Održivi razvoj na prirodnim, kulturnim i povijesnim temeljima
Glavne teme (dakako): „Recikliranje smeća“ i “Energija iz obnovljivih izvora“
Dvorac Sv. Križ , Začretje
Uz veće poštovanje baštinjenih dvoraca i njihova neupitnog doprinosa lokalnom i nacionalnom kulturnom i gospodarskom razvitku procvala bi i zagorska vinotočja, a hrvatski kulturni identitet ne bi bio ugrožen neodgovornim mentalitetom koji umjesto promocije hrvatskih vrijednosti i povijesnih zasluga (od pobjeda nad Turcima, domoljubnih i dobrohotnih zagorskih velikaša, njihove borbe za jedinstvo Hrvatske, za hrvatska prava i hrvatski jezik, brige za školstvo i pismenost), promovira bahatog mađarskog Tahija, seljačku bunu i povratak plugu. Ne bi se smjeli truditi da nas europska obitelj naroda prihvati i prepozna jedino kao buntovne kmete u „Zemlji seljaka na brdovitom Balkanu!“ koji uz prelijepo more unutar svojih granica upozoruju na zločinački Jasenovac i pobunu Gupca, uvoze golf i tuđe običaje, a štuju samo tragove helenističke i starorimske kulture uz pračovjeka na Sjeveru i Dubrovnik na Jugu.
Hrvatska je pripadala europskoj kulturnoj eliti i time bi se trebala ponositi, ili se barem toga sjećati i druge na to potsjećati. Bili smo školovani u Rimu, Beču i Münchenu, u Leipzigu i Parizu, cijenjeni u Italiji i Britaniji, savjetnici Bečkom dvoru, a danas ne znamo niti predočiti Beču, Britaniji ili Njemačkoj ono što bi nam osiguralo samopouzdanje i ugled. Sermagei su napustili Francusku da dosele u Hrvatsku, ne da kupe djelić lijepe obale, nego da brane Hrvatsku i njezine interese, da se s njom srode i podupru njezin napredak. Svoj konačni oblik dvorac je dobio sredinom 18. stoljeća u vlasništvu Petra Troila Sermagea.
Svetokriški dvorac bio je kolijevka i dom društveno utjecajnih, vojno i politički angažiranih, gospodarski poduzetnih, socijalno osjetljivih, moralno uzornih i visoko i mnogostrano obrazovanih hrvatskih velikaša. Prošlost svetokriškog dvorca otkriva značajan dio hrvatske povijesti, vezan uz obitelji Keglević i Drašković, a posebice uz obitelj Sermage koja se putem svojeg brojnog poroda vezala uz druge velike obitelji kao što su Kulmeri, Jelačići, Patačići, Oršići, Erdödyji, Magdalenići, Nadaždiji, Ožegovići, Rachi i dr.
Odličje Križ Zvijezde za promicanje prokušanih vrijednosti, uzornog gospodarstva, skromnosti i dobročinstava nasuprot širenju obijesne mode i rastrošnosti po ugledu na francuski dvor, prikupljanje knjiga za osnivanje javnih knjižnica, utemeljenje obrazovnog sustava koji će u narodu širiti uporabljivo znanje, prosvjedi protiv reformi koje ugrožavaju hrvatsku autonomnost, samo su neka od sjećanja na velikaše koji su “arte et marte (umijećem i mačem)” među agresivnim susjedima branili hrvatske pravice i nacionalni interese, koji su svojim novcem podupirali izgradnju bolnica, kovali nagradne kolajne za najbolje učenike, obnavljali crkve, podizali oltare i orgulje, bili pjesnici i pisci, političari i vojskovođe, brižni gospodari, odgajatelji i očevi brojnog potomstva. Kao graditelji i prosvjetitelji, domoljubi i dobročinitelji ostavili su vrijedan trag u regionalnoj i nacionalnoj kulturnoj povijesti, a svetokriški dvorac spomenik je koji su sami sebi podigli. Stilskim znakovljem iz doba gradnje i ožiljcima povijesnog iskustva zidovi svetokriškog dvorca zorna su kronika poticajnih i pogibeljnih mijena tijekom nepuna četiri stoljeća.
Dvorac je osjetio svu razornost sila burne hrvastke povijesti. Lišen gospodarskog uporišta, devastiran i zlorabljen postao je žrtva političkih promjena, ideoloških zabluda, nedostojnih baštinika i nemarnih gospodara.
Vrijeme je pregazilo svetokriške velikaše koji su prezirali pomodarstvo, opirali se regionalnoj (mađarskoj) “suradnji” po nametnutim tuđim zakonima na štetu Hrvatske. Kao mnogogodišnji uspješni gospodarski savjetnici carstvu upozoravali su na moguću propast, ako politika ne zauzda posljedice liberalizacije i Nagodbe, ako ne počne štititi nacionalne interese na dobrobit svih sudionika. Možda je upravo svanuo trenutak kad treba isticati djelo i svjetonazor svetokriških velikana kao povijesnu pouku i poticaj da danas, u vrijeme europskih i svjetskih integracija bez etičkog konsenzusa, upravo oni budu uzor domoljubne odgovornosti i kulture življenja. Činjenica, da dvorac Sveti Križ Začretje još uvijek možemo prepoznati po njegovoj arhitekturi (bez obzira na sva oštećenja), možda nije dovoljan razlog za obnovu i promidžbu dvorca, ali njegov kulturno-povijesni identitet koji izvire iz konstitucionalnog, političkog, gospodarskog, sigurnosnog, povijesnog, kulturnog i životnog doprinosa njegovih vlasnika i stanovnika zahtijeva poštovanje i naciji nameće odgovornost.
Obnova dvorca, koje se prihvatila moja obitelj, usmjerena je upravo na pravo vrednovanje ukupne uloge svetokriškog dvorca i svih njegovih vlasnika u hrvatskoj prošlosti te na preporod dvorca kao živog spomenika baštinjene kulture, da u našem vremenu probudi sjećanje na poticajnu ulogu koju je dvorac nekad imao.
Nadam se da je istraživački i publicistički posao koji obavljam dovoljan da se dvorac Sv Križ pravo vrednuje, ali i da potakne potpunije vrednovanje drugih dvoraca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, da se prenamjenom ne likvidira njihov povijesni i kulturni identitet. Iako se verbalno probudila briga o dvorcima, u praksi nema ni želje ni promidžbe dvoraca kao važnih spomenika nacionalne povijesti i kulturne baštine, a kao turističke mete dvorci se tretiraju isto kao i stari mlinovi, coprnjački putovi, žitnice ili vinotočja. U vodiču Turističke zajednice Krapinsko-zagorske županije dvorac Sveti Križ se ne spominje, a ne spominje ga ni monografija o dvorima (s pogledom) Turističke zajednice Hrvatske. Žalosti i zabrinjava da obnova svetokriškog dvorca nema institucionalne popore uz obrazloženje da se ne radi o „javnoj potrebi u kulturi“.
Svetokriški dvorac spomenik je ustrajnog nastojanja velikaša da ulaganjem u gospodarstvo, kulturu i obrazovanje stvore temelj za nacionalni opstanak u doba kad Hrvatska nije bila niti samostalna niti teritorijalno sjedinjena, kad je i hrvatskom jeziku trebalo izboriti pravo javnog glasa. Dvorac je povijesni znamen domoljublja, nacionalnih ideala, srčanosti i optimizma, strategijski poligon obrane nacionalnih interesa i spona s kulturom Europe, naš ponos i putokaz, uporište bivšem i poticaj budućem razvitku. Putokaz koji je neuočljiv u magistralnom prometu, ali još uvijek razvidno usmjeruje autohtoni puk na brižnost, poduzetništvo i privrženost tradicionalnim vrijednostima zavičajne kulture. Kulturni identitet Zagorja prepoznatljiv je i jedincat, odnjegovan višestoljetnim preplitanjem pučkog i elitnog. U dvorcima ne prebiva zloduh staleškog neprijateljstva, u njima kutri duša Zagorja. Zajedništvo plemića i puka bilo je na radost brega, tičeka i polja, gradilo je dvorce i crkve, hiže i kleti, progovorilo je u deminutivu uz rožice, kušlec i falu, sadilo je kuruzu i lozu, hranilo je dvor, družinu, konje i purane, uspostavilo je regule pri jelu i delu, pri petku i svetku, okupljalo je pajdašiju i stvaralo popevke, inspiriralo je spelancije v kleti od Martinja do Vincekova uz vinske štatute, stoloravnatele i vunbacitele, fiskuše i muzikaše, gradilo je prošteništa i malalo licitare, i uz Jezuša Krajputaša čuvalo je dušu zavičaja i nacije do iznemoglosti. Autohtonost zagorske kulturne baštine treba razumjeti i očuvati kao cjelinu, jer samo kao cjelina realno predstavlja svoju mnogostranost, slojevitost, finoću i ozbiljnost.
Očuvanje kulturne baštine zahtjeva kulturu baštinika. “Baštinjeno treba tek zaraditi” bilo je geslo obitelji koje su gradile i dograđivale dvorce. Prije pet godina stupila sam u bitku za razložnu obnovu dvorca da muzejskim inventarom i kulturnim programom afirmiram ono što dvorac svjedoči, nudi i živi. Zanimljivo je upoznati dvorac iz kojeg potječu pjesnikinja Katarina Patačić, borci za hrvatske prava i prosvjednici protiv reformi Josipa II., osnivači javnih knjižnica, organizatori hrvatskog građanskog školstva ili dom u kojem je odgojen i preminuo domaćin Franza Liszta za boravka u Hrvatskoj.
Nužno je obnoviti izvornu arhitekturu dvorca, ali revitalizacijom valja sačuvati i dostojanstvo primjereno povijesnom značenju objekta. Samo sačuvana baština nacionalno je bogatstvo koje postaje uporište samopouzdanja i poticaj novim naraštajima. Obezvrijeđena i zanemarena baština pretvara se u sramotu nedostojnih baštinika. O sudbini dvoraca, na ponos ili sramotu naciji, danas odlučuje hrvatska kulturna politika.
Prof.dr.sc.Mirna Floegel Mršić