Savremeni svetski pisci: Peter Handke
https://www.youtube.com/watch?v=T5nBnBhSs0U
Kako u njegovom pisanju unutrašnji svet postaje spoljašnji svet i obrnuto? Na koji način tragičan kraj priče može da dovede do katarze? Zašto kaže da je Jugoslavija njegov pokretački eros? Zbog čega misli da je vreme u kome živimo vreme neosvešćenih masa? Koliko je aktuelna Šekspirova misao da je "pakao prazan a da su svi đavoli ovde"? Kako je došlo do toga da postoje organizacije koje manipulišu bolom majki koje su izgubile svoje sinove u ratu na ovim našim prostorima... samo su neke od tema o kojima govori austrijski nobelovac Peter Handke u ekskluzivnom razgovoru koji je dao Nedi Valčić Lazović u svojoj kući u Šavilu kraj Pariza, krajem decembra 2019. Rođen 1942. u Grifenu u Austriji, Peter Handke školovao se u Tanzenbergu i Klagenfurtu, u Gracu studirao prava a u književni svet uleteo poput meteora. Sa dvadeset četiri godine objavio je svoj prvi roman, Stršljeni, napisao komad Psovanje publike, a zatim i Kaspara. Sa trideset godina iza sebe ima romane Golmanov strah od penala, Kratko pismo za dugo rastajanje i Užas praznine, nekoliko velikih drama i zbirki poezije kao i tri filma - opus koji mu je već tada donosi status jednog od najboljih i najsamosvojnijih evropskih autora! Krajem osamdesetih bio je jedan od retkih, ako ne i jedini evropski intelektualac koji je ustao protiv razbijanja Jugoslavije. O Jugoslaviji i o Srbiji napisao je brojne knjiga i putopisne eseje, uključujući i Zimsko putovanje do reka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju, zbog koje će 1996. u zapadnim medijima biti pokrenuta prava hajka na pisca čiji eho odjekuje do danas. Jugoslovenskim temama bavio se, između ostalih, i u delima "Ponavljanje", "Moja godina u Ničijoj uvali", "Pitajući u suzama" o bombardovanju SR Jugoslavije , "Vožnja čunom ili Komad za film o ratu" iz 1999, "Moravska noć"... Opus Petera Handkea broji preko devedeset naslova - pozorišnih komada, romana, eseja, poezije, filmova... Za svoju književnost dobio je sve nagrade koje jedan pisac može da dobije - sve do one najveće - Nobelove nagrade, koja mu je dodeljena nekoliko dana nakon njegovog 77. rođendana, 10. decembra 2019. godine. Urednik i autor Neda Valčić Lazović Snimatelj Dejan Jovanović Reditelj Ivana Stivens
Savremeni svetski pisci: Peter Handke / Nobelova nagrada 2019 (Nobel Prize 2019)
https://www.youtube.com/watch?v=ft7zXbjpdSw
Još kao mlad autor, Peter Handke (1942, Grifen, Austrija) postaje svetski poznat pisac. Po izlasku njegovog prvog romana "Stršljenovi" (1966), kao član grupe 47 odlazi na Univerzitet u Prinstonu (SAD) gde istupa protiv nemoći realističke književnosti da opiše istinsku stvarnost. Pozorišne drame "Psovanje publike" i "Kaspar" u kojima eksplicitno iznosi svoje poetičke stavove, dovode ga u žižu interesovanja svetske književne javnosti. Handkeovo odbijanje angažmana u književnosti i insistiranje na njenom individualnom aspektu, 70-ih godina izaziva optužbe nemačke levice. Pisac odgovara da književnost po svojoj suštini ne može biti angažovana, jer književna forma svakom angažmanu oduzima njegovu realnu osnovu. Misao o prekoračenju jaza između pojedinca i okoline duboko potresa Petera Handkea posle samoubistva majke, 1971. Po motivima majčine biografije nastaje "Užas praznine"; u ovoj fazi pokušava da dopre do specifičnosti koje ga određuju kao individuu, što dolazi do izražaja i u romanima "Levoruka žena", "Trenutak pravog osećaja" i "Golmanov strah od penala". U pokušaju da što jasnije oslika pojedinačnu sudbinu, Handke se okreće detaljnom opisu događaja, isključujući klasičnog junaka u korist slučajnog sleda segmentiranih pokreta, poput filmske montaže slika. U otkrivanju običnih stvari, razuđenosti događaja, atomizacije pokreta, stalno menjajući ugao posmatranja pripovedača, on izbegava definitivan stav. U tom periodu njegov književni izraz je blizak filmu i intenzivno sarađuje sa Vimom Vendersom, pišući scenarija za "Nebo nad Berlinom", "Pogrešan pokret" i "Golmanov strah od penala". Tokom 70-ih godina utemeljuje poziciju svetski priznatog pisca, dobija Bihnerovu nagradu i nagradu Franc Kafka. Putuje po Americi, nastanjuje se u Salcburgu, a zatim u Parizu, gde i danas živi. Posle tog intenzivnog životnog perioda, početkom osamdesetih okreće se smiraju koji mu pruža prirodna okolina, daleko od atmosfere grada i urbanih ljudskih sudbina. Pišući prozu "Pouka planine Sent Viktoar", još snažnije traga za posebnostima književnog izraza kojima bi opisao lepotu, mir i nepromenljivu suštinu sveta. Handkeovo neposustalo istraživanje promena u literaturi koje traje tokom čitavog njegovog književnog rada, praćeno angažmanom na društvenom planu započeto 90-ih godina knjigom "Oproštaj sanjara od devete zemlje", nastavlja se njegovim ‘srpskim ciklusom’ – "Zimsko putovanje do reka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju", "Letnji dodatak za zimsko putovanje", "Kroz suze pitajući", "Moravske noći", "Ptice kukavice oko Velike Hoče"... i traje do danas, može se tumačiti kao pobuna protiv okamenjenih ideja, protiv konformizma i ograničavanja misli, kao želja da se bude drugačiji, i, pre svega, kao pravo na različitost. Razgovor sa Peterom Handkeom jedan je od prvih intervjua u seriji "Savremeni svetski pisci", u to vreme pod naslovom "Umetničko veče". Snimljen je u Beogradu 1996. godine. Urednik i autor Neda Valčić Lazović Snimatelj Branko Pelinović Reditelj Mirjana Keser
PROMJENE U TOKU DANA (Peter Handke)
https://www.facebook.com/notes/strune-moje-du%C5%A1e/promjene-u-toku-dana-peter-handke/184428188299682/
Tako dugo dok sam još sam, samo sam još ja.
Tako dugo dok sam još među znancima, još sam znanac.
Ali čim uđem među nepoznate –
Čim stupim na ulicu – na ulicu izlazi pješak.
Kad ulazim u tramvaj – u tramvaj ulazi putnik.
Kad ulazim u draguljarnicu – u draguljarnicu ulazi gospodin.
Kad guram kolica za kupovanje samoposlugom – to mušterija
gura kolica za kupovanje samoposlugom.
Kad ulazim u robnu kuću – to čovek raspoložen da kupuje
ulazi u robnu kuću.
Onda prolazim pored djece – a djeca vide odraslog kako prolazi
pokraj njih.
Onda ulazim u zabranjenu zonu – a čuvari vide nezaposlenog
kako ulazi u zabranjenu zonu.
Onda vidim kako djeca u zabranjenoj zoni bježe od mene – i
postajem čuvar jer su u zonu ušli nezaposleni.
Onda sjedim u predsobljima kao molitelj.
Onda pišem svoje ime na stražnjoj strani pisma kao pošiljatelj.
Onda ispisujem potvrdu kao sretnik.
Kad me onda upitaju za »Crni put« - postajem ovdašnji.
Kad onda vidim nevjerojatno – postajem svjedok.
Kad onda uđem u crkvu – postajem laik.
Kad onda ne odem s mjesta nesreće – postajem znatiželjnik.
Kad onda ne znam za » Crni put« - opet sam jedan koji ne zna
Za »Crni put«.
Tek što pojedem – već mogu kazati: mi potrošači!
Tek što mi nešto ukradu – već mogu kazati: mi posjednici!
Tek što predam osmrtnicu – već mogu kazati: mi žalovatelji!
Tek što uđem u svemir – mogu kazati: mi ljudi!
Čitam roman u ilustriranom časopisu – i postajem jedan od
milijuna.
Ne ispunjavam svoje dužnosti prema društvu – i već sam
građanin.
Ne bježim od strke – i već sam buntovnik.
Dižem oči s romana i gledam ljepotu sučelice – i postajemo
dvoje među milijunima.
Onda netko ne izlazi iz jurećeg vlaka – netko?Putnik.
Onda netko govori bez akcenta – netko? Ovdašnji.
Onda se netko nađe nasuprot – i postaje susjed.
Onda netko više ne igra sam sa sobom – i postaje protivnik.
Onda netko postaje u sobi sobni starješina.
Onda se netko došulja iz žbunja u parku i postaje sumnjivo lice.
Onda netko o kom govore postaje predmet razgovora.
Onda nekog prepoznaju na fotografiji i on postaje X.
Onda se netko uputi u prirodu – netko? Lutalica.
Kad odjednom preda mnom zakoči automobil – ja sam
prepreka.
Onda me netko vidi u mraku – i postajem netko u mraku.
Kad me onda promatraju kroz dalekozor – postajem objekt.
Onda se spotiče o mene – i postajem tijelo.
Kad onda nagaze na mene – ja sam nešto meko.
Onda me umotaju u nešto – i postajem sadržaj.
Onda shvate da je netko bosonog prošao poljskim putem i da je
neki dešnjak ispalio metak i da je tu ležao netko s krvnom
grupom O i da sam , sudeći po bijednu izgledu, vjerojatno stranac.
Kad me onda nazovu – nazvani ne odgovara.
Kad sam onda dosta daleko od promatrača – objekt je još samo
točka.
Kad onda kao promatrač sam nekoga nazovem – nazvani me
smatra utvarom.
Onda napokon susrećem znanca i – susretnu se dva znanca.
Onda napokon ostajem sam – i jedan ostaje sam.
Onda sam napokon sam – i netko je sam sa sobom.
Onda sjedam do nekoga u travu – i odjednom sam netko drugi.