O dvije
- uspinjače :
Zagrebačka
je najkraća na svijetu, a ona tršćanska jedinstvena u svojoj kategoriji jer
nije samo uspinjača nego i tramvaj ( a
može i obratno!)
Grad
Zagreb skriva mnogo osobitosti, ljepota i zanimljivosti. No, po jednoj od njih
je osobito poznat: u Zagrebu prometuje uspinjača koja spaja zagrebački Donji i
Gornji grad. Polazna, donja stanica nalazi se u Tomićevoj ulici, a gornja se
stanica nalazi na znamenitom Strossmayerovom šetalištu i to podno stare kule
Lotršćak. S prugom dugom 66 metara, ona je ujedno i najkraća žičana željeznica
na svijetu namjenjena javnom prometu!
Službeno je puštena u pogon 8.
listopada 1890. godine, a s radom je započela 23. travnja 1893. godine. Na
početku je koristila parni pogon, a 1934. pogon je zamjenjen električnim. Sam
objekt zagrebačke uspinjače je do danas zadržao prvobitni vanjski izgled i
građevnu konstrukciju, a i većinu tehničkih osobitosti onako kako su joj
odredili graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonom zaštićeni spomenik
kulture. Ona je i jedna od turističkih atrakcija grada. O uspinjači se danas
brine Zagrebački električni tramvaj.
Zanimljivo je da je zagrebačku
uspinjaču izgradio jedan Osječanin, bio je to građevinski poduzetnik D.W.
Klein! On je pod stubama u Bregovitoj ulici (danas je to Tomićeva) koja vodi na
Gornji grad, 1888. godine pratio gustoću prometa pješaka koji tuda prolaze.
Ustanovio je da glavnina pješaka koristi upravo tu ulicu za uspon na Gornji
grad, a ne primjerice Mesničku ili ondašnju Dugu ulice (danas Radićevu). To ga
je potaklo da počne brojiti prolaznike i ustanovio da je pješački promet
dovoljno gust da bi se isplatilo na tom mjestu umjesto javnog stubišta mogla
izgraditi uspinjača po uzoru na Budimpeštu, Zuerich i druge europske gradove.
Klein je 6. listopada 1888.
godine podnio molbu Gradskom poglavarstvu molbu za građevinsku dozvolu. Gradsko
je poglavarstvo prijedlog gospodina Kleina prihvatilo i u roku od samo dva dana
(SIC!) izdalo mu građevinsku dozvolu. Radovi na izgradnji uspinjače su
započeli 6. svibnja 1889. No, na žalost,
tijekom gradnje pojavile su se brojne neugodne poteškoće. Prilikom prve probne
vožnje praznim kolima, 22.veljače 1890., istrgnuo se glavni ležaj zajedno s
temeljem ( izgradila ga je tvrtka Ganz iz Budimpešte), pri čemu se čitav stroj
polomio. Međutim, svega dvadesetak dana kasnije, 14. ožujka 1890., obavljena je
prva uspješna ispitna vožnja. Zagrebačka je uspinjača službeno puštena u pogon
8. listopada 1890. godine bez posebne svečanosti. Bila je to uspinjača na parni
pogon, a strojarnica se nalazila na gornjoj stanici, na Griču. Prve putničke
kabine bile su podijeljene u tri dijela. Prednji dijelovi kabina s pogledom na
Grič ili Ilicu, bili su naplaćivani kao prvi razred, dok je sredina bila tzv.
drugi razred. Neprekidna vožnja uspinjače započela je tek 23. travnja 1893.
godine.
Sljedećih godina, u vrijeme
kada su se zaredali mnogi i česti kvarovi na pogonskom dijelu, Zagrepčani su je
od milja prozvali «zapinjačom»! Prema ugovoru, a nakon isteka
četrdesetgodišnjeg razdoblja koncesije, 1929. godine uspinjača je prešla u
vlasništvo grada Zagreba. Tada se tehničko i financijsko upravljanje povjerava
Zagrebačkom električnom tramvaju, čiji djelatnici od tada brinu o njoj i
moderniziraju je. Godine 1934. stari i neracionalni parni pogon zamjenjen je
električnim! U međuvremenu je izvršeno nekoliko generalnih popravaka, no nakon
80 godina životni se vijek uspinjače polako približio samom kraju. Stari je
uređaj sa svojim, zamislite samo, drvenim zupčanicima (!) bio prava rijetkost.
Uostalom, radilo se tada o najstarijoj izvornoj uspinjači na svijetu! No, zbog
smanjenja sigurnosti, godine 1969. njen je pogon zaustavljen. Zagreb je ostao
bez jedne od svojih znamenitosti! To se nije niti smjelo niti moglo dogoditi!
Odmah se prisupilo s
planiranjem temeljite rekonstrukcije, odnosno s pripremama za izgradnju nove
uspinjače. I, pokazalo se da je samo zidani vijadukt bio besprijekorno sačuvan,
dok je ostali dio konstrukcije trebalo demontirati i ukloniti. To je i učinjeno
1973. godine. Istaknuti arhitekti i konzervatori uspjeli su potpuno vjerno
reproducirati prvobitnu gradnju. Pogonski je uređaj zajedno s vozilima
(kabinama za putnike) dobavila i montirala bečka tvrtka Waagner – Biro Stahlbau
AG, dok je električni dio u cijelosti izvela tvrtka Siemens. Nakon vožnje s
pokusnim teretom (kojom je prilikom u kabine utovaren pijesak u vrećama),
znamenita je zagrebačka uspinjača svečano puštena u promet 26. srpnja 1974.
Jasno, nova je uspinjača odmah zablistala, vožnja je postala ugodnija, bez
ranijih vibracija i naglih promjena brzine.
Godine 2004. na uspinjaču je
ugrađena hidraulička podizna platforma da se olakša pristup osobama s
invaliditetom. Temeljitu je obnovu ova zagrebačka znamenitost dočekala 2005.
godine, uoči 115. obljetnice kada je uređen i moderniziran upravljački pogon.
Na kraju ovog odjeljka
primjereno je navesti neke od najvažnijih tehničkih karakteristika zagrebačke
uspinjače. Ima dva vagona-kabine (gornji i donji), svaki kapaciteta 28 putnika
(16 sjedećh i 12 stajaćih mjesta). Dužina vagona preko odbojnika je 5640 mm,
težina praznog vagona je 5,05 tona, a nosivost im je 2240 kg. Električni se
pogonski motor nalazi na gornjoj postaji, ima snagu 28,5 kW, napaja se
istosmjernim naponom od 400 V, a radi sa 720 okretaja u minuti. Najveća je
dopuštena brzina uspinjače 1,5 m/s. Vožnja traje 64 sekundi i za to vrijeme
svladava visinsku razliku od 30,5 metara na usponu od 52%. Gornja je stanica na
nadmorskoj visini od 156,5 m, a donja na 126 m. Uspinjača je sagrađena kao kosi
vijadukt s osam polukružnih otvora duljine 2,5 m, od opeke i vapnenim malterom.
Usprkos stalnom mehaničkom opterećenju, ta prastara konstrukcija do današnjih
dana nije pokazala znakove bilo kakvih tehničkih deformacija, a u nekima od
polukružnih otvora danas su umjetničke galerije i prodavaonice suvenira. Na
betonskoj površini vijadukta nalaze se dva kolosjeka (na svakom se nalazi jedan
vagon) s tračnicama duljine 66 metara i širine kolosjeka 1200 mm. Vučno uže je
promjera 22 mm.
* * *
I dok se grad Zagreb ponosi svojom «starom damom», najkraćom uspinjačom
na svijetu, i grad Trst (Trieste, Tergest, izvorno predromaničko ime grada
dolazi od dvije riječi: ilirske terg=trgovina i venetske est=mjesto), ponosi se
svojom «starom damom», samo koju godinu mlađom od zagrebačke. Naime, tršćanska
je uspinjača dio znamenite linije broj 2 koja je u stvari hibrid između
klasičnog tramvaja i uspinjače! Ali u pogonu je i funkcionira, iako je već u
dubokoj starosti! No, o čemu je riječ? Spomenuta linija broj 2 ima svoju
početnu stanicu na Trgu Oberdan u središtu grada i nakon kraće vožnje kao
klasični tramvaj zaustavlja se na drugoj stanici, zaustavlja se na Trgu
Scorcola. Na tom mjestu uobičajena tramvajska vuča više nije moguća jer tu
počinje uspon od 26%! Stoga se na tom dijelu trase koriste efikasna rješenja:
od godine 1902. do 1928. korišten je pogon zupčanicima, a od 26. travnja 1926.
sve do današnjih dana koristi se vuča čeličnim užetom! Kao u Zagrebu! Nakon što
se svlada najveći uspon, a to je Vrh Scorcola, otkapča se vučno uže i tramvaj
postaje običan! Nakon prolaska tog
najstrmijeg dijela pruge, prolazeći šumovitim, najljepšim dijelom tršćanskog
krša, stiže se do visoravni podno Obeliska i kraja pruge u Villa Opicina! Kod Obeliska je uvijek gužva, puca prelijepi
pogled na sve strane: Slovenska brda, alpe, naše more, a za bistrog, lijepog
vremena može se vidjeti čak do Venecije!
Prva tramvajska vozila za ovu
tršćansku liniju isporučila je austrijska tvrtka Grazen Union Fabrik, a
električni je dio izveden u Osterreichische Union Elektrizitats
Gesellschaft. Prva su vozila imala
kapacitet od 44 putnika. Današnja mogu ukrcati 100. Mehanička konstrukcija
novih tramvaja izvedena je u OM della Stanga, a električna u TI Brown Boveri.
Koristi istosmjerni pogon napona od 550 volti. Snaga svakog motora iznosi 25 kW
uz 970 okretaja u minuti.
Ova osebujna pruga ima 13
stanica, maksimalni je uspon na običnom dijelu pruge iznosi 8%, a na dijelu
vuče pomoću užeta iznosi 26%. Vučno uže
promjera je 42 milimetra, a upleteno je 186 zasebnih žica. Dužina trase na
kojoj se koristi vuča užetom iznosi 799 metara, a visinska razlika iznosi 160
metara. Kolosijek ima širinu od 1000 milimetara. Ukupna je dužina trase 5175
metara. Donja stanica na Trgu Oberdan nalazi se na nadmorsko visini od 3 metra,
a gornja 329 metara nad morem!
U ovo zanimljivo staro
prometalo, hibrid tramvaja i uspinjače, dozvoljeno je unijeti i životinje ali
uz posebne uvjete. Prijevoz pasa vodiča slijepih je besplatan, no moraju
obavezno imati brnjice i povodac kojeg drži slijepa osoba. Kućni se ljubimci
smiju unijeti u tramvaj isključivo u kavezu određenih dimenzija. Zanimljivo,
dopušta se uz plaćanje karte i prijevoz
bicikala za koje postoje posebni nosači s vanjske strane tramvaja.
Vladimir
Prister