E – razgovor, s primadonom Opere zagrebačkog HNK,
mezzosopranisticom Dubravkom Šeparović-Mušović,
nakon praizvedbe „Hamleta“ i kreacije Gertrude
Pozdrav opernoj prvakinji zagrebačkog HNK,mezzosopranistici Dubravki Šeparović – Mušović, neposredno nakon hrvatske praizvedbe opere „Hamlet“ A.Thomasa,koja je snažno odjeknula u glazbenoj javnosti metropole.
Gospodja Mirka Klarić, primadona zagrebačke Opere, nizom godina, koja je gotovo na dan, prije pola stoljeća, 20.studenoga,1961. tumačila lik Nataše Rostove u hrvatskoj praizvedbi Prokofjeve opere „Rat i mir“, tada u režiji Prof.Koste Spaića i pod glazbenim vodstvom Mo Milana Horvata, kaže nam da je s uzbudjenjem dočekala opet jedno veliko djelo praizvedeno na zagrebačkoj sceni, sada evo „Hamleta“.
Nazočila je izvedbi i oduševljena cjelinom predstave, a osobito protagonističkim kreacijama, te, ukupno, domaćim pjevačkim snagama u izvedbi najnovijeg velikog djela na sceni Opere HNK, Ivanom Lazar, te muškim solistima…..
Vas, gospodjo Šeparović, Mirka Klarić izdvaja ukupnim izrazom slivenim u kreaciju Gertrude.
Kaže da je Vaš glas, emisija tona, psihološka podloga svake izvedene fraze u funkciji punog volumena tumačenoga lika, Gartrude, doživljaj za pamćenje, oblikovanim dramskim akcentima u scenskom izrazu i interakciji, osobito s Hamletom.
Gospodja Klarić Vas drži velikom opernom umjetnicom, snažnoga vokalnog i scenskog izraza.
S radošću započinjemo razgovor za e-portal EHO u nama i oko nas, netom naznačenom konstatacijom dame koja je znalac, a i sama - diva operne umjetnosti.
Režija, koreografija, scenografija i kostimi, sjajan okvir protagonistima za posvemašnje pripadanje likovima koje su uznijeli do kreacije.
Predstava kao nov zamah ponosa Opere HNK u Zagrebu.
Vi, kao istaknuta protagoniostica najnovijeg postignuća na zagrebačkoj opernoj
sceni, neposredno nakon premijerne večeri, nam kažete, što molim?
O: Premijera je važna predstava, ali ne i najvažnija.Pjevači su obično umorni od napornih proba, a publika je drugačija nego na ostalim predstavama.Pravo značenje projekta otkriva se na repriznim predstavama kad je ansambl opušteniji i kao takav postiže bolju ujednačenost. Nakon premijere Hamleta mogu reći da se osječam umornom, ali i zadovoljnom.
Vi ste kvalitetno trenirani metodičar u radu. Kakav je vaš osobni postupak u pristupu ulozi i etapnoj izgradnji vrijednosti iz sustava dionice i partiture, do kreacije, vokalne i scenske?
O:Rad je složen i zahtijeva veliku strpljivost. Nakon što dobijem određenu partituru, čitam tekst i pokušavam ga prevesti.Taj trenutak je vrlo važan jer prevodeći i tražeći riječi po riječniku stranih riječi kako bi ih što bolje prevela, polako ulazim u sam smisao radnje i izraza kompozitora.Tako sam zaključila da u svakoj operi, manje više postoji neka ključna riječ koja se ponavlja, koja predstavlja temu - vodilju, temu - centar oko koje se sve odvija. To nije tek neka riječ, već pronalskom prave riječi već ste na pola puta da shvatite prave emocije koje su protkane u operi.
Na takav način već slažem i odnose među likovima.
Naravno da ne mogu cijelu operu sama prevesti, jer bi mi to oduzelo previše vremena,ali obavezno prevodim dio koji je namjenjen mojoj ulozi.
Značenje teksta i poznavanje svake riječi je neophodno za dobru intepretaciju.
Nakon toga, slijedi učenje nota. Obično na probe s korepetitorima dođem s naučenim notama, to je jednako važno jer kad sami za klavirom učite,
otkrivate i muzički stil kompozitora, njegove karakteristične akorde, skokove, fraze.
Nakon dobro naučenih nota, poslušam i neku snimku, uglavnom za informaciju.
Ljubitelj sam živih snimki .Uljepšane snimke, u studiju, nisu mjerodovne da bi služile više od osnovne informacije, odnosno da poslušate kako neko djelo zvuči.
Nakon toga, a do tada je već prošlo par mjeseci, dolazi dirigent i režiser. Tada pristup djelu i ulozi ponovno dobiva novu, višu dimenziju.
Kako obuhvatno prožimate vokalnu i scensko - izražajnu dimenziju lika koji tumačite?
O: Vokalno i scensko prožimanje je međusobno povezano. Kada ispravno pročitate tekst, tada je i vokalno, odnosno pozicija tona, njegova emisija na ispravnom mjestu.
Zaključili bi: ispravna emocija ujedno je i ispravno pjevanje, naravno nakon puno godina rada. Možete misliti i samo na ispravno pjevanje, odnsosno da u glavi računate pozicije svakog tona, ali tada je izostavljen sveukupni dojam.
Naravno ,dok učim ulogu, da se više bavim samim pjevanjem,ali nakon nekog vremena kad se prepustim liku moj glas počimlje dobivati potrebnu boju za određenu ulogu, i to je važno-prepuštanje, tj istraživanje.
Svakom rolom poniremo u samog sebe, a to nije jednostavno.
Ne želim igrati neki lik, želim biti taj lik.
U tom bijenju, leži ljepota, ali i hrabrost da se svaki put suočiš sa svojim dubokim ja, sa svojim bitkom.
Imate li preciznu viziju sebe u ulozi i kako je usuglašavate s redateljem?
Diskutirate li s redateljem ili mu se prepuštate, ne bi li otktrili i ponešto o liku i mogućnostima koje prethodno niste osobno naglasili u spoznajama ?
O:Rad s režiserom i dirigentom zalog je za uspjeh produkcije.
Ako izostaje komunikacija, tada splasne i entuzijazam.
Neki režiseri i dirigenti imaju svoju viziju od koje ne odstupaju, a na vama je da u to uskočite, kao u naprimjer, u haljinu koja nije vaš konfekcijski broj ili stil.
Svaki put kada sam mogla diskutirati s režiserom, tada sam i ostvarila lik u njegovom punom značenju.
Na roli Gertrud, kao i Kundry, vođeni su opsežni razgovori. Uglavnom su se moja razmišljanja slagala s režiserom, ili sam uspjela uvjeriti režisera u svoje viđenje.
No, za to morate imati duboke razloge.
Kao primadona zagrebačke Opere, stvorili ste na toj matičnoj sceni već impresivnu galeriju opernih likova. Možete li ih, molim, svrstati po svojem subjektivnom odrazu svakoga od njih?
O:Pa eto za mene već kažu da mi leže „otkačeni“ likovi,
ja bih prije rekla da svaki lik ima nešto otkačeno, ludo, nerazumljivo, u sebi,
neko izvorište koje ga i prisiljava na određeno ponašanje, eto, to me zanima,
tj, nije Carmen zavodnica jer je samo zgodna žena, nije Amneris zločesta jer ima moć, nije Mere Marie povijeđena zato što nije postala predstojnica samostana, nije Gertrud manipulatorica bez razloga, kao što Kundry ne živi zalud između dvaju svjetova.
Eto, upravo me zanima izvor na kojem se prelamaju smjernice, zašto netko postaje biti takav, uostalom- kao i u svakidašnjem životu.
Neke od likova ste tumačili i na inozemnim scenama.Da li ste se u tim, novim uvjetima lika, stvorenog, primjerice u Zagrebu, a prenesenog na neku drugu europsku opernu scenu, u režiji različitoj od one kojom ste lik izvorno stvarali, brzo prilagodjavali i poantirali poneko svojstvo koje, možda, do tada i nije bilo u fokusu pozornosti? Imate li primjera takvih iskustava s umjetničkih putova diljem Europe?
O:Ovo je jako dobro pitanje, veseli me što razumjete umjetničku narav.
Kada otkrijem neki lik u njegovom punom značenju, u nekoj novoj produkciji sa novim režiserom, novom scenografijom, moram imati vrlo jaka obrazloženja i nova razmišljanja kako ne bih stari lik unosila u novu produkciju.
To mi se dogodilo s Ježibabom iz „Rusalke“. Nakon što sam je otpjevala u izvrsnoj produkciji u Grazu s izrvsnim režiserom Stefanom Herheimom, došla sam u Volksoperu i nikako nisam shvaćala novu viziju koju je zadao reziser Renaud Doucet. Toliko sam bila nesretna, da više nisam ni spavala. Jednog jutra, vozeći se tramvajem, odjednom mi je sinulo rješenje i to u jednoj riječi, ono što sam govorila na početku. Režisera sam srela u kantini i rakla mu o svojoj spoznaji, on se samo nasmiješio, i lik je bio u meni, a mogla sam i ne dobiti blagoslov otkrića i tada bi moja Ježibaba u Beču bila propali slučaj.
Ove godine Vam, uz Dan hrvatskog glumišta, 24. studenoga, pripada i Nagrada „Tito Strozzi“, za kreaciju Kundry, u izvedbi Wagnerova „Parsifala“, izvedenog u Zagrebu nakon skoro pola stoljeća...
Tu ulogu treba širokim zamahom pronijeti europskim scenama i držimo jamačnim da ćete postići i širiti utjecajne prostore svojoj Kundry, urbi et orbi !
O: Kundry je u meni obuhvatila sva znanja koja sam kao umjetnica skupljala, ja sam Kundry i Kundry je Dube, to jednostavno osjećam prvim tonom kad sam je zapjevala.
Europske pozornice imaju svoja pravila, to nije samo dobro pjevanje nego i dobro poznanstvo. Treba imati i sreće.
Ad vocem nagrada, slavni europski i svjetski filozof i književnik Jean Paul Sartre je bio odbio Nobelovu nagradu, za književnost, i izazvao široko i veliko čudjenje u svijetu!
Objasnivši tu svoju odluku, bio je rekao:“Naučio sam u životu da oni koji teže nagradama i priznanjima, najčešče ih ne zaslužuju, a oni koji nagrade, razinom svojega rada i postignuća zaslužuju, njima objektivno one nisu potrebne ni kao simboli, dakle, pustimo nagrade – taštini ! A da li je ona vrlina?“
O:Lijepo je dobiti nagradu, ali što dalje?
Završili ste neki projekt i radite dalje.
Kada stanete na scenu da li vas pamte po nagradama ili po tome kako pjevate?
Ipak, zahvaljujem se svima što su me prepoznali kao umjetnicu i to mi puno znači.
Dopustite ipak, da se vratim na početak
razgovora.
Spomenuli ste našu uglednu primadonu gospođu
Mirku Klarić.
Naime, izrazito mi je drago kada moj
rad prate oobe kao što je ona.
Pjevačima su kritike potrebne, ali
važno je od koga i dolaze.
Ono što me veže uz Gđu. Klarić, to je „drugi
pogled“ na glazbu.
Ona je završila Filozofski fakultet, a
ja Arhitektonski.
U takvom kontekstu naš pristup radu je
drugačiji, naše sagledavanje okolnosti je drugačije, naša obrada podataka u
glavi je drugačija i mi smo jednostavno drugačije, precizirala bih - teško nas
je razumjeti i drugima smo čudne.
To proizlazi iz drugog sistema
obrazovanja: disciplina, rad, poštivanje rokova,timski rad, dodatna
usavršavanja.. malo ima prostora za koncetraciju na samog sebe, već na učenje i
savladavanje programa.
Na Akademiji se odgajaju - jedinke.
Zato smatram da jedan fakultet,
drugačiji od umjetničkog, stvara sasvim nove temelje, to je nekad dobro, a
nekad loše.
Dobro je što imate ugrađen u sebe
sistem rada, koji vam pristupom osigurava uspjeh, a upravo kroz to učenje i onu
uzrečicu- što više znam, tek znam koliko ne znam.. gubite samopouzdanje i
egocentričnost koja vam je potrebna za scenu.
Izrazito se zahvaljujem gđi.Klarić što
se tako pozitivno izrazila o meni.
Dodala bih još, da sva svoja
razmišljanja o ulozi, pišem u razne bilježnice, i to na jednom kraju o
otkrivanju lika, a na drugom kraju o spoznajama koje otkrivam kada uvježbavam
neku frazu.
Sjećam se jednom u Elettri, da sam
imala jedno mjesto koje nisam mogla, kao mlada pjevačica otpjevati, odlučila
sam se da ću je ponavljati i uvježbavati koliko bude potrebno i pritom
bilježiti pokušaje.
Dakle, trebalo mi je 250 puta da
propjevam frazu dok je nisam savladala.Fascinatno ..da nisam bilježila ne bih
znala..tako da zapisivanja koja sam spomenula su predivni podsjetnik prije
svake predstave koja vas podsjeti na određena muzička mjesta, podsjetnik za
ulazak u lik, i podsjetnik nakon niza godina da vidite kako ste onda
razmišljaji i koliko ste u međuvremenu sazreli.
No, to otvara jedno novo poglavlje za koje bi
mi trebalo pono više vremena,
a to je savladavanje opere kao
samopsihoanaliza, odnosno postati bolja osoba kroz glazbu.
I premda zanm da će me mnogi smatrati „čudakom“,
tvrdim u navedenu istinitost, ali i o tomu, nekom drugom zgodom.
Hvala Vam na pažnji usmjerenoj čitateljima portala EHO u nama i oko nas,,,,