Psihologica s juga
Lagani vihor proletio je kućom lagano pomičući zavjese taman dovoljno da bi njezina figura bila vidljiva. Svjetiljka je svijetlila prigušenim tonom, nedovoljno za razaznati više, previše da bi slučajni prolaznik ostao ravnodušan.
Na američkom jugu po ljeti običaj je ostaviti što više otvorenih vrata i prozora na kući, svaki lahor je dobrodošao a tako je bilo i to ljeto.
Živjela je sama, htjela je slobodu. Pronašla je idealnu omanju kuću, više nalik na vikendicu, dovoljno udaljenu od grada, pokraj jezera na izlazu iz šume. Na taj način mogla se posvetiti svojoj knjizi koju je pisala, a opet mogla je relativno brzo doći do grada i ordinacije koju je dijelila s kolegom s fakulteta.
Njezin posao je psihoterapija, pronalazila je ono najbolje u ljudima i pokušala da upravo taj dio prevlada u njezinom radu. Nije htjela previše klijenata, birala ih je jer htjela je dati svoj maksimum svakome. Jako je voljela svoj posao, duboko prodirati u psihu ljudi i lutati tim bespućima i labirintima.
Tog ljeta oporavljala se od duže ljubavne veze, htjela je samoću. Htjela je doći kući, popiti čašu vina, okupati se gola u jezeru, upaliti omiljenu skladbu, sve ono što prije i nije stigla, što zbog obaveza, što zbog previše opterećenja koje joj je nosila veza i zajednički život koji ju je na neki način gušio.
To ljeto 1969. bilo je vruće, lagani znoj joj je izvirao po površini kože dok se hladila kockicama leda, na stolici za ljuljanje na terasi.
„Hej“, doviknuo je Harry prolazeći tuda slučajno. „Gospodična, malo sam zalutao, mislite li da bi bilo bolje da krenem u onom ili ovom smjeru“, priupita pokazujući uzduž obale jezera ispred i iza sebe, pomalo čak i nespretno rukama.
„Ovisi kamo idete“, uzvrati mu kratko. „Ovo je privatno vlasništvo, biti ovdje i nije neki smjer“.
„Ma ne idem nigdje, malo sam se došao prošetati uz jezero pa sam skrenuo s glavne staze i zalutao ovdje među vikendice.“
Bila je to starija drvena kuća, više vikendica, s trijemom koji gleda na jezero na kojem je dominirala udobna poluležeća ljuljajuća stolica. Jezero se nalazilo svega desetak metara od trijema, po potrebi je lagano bilo završiti u njemu. Joana je to i običavala u kasno večernjim satima. Možda bi tako bilo i tu večer.
Ali sada odjedanput između nje i jezera je neki Harry. Cijelu minutu. I cijelu minutu predugo.
„Svaki smjer Vam je dobar“, brzo će Joana, gotovo tjerajući ga dok joj je lagani povjetarac lagano njihao prozirnu ljetnu haljinicu a lagana svjetlost iza nje stvarala siluetu koju Harry nije mogao ne primjetiti.
Ispred Harry-ja Joana brineta duge nepočešljane kose, iza njega jezero, a lijevo i desno, u bilo kojem smjeru dosadna obala jezera s kojom u bilo kojem smjeru će doći negdje.
„E pa, gospodična“, reče Harry, otkopčavajući lagano košulju ispod koje se pojavio impresivni torzo, „bojim se da je samo jedan smjer moguć“. Lagano je odbacio jednu pa drugu cipelu da bi skinuo traperice i u hipu se našao u jezeru udaljavajući se plivajući.
Joana, kojoj je posao da očekuje neočekivano od ljudi, pogrešno je reći da je očekivala tako nešto. Po glavi su joj u trenutku prošle svakakve misli. Što je rekla da ga je natjerala u jezero, što je napravila krivo. Kamo uopće ide taj, hmmm, mišićavi stvor i je li uopće normalan.
Laganim korakom je ušla u kuću, natočila čašu vina, zagrnula se laganom majicom i stisnuto sjela na stolicu na trijemu i pokušala odgonetnuti u kojoj se ustvari situaciji našla gledajući predstavu koja joj se pojavila niotkud, ispred njezinog trijema. Na koji način misli izaći iz jezera. Ako se uopće i vrati. Taj stvor.
„I nebo je plakalo tog dana, suze su se kotrljale cestom, dok sam je tražio. Jako me boli, jako, učinila je da mi srce preskoči otkucaj. Mislim da me ne voli više.“, govorio je klijent psihologici na seansi koji dan ranije. Bila je to tužna ljubavna priča jednog sredovječnog tamnoputog muškarca koja ju je posebno dirnula. Htjela je da izađe iz svoje opčinjenosti dugokosom ljepoticom s kojom je imao avanturu iz fatalnih ljubavnih filmova.
Klijenti su je obožavali, bila im je lijek za njihove probleme, netko koga nisu mogli upoznati u svojim životima, netko kod koga su mogli biti upravo ono što jesu, bez pretvaranja. Bila je ona njihova psihologica.
Nije voljela da je klijenti zovu psihologica, više im je voljela biti prijatelj, netko na ti. Tako je lakše nalazila put do njihovih dubokih misli, njihovih skrivenih želja, svjesnih i nesvjesnih, mogla je naći njihov duh, staviti ga u bočicu i držati u njoj do trenutka dok nije siguran za puštanje natrag.
Za to vrijeme je njezin duh bio na jezeru, na mjestu gdje bi ga pronašla svaki put kada bi se njemu vratila, njezino jezero je bila njezina potreba.
A sada je u toj potrebi doslovno plivao Harry.
Dok se Harry nije niti okom nazirao u jezeru okruženom sumrakom čiste prirode blagih šumaraka i čistom mjesečinom koja je polako počela obasjavati kao prirodna lampa s uključenim brojačem vremena koji nikada ne kasni, lagano su joj se počeli spuštati kapci. Sve niže i niže.