgubila nacionalnu strategiju, ostala bez operativnog mehanizma zaštite i nema domišljene taktičke poteze za jačanje otpornosti naroda i ublaživanje teških posljedica, koje nose sadašnje promjene u svijetu.)
O
vogodišnji jubilarni spomen otpora Hrvata i stradanja Vukovara poticaj je da se razmisli o današnjem stanju hrvatske države, koju bi trebala voditi i usmjeravati politika. Drugi razlog za to je ozračje potpunog nepovjerenje ljudi u hrvatsku politiku, političke stranke i u političare. To nepovjerenje nije mala nevolja.
Vidljiva je velika ravnodušnost građana prema izborima. Plakati i fotografije političara na njima Hrvata se doimlju kao da su izbori već održani. Zbog opće iskvarenosti političkog sustava zanimanje glasača za izbore je vrlo slabo, iako je vrijeme u kojem se izbori održavaju presudno za narod, državu i ljude.
Hrvati slute da ih čeka daljnje propadanje, ako oni ili njihova država ne poduzmu odlučne akcije.
V
lasti koje obično i redovito odlučuju u ime naroda – narodi sami odlučuju jednom u pola stoljeća – čekaju goleme zadaće: (1) obnova povjerenja ljudi u vlast, kako bi se svakodnevni život i ulaganje u budućnost mogli nastaviti; (2) suprotstavljanje vanjskim i unutarnjim prijetnjama; (3) priprava naroda da se umanje i lakše podnesu štete, koje može donijeti ostvarenje prijetnji; i (4) podizanje otpornosti naroda.
Z
a obavljanje svojeg posla vlasti se trebaju dobro obavijestiti o stvarnom stanju naroda te o vanjskim i unutarnjim prijetnjama državi. Tako postupaju odgovorne vlasti. Međutim, sve hrvatske vlasti poslije Domovinskog rata bile su neodgovorne. Vodile su nacionalnu politiku crtom najmanjeg otpora na hrvatskoj političkoj plohi. Izvršne vlasti nisu odgovorne ni Saboru ni narodu. Neki od premijera izrijekom su govorili: „Izabrali ste nas na četiri godine i mi vodimo Hrvatsku kako hoćemo!“ Trebalo bi čekati izbore za poboljšanje politike, koju izbori dosad nisu donosili.
S
tanje u svijetu i RH te prijetnje koje su se nadvile nad Hrvatsku stvorile su „slučaj“ za stvaranje Velike parlamentarne koalicije (VPK) hrvatskih stranaka.
VPK treba sastaviti nekoalicijsku, narodnu vladu (NV) sastavljenu od istančanih, stručnih i operativnih političara iz stranaka i izvan stranaka, a ne od nametljivih stranačkih ili partijskih aktivista.
U samom početku novog saziva Sabora VPK treba povući dva statutarna poteza: (1) hitno zamijeniti sadašnji razmjeran izborni sustav većinskim, i (2) u Sabor uvesti obvezno tajno glasovanje. Prva mjera sračunata je na to, da se prekine praksa zasjedanja na saborska sjedala neodgovornih ljudi, kakvi su dosad narod vodili u propast. Svrha druge mjere je otežati vođenje državnih poslova te olako donošenje štetnih i opasnih zakona zamijeniti pomnim zakonodavnim postupkom, kojime treba izgraditi novi hrvatski politički sustav.
P
rve svrhe djelovanja NV trebaju biti spas države i obnova pouzdanja građana u vlast, čime bi se omogućila obnova hrvatskog zajedništva, koje je opet potrebno kao za Domovinskog rata. NV treba svoju strategiju, operativno djelovanje i taktičke poteze temeljiti na punoj obaviještenosti o stanju naroda, stanju u svijetu, EU i RH te o prijetnjama kojima su narod i država izloženi.
Narodna vlada treba zauvijek utemeljiti ozbiljan vlastiti ured, koji će uključivati stručnu dojavnu, analitičku i obavještajnu službu, koju će vlada usmjeravati, a koja će se naslanjati na akademsku zajednicu i „svijet znanja“. Vladin obavještajni odbor treba zauzdati i usmjeravati rad triju sadašnjih obavještajnih službi, koje su bile prepuštene volji ministara ili čak samovolji svojih rukovoditelja. Stručni odbor premijera treba usmjeravati i voditi cio postupak dojave, analize i skupnog donošenja prosudbi.
Takvo obavještavanje za vladu ima obvezujuće značenje, kako se zakoni, mjere i odluke vlade ne bi donosili na temelju ideoloških, stranačkih ili osobnih pred-rasuda ministara ili premijera. To bi spriječilo da Hrvatskoj politiku nameće središnjica vladajuće stranke.
Ukupna nacionalna strategija vlade treba se temeljiti na podacima i ocjenama o stvarnom stanju naroda te na najboljim mogućim prosudbama o prigodama, koje valja iskoristiti i o prijetnjama koje mogu pogoditi zemlju.
Svrha stvaranja VPK nije da političke stranke i dalje (zajednički) vode narod u propast, a državu do sloma, nego da se spasi država, a narodu i građanima stvori sigurnost, u kojoj se mogu sami „hraniti braniti“.
U
vjeren sam, da će, stranku koja osvoji najviše sjedala u Saboru – a ostalim hrvatskim strankama ne ponudi stvaranje HVK, koja bi iz temelja izgradila novi politički sustav i vodila oporavku naroda – narod osuditi na propast, jer on u sadašnjem teškom općem stanju u svijetu nema vremena za traćenje. Hrvatskoj ne treba smjena na vlasti, nego promjena vlasti.
Osobno ne dvojim, a toga se i ne bojim, da će tad hrvatski narod uzeti svoj politički sustav u svoje ruke. Takva praksa naroda u svijetu je već počela. Ona će se i nastaviti.