NOVAC,
esej autora koji je tekst napisao u svojoj 26. godini (1844.)
Time,dakle, što posjeduje svojstvo da sve kupuje, time što posjeduje svojstvo da prisvaja sve stvari, novac je „stvar“ u eminentnom posjedu. Univerzalnost njegova svojstva je svemoć njegova bića, stoga on vrijedi kao svemoćno biće.......novac je „svodnik“ izmedju potrebe i predmeta, izmedju života i čovjekova sredstva za život. Ali što posreduje moj život, to mi posreduje i postojanje drugih ljudi za mene. To je za mene drugi čovjek.
Mefisto u Goetheovu „Faustu“ kaže:
„Kod vraga! Naravno,ruke i noge
I glava i zadnjica, to je tvoje!
Ali, ipak sve što svježe uživam
Zar je to, stoga, manje moje?
Mogu li platiti šest pastuha
Nisu li njihove snage moje?
Ja jurim i pravi sam čovjek
Kao da imem dvadeset četiri noge“
U „Timonu Atenskom“, Shakespeare kaže:
„Zlato? Skupocjeno, blistavo, crveno zlato?
Ne, bogovi ! Nisam uzalud preklinjao.
Toliko toga čini crno bijelim, ružno lijepim,
Zlo dobrim, staro mladim, plašljivo hrabrim, podlo plemenitim,
Ono mami .........svećenika od oltara;
Bolesnom otima jastuk za spavanje:
Da, ovaj crveni rob razvezuje i vezuje
Posvećene veze; blagosilja prokletstvo
Kugu čini ljupkom, daje lopovu čast
I daje mu ugled, poštu i utjecaj
U vijeću senatora; ostarjeloj udovici
On dovodi mlade prosce;
Nju, odagnanu s gadjenjem iz bolnice s ranama
Otrovnim i gnojnim, pomlajuje kao melem,
U majsku mladost. Prokleti metale,
Ti prosta droljo što zavodiš ljude i narode.“
A dalje, u istom djelu:
„Ti slatki kraljeubico, plemeniti raskolniče
Sina i oca ! Sjajni oskvrnitelju
Najsvetijeg boga himena ! Hrabri Marse!
Vječno cvatući, nježno voljeni zavodniče,
Što crvenim sjejem topiš sveti snijeg
Na čistom krilu Dijane! vidljivo božanstvo,
Što tijesno bratimiš nemogućnosti,
I siliš ih da se ljube!
Govoriš svakim jezikom i za svaku svrhu!
O ti probni kamene srdaca!
Zamisli, buni se rob tvoj, čovjek!
Uništi ih svojom snagom i razdorom pameti,
Da životinje zavladaju ovim svijetom!“
Shakespeare izvrsno opisuje suštinu novca. Da bismo ga razumjeli, počinje najprije s izlaganjem Goetheova stava.
Što za mene postoji pomoću novca, što ja mogu platiti tj. što novac može kupiti, to sam ja, posjednik novca. Kolika je snaga novca, tolika je i moja snaga. Svojstva novca su moja - njegova posjednika, svojstva i suštinske snage:To što ja jesam i što mogu, nije dakle nikako odredjeno mojom individualnošću. Ja sam ružan, ali mogu kupiti najljepšu ženu. Dakle, ja nisam ružan, jer je djelovanje ružnoće, njena odbojna snaga, uništena novcem. Ja sam prema svojoj individualnosti hrom, ali mi novac pribavlja dvadesetčetiri noge, dakle ja nisam hrom. Ja sam loš, nepošten, nesavjestan, čovjek bez duha, ali je novac cijenjen, dakle cijenjen je i njegov posjednik. Novac je najviše dobro, dakle i njegov posjednik je dobar, novac me uzdiže iznad muke da budem nepošten, ja sam prikazan kao pošten. Ja sam bez duha, ali novac je stvarni duh svih stvari, kako bi njegov posjednik bio bez duha? Osim toga on može kupiti duhovite ljude, a onaj tko ima moć nad duhovitin ljudima nije li taj duhovitiji od duhovitoga. Ja, koji pomoću novca mogu sve za čim čezne ljudsko srce, ne posjedujem li ja sve ljudske moći! Ne pretvara li dakle moj novac sve moje nemoći u njihove suprotnosti?
Ako je novac veza koja me vezuje za ljudski život, za društvo, s prirodom i ljudima, nije li novac veza svih veza ! Ne može li on razriješiti i vezati sve veze! Nije li on zato i opće sredstvo rastavljanja. On je pravo sredstvo razdvajanja, kao što je i pravo sredstvo veze,
galvanokemijska snaga društva..
Shakespeare osobito ističe dva svojstva novca:
1. on je vidljivo božanstvo, pretvaranje svih ljudskih i prirodnih svojstava u njihovu suprotnost, opća zamjena i obrtanje stvari: on bratimi nemogućnosti!
2.On je opća prostitutka, opći svodnik ljudi i naroda.
Obrtanje i zamjenjivanje svih ljudskih i prirodnih kvaliteta, bratimljenje nemogućnosti - božanske snage – novca, leži u njegovu biću kao otudjenom, prodanom, generičkom biću čovjeka. To je otudjena moć čovječanstva.
Što ja mogu kao čovjek, dakle što ne mogu moje individualne suštinske snage, to mogu pomoću novca. Novac dakle čini svaku od tih suštinskih snaga nečim što ona, po sebi nije, tj. njenom suprotnošću.
Ako želim neko jelo, ili su mi potrebna kola, jer nisam dovoljno jak da prijedjem put pješice, onda mi novac pribavlja jelo i kola tj. on pretvara moje želje iz bića predodžbe, on ih prevodi iz njihova mišljenog, predočenog, poželjnog postojanja, u njihovo čulno, stvarno postojanje, iz predodžbe u život, iz predočenog bića u stvarno biće. Kao to posredovanje, on je istinski stvaralačka snaga.
Zahtjev postoji jednako za onoga tko nema novca, ali njegov zahtjev je samo biće predodžbe, koje na mene, na treće lice, nema utjecaja, nema egzistenciju, dakle za mene osobno ostaje nestvarno, bespredmetno. Razlika izmedju efektivnog zahtjeva koji se temelji na novcu i neefektivnosti, koja se temelji na mojoj potrebi, na mojoj strasti, na mojoj želji, jest razlika izmedju bića i mišljenja, izmedju predodžbe koja egzistira samo u meni i predodžbe koja je za mene stvarni predmet, izvan mene.
Ako nemam novca za putovanje, nemam stvarne, ostvarljive potrebe za putovanjem. Ako imam sklonost za studiranjem, a nemam za to novac, nemam nikakve sklonosti za studiranjem tj. nemam efikasne, istinske sklonosti. Naprotiv, ako stvarno nemam nikakve sklonosti za studiranjem, a imam volju i novac, onda imam efikasnu sklonost. Novac kao izvanjsko opće sredstvo i moć, koja ne proistječe iz čovjeka kao takvog, i ljudskog društva kao društva, da bi pretvorio predodžbu u stvarnost i stvarost u čistu predodžbu, pretvara isto tako stvarne ljudske i prirodne suštinske snage u čisto apstraktne predodžbe i zato u nesavršenosti, mučne utvare, kao što s druge strane stvarne nesavršenosti i utvare, stvarno nemoćne suštinske snage individuuma koje postoje samo u njegovoj mašti, pretvara u stvarne suštinske snage i moći. Već prema tom odredjenju, dakle, on je već opće izopačavanje individualnosti koje obrće u njihovu suprostnost i njihovim svojstvima dodaje proturječna svojstva.
Kao takva moć, koja izopačava, on se pojavljuje i nasuprot individuumu i nasuprot društvenim vezama koje pretendiraju na to da budu suština za sebe. On pretvara vjernost u nevjernost, ljubav u mržnju, mržnju u ljubav, vrlinu u porok, porok u vrlinu, slugu u gospodara, gospodara u slugu, glupost u razumnost, razumnost u glupost.
Budući da novac kao postojeći djelotvorni pojam vrijednosti, zamjenjuje i razmjenjuje sve stvari, on je opća zamjena i razmjena svih stvari, dakle izopačeni svijet zamjena i razmjena svih prirodnih i ljudskih kvaliteta.
Tko može kupiti hrabrost, taj je hrabar, ako je i plašljiv. Budući da se novac razmjenjuje ne samo za odredjeni kvalitet, za odredjenu stvar,za čovjekove suštinske snage, nego i za cjelokupni ljudski i prirodni predmetni svijet, to on dakle zamjenjuje-gledano sa stajališta njegova posjednika – svako svojstvo za svako svojstvo, a takodjer i njemu proturječno svojstvo i predmet, on je bratimljenje mogućnosti, on prisiljava proturječno na „poljubac“.
Ako pretpostaviš čovjeka kao čovjeka, a njegov odnos prema svijetu kao ljudski odnos, onda možeš ljubav zamijeniti samo za ljubav, povjerenje samo za povjerenje, itd. ako hoćeš uživati u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovan čovjek. Ako hoćeš utjecati na druge ljude moraš biti čovjek koji djeluje, potičući i unapredjujući druge ljude.
Svaki od tvojih odnosa prema čovjeku i prema prirodi mora biti stanovito ispoljavanje tvog stvarnog individualnog života koji odgovara predmetu tvoje volje.
Ako ti voliš, a ne izazivaš uzajamnu ljubav, ako tvoja ljubav kao ljubav, ne polučuje ljubav kao odgovor na tvoju, ako kroz životno ispoljavanje kao čovjek koji voli ne postaneš voljeni čovjek, onda je tvoja ljubav nemoćna, ona je nesreća.
( ulomak iz 3. dijela Ekonomsko - filozofskih rukopisa, 1844.)
Karl Heinrich Marx ( 5. May, 1818. – 14. March, 1883. ) was a German philosopher, economist, sociologist, economic historian, journalist….. His ideas played a significant role in the development of social science and the socialist political movement.
Born into a wealthy middle class family in Trier, Prussia, Marx studied at both the University of Bonn and the University of Berlin, where he became interested in the philosophical ideas of the Young Hegelians. In 1836, he became engaged to Jenny von Westphalen, whom he would marry in 1843. Following the completion of his studies, he became a journalist in Cologne, writing for a radical newspaper, the Rheinische Zeitung. During this time, he began to work out his theory of dialectical materialism. Moving to Paris in 1843, he began writing for other radical newspapers, the Deutsch-Französische Jahrbücher and Vorwärts!, as well as writing a series of books. Exiled to Brussels, in Belgium in 1845, before moving back to Cologne, where he founded his own newspaper, the Neue Rheinische Zeitung. Exiled once more, in 1849 he moved to London together with his wife Jenny and their children. In London, where the family was reduced to poverty, Marx continued writing and formulating his theories about the nature of society and how he believed it could be improved.