Pokret
u sportu
Ljudi se od davnina bave
sportom, različiti su razlozi bavljenja sportom, isto tako ima različitih vrsta
sportova. Ovom temom ne želim zadirati u tipove sportova, već kako se sport manifestira
na sportaša i što je individualni a što ekipni duh sporta.
Svaki sport od njegova
korisnika, sportaša iziskuje određena odricanja, što težimo višim i boljim
rezultatima, odnosno ciljevima, odricanja će biti veća. Ta „odricanja“ za sobom
vuku niz raznih posljedica, tako ljudi koji nisu u potpunosti u sportu već su
rekreativci, ne rijetko prije vježbanja zaboravljaju zagrijavanje, a prije
zagrijavanja ne kontroliraju zdravlje, koje bi trebalo početi s prehranom. Kada
jednog takvog rekreativca koji u žurbi „uleti“ u fitnes centar ili neko drugo
sportsko vježbalište, i „odradi“ sebi zadanu normu vježbi, lako je moguće da će
napraviti više štete neko korist. Povrede zadobivene na takav način vježbanja
ne moraju biti vidljive istoga momenta. Najčešće su to frakture sitnih dijelova
ligamenata ili rupture dijela mišića, koje
vremenom prerastaju u disfunkciju određenog mišića ili cijelog
ekstremiteta. Naravno, postoje operativni zahvati kojima se to na brzinu otklanja.
Zatim su tu fizikalna terapija i određena ortopedska pomagala, koja nastalu bol
mogu privremeno sanirati. I tako od rekreativca koji je želio svoje tijelo
održati u koliko toliko dobroj formi dovedemo do čovjeka punog ozljeda. Da ne
bi ispalo kako samo u rekreativnom sportu dolazi do povreda treba pogledati
profesionalce kako to oni rade.
U profesionalnom sportu
postoje treneri, fizioterapeuti, maseri itd. Što se to onda dogodi
profesionalnim sportašima da se povrijede do te mjere da bez operativnih
zahvata ne mogu dalje. Slična je situacija kao s rekreativcima, svoja tijela
dovode do granica izdržljivosti a da ih za to nisu dovoljno dobro pripremili,
zagrijali i uhranili.
Kako se onda baviti
sportom na ispravan i zdrav način? Ukratko, kad sagledamo čovjeka od njegova
rođenja, do kraja, lako možemo primijetiti da je čovjek individua, koji živi
okružena drugim individuama te tako čine zajednicu za koju nisu u potpunosti
sigurni da su je sami odabrali ili im je kao takva nametnuta. Ako sportaša
uzmemo kao individuu kao što i jest, zbog jednostavnog razloga, a to je što na
svijetu ne postoje dva ista čovjeka, dva ista mišića te dva ista pokreta,
shvatiti će mo da se svakog sportaša treba pripremati individualno s nakanom da
će biti dio tima.
Drugim riječima, svako
tko se želi na bilo koji način baviti bilo kojim sportom treba biti svjestan
činjenice da svi pokreti koje izvodimo proizlaze iz glave, dakle iz same jezgre
našega bića, ako ti pokreti nisu shvaćeni
nego naučeni tijelo će teško izvoditi
te iste pokrete a da se nakon nekog vremena ne zamori i ne povrijedi. Uz ovu
činjenicu ide prehrana koja čini sportaša, čovjeka jer „što jedemo to smo“ i
zagrijavanja, koja su beskrajno duga, zamorna i pomalo dosadna, kao takav
čovjek je spreman početi se baviti sportom da li rekreativno ili profesionalno.
Kako bi ovu tezu
pojednostavnili uzeti će mo za primjer jedan tim koji izlazi na teren pred samu
utakmicu. U timu imamo: četiri spremna sportaša, dva koja su se sinoć prejela,
trojicu koja su do kasno ostali u gradu uz ugodno društvo i dvojicu koja su nazdravljali
Bakusu. Svatko imalo razuman shvatiti će da su svi ti sportaši u cjelini jedan
klimav tim kojemu se po glavi vrte sjećanja na prošlo večernje pokrete, i da
osim prvoj četvorici nije u glavi sport i tim nego mješavina pokreta i misli
koja ih čini nespremnim za utakmicu. Upravo takav je i pojedinac od glave kao
začetnika pokreta, pa do ekstremiteta izvršitelja pokreta, preko svih mišića i zglobova, sportaš
mora biti u skladnom, kontinuirano zagrijanom tijelu i staloženom raspoloženju.