Riječ „svijet“ se odnosi na čovjeka, na ljude ili na ljudski rod. U izlaganju će uistinu biti riječ o rodu, o nečemu što je rođeno, a ne stvoreno. O nekomu tko je nastao evolucijom života, a ne o nečemu napravljenom od ilovače; o podmetu, a ne o predmetu; o organizmu, a ne o nakupini tvari.
Tema izlaganja je uskladba odnosa u rodu Homo odnosno u vrsti Homo sapiens. To je, vjerojatno, najteža moguća zadaća u živom svijetu. Vrsta H. sapiens se u evoluciji života odračvala od vrste Homo erectus, koje više nema, a koja se i sama bila odračvala od vrste Homo habilis, koje odavno nema. H. sapiens je jedina preživjela vrsta roda Homo. Sad je čovjek i rod i vrsta života.
Antropolozi se slažu da se H. sapiens diljem svijeta biološki ujednačio u jednu vrstu prije oko 35.000 tisuća godina. Dotad je bio stekao sve bitne i razlučne biološke značajke, koje čovjek ima i danas, koje imamo i mi, koji smo ovdje okupljeni. H. sapiens je evolucijska inovacija po tome, što je stekao sposobnost „kulturne“ prilagodbe biomu, tj. prilagodbe uporabom mozga kao organa u ljudskom tijelu. Stekao je i dotad nerođen stupanj složenosti, istančanosti i osjetljivosti imunosnog sustava, koji ga je učinio ubiquitusom ili svagdješnjom vrstom.
Čovjek je ujednačen kao vrsta što se vidi po tome, što ljudi ostavljaju ili što mogu (ako se tako rodno odrede) ostaviti plodno potomstvo, koje ostaje u istoj vrsti. Međutim, ljudi su, pa i mi koji smo sad ovdje, ipak značajno međusobno različiti i neujednačeni kao osobe. Različni smo prvobitno po uvježbanosti sposobnosti razmišljanja i po sadržaju misli. Razlučuje nas, a ne ujednačuje pridjev „sapiens“. Različiti smo prvobitno u društvenom smislu, a ne biološki.
Čini se, da je pitanje ili problem čovjeka upravo u tome, što ljudi – usprkos društvene različitosti i stanovite biološke različitosti, koju pojačavaju društveni odnosi i društvena sredstva – čine pravu i jedincatu vrstu. Bilo bi mnogo lakše živjeti, kad bi se neki ljudi sami izdvojili iz vrste H. sapiens. Bilo bi dobro da napuste i rod Homo. Međutim, tako ne će biti – jer svi ljudi žele biti sapientes – pa ostaje teška zadaća uskladbe odnosa u globaliziranoj ljudskoj vrsti.
Dakle, Kako se može društveno uskladiti ljudska vrsta, u kojoj postoje ozbiljne razlike upravo po mudrosti, po sapijenciji, ali prvobitno po ideologiji odnosno po sustavu uvjerenja?
Zadaća unutarnje uskladbe u ljudskoj vrsti postala je hitnom otkad se vrsta nabrzo globalizirala, jer su se u njoj namnožili broj i vrsta mogućih izvora sukoba. Dovoljno za objavu uzbune je to, što se nebrojeni narodi – a među njima Grci, Englezi, Hrvati, Mađari – koji su se tisućljećima sami hranili, sad ne mogu sami hraniti radom, iako je čovjek naviknuo raditi od Novoga kamenog doba. Svijet izmiče nadzoru glede (1) zadovoljenja životnih potreba ljudi, koje je bitno i tipično za svaku vrstu, jer je svaki organizam ovisan o biomu, (2) ostvarenja ljudskih svrha, koje je specifično i jedincato za vrstu H. sapiens još od Staroga kamenog doba.
Naime, dosadašnji i sadašnji način organiziranja ljudi u teritorijalno odvojene ljudske nakupine pokazao se odjednom neizdašnim, jer (1) globalnost i brz razvitak tehnologije učinili su nedovoljnim dosadašnji stupanj brige političkih zajednica samo za vlastite probitke; i (2) slobodno svjetsko tržište i slobodan svjetski kapital onemogućili su odvojene političke zajednice ili države da se brinu same za sebe. Ljudima se ne dopušta da se brinu sami za sebe, a drugi im ne smiju pomoći. Ta činjenica sama diskvalificira sadašnju liberalističku slobodnonovčarsku civilizaciju. Budući da sve nevolje sadašnjeg svijeta dolaze prvobitno od toga što je svijet globaliziran u okrilju civilizacije, diskvalificirana je i sama civilizacija kao način uređenja društava.
Odvojene političke zajednice su se sve do sadašnjeg stoljeća brinule same za sebe, obično stvarajući dobra radom svojih ljudi, koji su prerađivali ponajviše domaće, zatečeno prirodno blago. To je vjerna slika stanja svijeta kakav smo poznavali, iako su često jedne političke zajednice osvajale druge, kako bi iskorištavale rad tuđih ljudi i rabile tuđe prirodno blago. Tako je bilo u cijelom povijesnom odnosno civilizacijskom razdoblju, koje je počelo prije kojih 6.000 godina. (To razdoblje je kratko u odnosu na životni vijek vrste H. sapiens, a da se ne spominje trajanje roda Homo.) Sad izgleda da je civilizacijski model uređenja društava dotrajao i da počinje nevjeriti ljudsku vrstu.
Razdoblje civilizacije počelo je pojavom država-gradova u dolinama Eufrata i Tigrisa u Mezopotamiji, izvornih civilizacija u dolinama rijeka Nila u Egiptu, Inda u današnjem Pakistanu i Jangcea u Kini te civilizacija Inka u Andama i Maja u Srednjoj Americi. Kasnije su se javljale neizvorne civilizacije ili političke zajednice u drugim dijelovima svijeta te u drukčijim prilikama i okolnostima. (Računa se da bi Minoanska civilizacija na Kreti mogla biti izvornom.)
Političke zajednice u cijelom razdoblju civilizacije imale su slijedeće značajke:
· uspostavu vlasti koja nije pod nadzorom zajednice, s tim što se zajednica pretvorila u hijerarhijski strukturirano društvo,
· podjelu te silnu nagomilanost i usredotočenost rada,
· podjelu ljudi na staleže temeljem trajne podjele rada,
· uporabu pisma, koje je omogućilo simbiozu bogatstva odnosno imovine i vlasti, te pojavu pismoznaskog ili intelektualnog sloja, koji je imao zadaću stvaranja lažne predodžbe o postojanosti političke zajednice i društvene kohezije u njoj.
To cijelo razdoblje, po meni, globalizacija privodi kraju.
Prije pojave civilizacije, u razdoblju koje nazivam „komunizacijom“, vlast je bila u krilu zajednica, koje su se od obiteljskih loza okrupnjivale u rodove, plemena i saveze plemena. U tom postupku okrupnjivanja nije dolazilo do zatiranja manjih zajednica kad bi one pravile veće. Zajednicama se upravljalo iz njih samih, pri čemu su pripadnici zajednica – obično je to bilo „vijeće staraca“, jer se u zajednicama koje su se polagano mijenjale iskustvo više cijenilo od „kreativnosti“ – birali privremenog vođu ili predvodnika, koji bi se isticao mudrošću, rječitošću i sposobnošću mirenja ljudi i interesa. Zajedništvo s predvodništvom – ali bez izdvojene trajne i obično nasljedne vlasti – bilo je rezultat biološke evolucije, koja se ubrzala pojavom govora, koji je sposobnost ljudskog tijela ili čovjekove biologije. Govor je omogućio stvaranje složenijih zajednica. Govorom je evoluiralo i bivalo unapređivano zajedništvo, koje je otprije postojalo u živim vrstama, od kojih mnoge imaju upravo zajedništvo s predvodništvom.
Pojava civilizacije bila je rezultat revolucijskog skoka, a ne evolucijskog postupka. Civilizacije su nastale uzurpacijom vlasti iz krila zajednica i njezinim nadmetanjem nad društva i nametanjem društvima, na koja su zajednice bile svedene.
Kako je razdoblje civilizacije odmicalo, u političkim zajednicama se mijenjao način vladanja i položaj podanika, u koje su bili pretvoreni pripadnici ranijih, „neciviliziranih“ zajednica. Jedna od bitnih novina u načinu vladanja u razdoblju civilizacije bio je prvo unutarnji, a zatim i vanjski militarizam. Središte iz kojega je izvirala vlast, koja je nastojala dosegnuti svako mjesto u političkoj zajednici i svakog podanika u civilizacijskoj „krletci“, se pomicalo. S vremenom su se kao izvori vlasti izredali:
hram u kojemu se u prvim civilizacijama čuvalo žito i druga hrana, u kojemu su prebivali bogovi i uz koji su boravili pisari i svećenici (pismoznanci);
· dvor u kojemu je prebivao vladar, koji je s vremenom preuzeo i ulogu velikog svećenika, a vrlo često i status božanstva, poluboga ili čak boga;
· forum, kao u Grka i Rimljana, na kojemu su građani donosili odluke izravno (Grčka) ili neizravno (Rim);
· vlastelinska zajednica – što je bio izvoran izum u srednjovjekovnoj Europi, nakon sloma i rasapa rimske civilizacije – iz čije je vlasti kasnije niknula europska parlamentarna demokracija; i na kraju
· riznica®, iz koje se na temelju virtualnih elektroničkih zapisa privremeno upravlja globaliziranim svijetom, u kojemu su – prvi put u povijesti i u razdoblju civilizacije – i kapital i vlast napustili prostor.
Iako su se mijenjali način vladanja i položaj podanika, tijekom cijelog razdoblja civilizacije – od vlasti hrama do vlasti riznice – sačuvan je izvoran civilizacijski model vladanja: vlast izdvojena iz zajednice, podjela rada, podjela ljudi te pismo s pismoznanskim slojem.
Međutim, po meni, kao što je ranije na govoru počivao razvitak zajedništva, a na pismu trajanje civilizacije, sad iznenadna uspostava globalnosti usporedo vodi prestanku civilizacije kao načina uređenja društava iobnovi zajedništva. Svijet se počinje decivilizirati i rekomunizirati. Globaliziranu ljudsku vrstu samo valja priznati i proglasiti zajednicom, ali je otpor proglašenju globaliziranog svijeta ljudskom globalnom zajednicom neobično jak. „Strukturirano društvo ili ljudska zajednica, pitanje je sad.“ To presudno pitanje unosi u ljudsku vrstu presudnu podjelu. U tome je bitna podjela u vrsti H. sapiens. Većina ljudi bi željela skupno upravljati zajednicom iz nje same. Manjina bi htjela vladati društvom iz središta uzurpirane vlasti. (Isus je govorio o „žitu i kukolju“, ali i to da se kukolj ne čupa dok raste, nego da se spali u vrijeme žetve!) Manjina bi htjela zamahivati cijelim svjetskim „društvom“ tako, kako je dosad zamahivala pojedinim nacionalnim društvima (SAD, HR), koja su nastala od zajednica, u koje je nasilno, uzurpacijom vlasti, bila umetnuta armatura, koja je iznutra sputala zajednice.
Globalizacijom se u vrsti H. sapiens počinje obnavljati zajedništvo, u kojem se ne će – pri uspostavi svjetske, globalne zajednice – zatrti postojeće, ali ugrožene i još uvijek „ilegalne“ obiteljske, mjesne, zavičajne i narodne zajednice. Uvriježena ljudska sklonost zajedništvu, koja je kao i životinjski nagon zajedništva proizvod biološke evolucije, dolazi do oduška u postupku globalizacije. Čovjeku je dosta nametnutog liberalističkog individualizma. Čovjek ima prigodu da se nakon šest tisućljeća civilizacije vrati u krilo evolucije i da počne obnavljati životno zajedništvo, koje je proizvod biološke evolucije života. Tu prigodu mu pruža globalizacija. Povratak zajedništvu je povoljna vijest za čovjeka pa sam novom razdoblju, u koje čovjek sad stupa dao privremen naziv evangelizacija, u smislu grčke riječi euangelion, radosna vijest.
Nastojanje da se očuva civilizacija kao način uređenja političkih zajednica, dolazi od ljudi „s posebnim potrebama“, koji su u svojem životu postavili neobičnu i relativnu, a neljudsku svrhu, a to je da se uzdignu iznad drugih ljudi uporabom tih drugih ljudi. Oni pravo zaključuju, kad smatraju da im zajedništvo ne bi dopustilo da se nametnu drugim ljudima i da parazitiraju na njima. Nije teško zamisliti dokle bi bila doprla evolucija, da su se unutar živih vrsta od njihova nastanka pojavili kanibalizam i militarizam. Takvo nametanje podjele nedvojbeno predstavlja otklon od evolucije, koja, nasreću, više ne dopušta da se od čovjeka odračva neka nova vrsta, što liberali utaman priželjkuju. Čovjeku je genski suđeno da ostane čovjekom pa je uzaludno nastojanje pobornika civilizacije da se jedni ljudi izdignu iznad drugih. (Kad bi se bar isključili i iz roda Homo.)
Stoga smatram, da je civilizacija kao način uređenja društava stranputica na putu evolucije života. Uviđam i to, da u naše vrijeme globalizacija skončava tisućljećima izvođen pokus ili pokušaj, da se zajedništvo trajno zamijeni hijerarhijskim, statičnim uređenjem političkih zajednica, a u novije vrijeme i cijelog svijeta. Evolucija ne proizvodi hijerarhijski ustrojene i proizvoljne strukture. Sićušne sile (gena) koje su usmjerivale evoluciju imaju trajnu narav, koja je neuklonljiva podloga cijele evolucije. Evolucija proizvodi individualne organizme, ali i vrste odnosno zajednice sukladnih organizama, u kojima ne postoje i ne mogu postojati statične strukture. Civilizacija je prvo nesvjesno, a poslije svjesno pokušala krotiti i suzbijati evoluciju i konačno život, koji ima iste korijene kao i evolucija.
Evolucija je u vrstama proizvela i zajedništvo, koje ima svoju dinamiku, a ne svoju strukturu. Stoga se gledanje na ljudske zajednice kao „organizme“ ne smije smatrati plodom usporedbe, parabole, prispodobe ili analogije. Riječ je o ekstenziji poimanja organizma, a i o novom, globalnom ljudskom organizmu, u kojemu se ustaljeno stanje ne uspostavlja automatski odnosno koordinacijom putem kemijskih i električnih signala, nego svjesnim djelovanjem čovjeka i njegovih užih zajednica. Za to čovjek ima mozak, koji je u postupku evolucije i razvijen do stupnja do kojega je razvijen. Ljudski mozak je plod evolucije. Pitanje uređenja ljudskih društava putem nametanja, koordinacije ili usklađenja odnosa u njima otvoreno je upravo zbog dosegnutog stupnja razvijenosti i složenosti čovjekova mozga. Stoga se i rješenje tog pitanja valja naći svjesnim i domišljenim djelovanjem čovjeka. Dobro je to, što se ljudski um u rješavanju tog pitanja može spokojno osloniti na čovjekovu sklonost zajedništvu, koje u ostalih životinja počiva na nagonu.
Ljudske zajednice nisu društva napravljena od ilovače, nego su ishod evolucije života.
Trajanje rođenih živih organizama počiva na njihovoj sposobnosti održavanja ustaljenog stanja, u kojem se brojna svojstva organizma s vremenom ne mijenjaju. Ustaljeno stanje je pojam općenitiji od dinamičke ravnoteže. Kad je sustav u ustaljenom stanju, stanje koje je postojalo u određenom času potrajat će i u neposrednoj budućnosti. Dinamička ravnoteža postoji kad se dva ili više povratnih postupaka u organizmu odvijaju stalnom brzinom. U tom slučaju je također riječ o ustaljenom stanju, ali sustav u ustaljenom stanju može imati i nepovratne postupke. Za sustav se kaže da je u prijelaznom stanju, ako se u njemu postupno uspostavlja ustaljeno stanje.
U svakom organizmu postoji nadzorni sustav, koji se sastoji od prijamnika, koji prate i registriraju promjene prilika u sustavu i okolnosti oko njega; od nadzornog organa, koje određuje raspone varijabli sustava u kojima se održava ustaljeno stanje; te od predajnika, koji postupaju po nalogu nadzornog organa. Za održanje ustaljenog stanja nadzorni organ nekad nalaže pozitivnu reakciju, pojačavajući ili ubrzavajući postojeći rad drugih organa u proizvodnji ili lučenju tvari. Za negativne reakcije smanjuje se aktivnost organa, pri čemu se oni vraćaju u uobičajen rad. Nadzorni organ jamči da će neznatno kolebanje sustava oko ustaljenog stanja uvijek biti reverzibilno. U nadzornom organu nema proizvoljnosti djelovanja. Nadzorni organ je dio organizma.
Za održavanje ustaljenog stanja organizma neobično je važan brz odziv nadzornog sustava na poticaje. Tad se stanje može ustaliti uz male promjene u djelovanju organa ili radu stanica. U slučaju polaganog odziva sustava na poremećaje, može doći do ozbiljnog oštećenja sustava, a može nastupiti i prestanak života organizma.
Što bi bilo poželjnije i potrebnije današnjem globaliziranom ljudskom rodu ili ljudskoj vrsti od uspostave ustaljenog stanja, dakako uz postojanje pouzdanog i brzog nadzornog mehanizma, koji je dio sustava i koji je u službi sustava? Tad bi se i na najmanje vanjske poticaje i unutarnje poremećaje moglo brzo reagirati za spas sustava i na korist svih dijelova i organa sustava.
Stoga je jasno, da je zajedništvo jedino organizacijsko načelo, na kojemu se može izgraditi održljiv globalan društveni sustav i uspostaviti ustaljeno ljudsko životno stanje. Nasuprot tome, pod sadašnjim hijerarhijskim ustrojem kojime je raskoljeno društvo, nadzorni mehanizam koji je izmetnut iz sustava nema ni dovoljnu osjetljivost, a ni pripravnost i sposobnost za djelovanje na spas sustava i za dobrobit svih dijelova i organa sustava. (U svjetskom ljudskom organizmu svaki je čovjek živi senzor.)
Ustaljeno stanje nije moratorij, mrtvilo ili zagroban život živućeg sustava. Organizmi se množe, rađaju, rastu i razvijaju polazeći iz jednog ustaljenog stanja. Cijeli postupak evolucije života nije ništa drugo, nego tranzicija iz jednog ustaljenog stanja organizama u drugo, koje se naziva novom vrstom.
Stoga zajedništvo, kao organizacijsko načelo globalizirane i stiješnjene ljudske vrste, nudi ne samo brižno održavanje ustaljenog stanja, nego i pruža jamstvo održljivosti rasta i razvitka ljudske zajednice. Nasuprot tome, sadašnji svjetski sustav je više i od jednog drugog sustava razdiran protivnim zahtjevima organima i odnosu među organima, koje središnji nadzorni sustav nije u stanju, a nije ni voljan riješiti. Sve pokazuje da iz riznice, kao nadzornog središta svjetskog sustava, organima i tkivu dolaze zapovjedi ili signali, koji sustav sve više udaljuju od ustaljenog stanja, kakvo je postojalo prije 6.000 godina. Pritom riznica, očito, ne vodi svijet ni u kakvo novo ustaljeno stanje. Riznica svojom nepopustljivošću vjerojatno stvara uvjete za izbijanje neprestane društvene revolucije.
Zajedništvo je organizacijsko načelo na kojemu su može održavati ustaljeno stanje unutar ljudskog roda. Međutim, čovjek je spregnut s biomom ili s ukupnošću tvarnog svijeta. Život i evolucija života odvijaju se u biomu, koji također ima potrebu za ustaljenim stanjem. Stoga ljudski svjetski organizam osim održavanja svojeg unutarnjeg ustaljenog stanja mora i neprestance ugađati svoj odnos s biomom, kako bi se i u biomu koji uključuje i čovjeka održavalo ustaljeno stanje.
U minulih nekoliko stoljeća – u kojima su prostorne političke zajednice uporabom strojeva povećale silu i snagu rada – civilizacija kao način uređenja društava ozbiljno je ugrozila ustaljeno stanje bioma. To je učinila, slikovito rečeno, zamahivanjem ljudskim društvima i njihovom otresanjem o biom. Time je civilizacija na dodatan način iskazala svoj militarizam. Vlasti su se militarizmom bile okomile prvo na svoje ljude, zatim na druge političke zajednice, a odnedavno na cijeli biom. Civilizacija se i time diskvalificira kao način uređenja svijeta. Ona mora ljudskom zajedništvu prepustiti uređenje ukupnih odnosa u biomu.
U poslovnom svijetu se minulih desetljeća kategorički razlučuje uloga vladanja od uloge upravljanja. Vladanje ili vlast pripada vlasnicima poslovnog sustava, koji izravno ili putem nadzornog odbora koji oni imenuju, određuju svrhe sustava. Uprava upravlja poslovnim sustavom, kako bi se uz poštivanje postavljenih postupaka i načina postigli poslovni rezultati, koji omogućuju da se ostvare postavljene mete poslovanja.
Tijekom cijelog razdoblja civilizacije vlasti su vladale razlučenim političkim zajednicama. Upravljanje su prepuštale smjenljivim i zamjenljivim pisarima, administratorima, psimoznancima, intelektualnom sloju, političarima i drugim kategorijama upravljača koji ne pripadaju krugu vlasti. U tome je razdoblju mijenjan način upravljanja političkim zajednicama, ali se njima uvijek upravljalo po jedincatom civilizacijskom modelu. Sadašnji pismoznanci, koji raspravljaju o uspostavi „novog svjetskog poretka“ zagovaraju protegnuće „vladanja iz riznice“ od nacionalnih političkih zajednica na cio „svijet“.
Svojevolja u vladanju, koje je donijela mnogo zla ljudima i narodima, pokazala je ne samo pravu narav vlasti, nego i njezinu nesposobnost da zadovolji potrebe ljudi te njezinu neosjetljivost za potrebe života općenito i za zahtjeve evolucije života. Vlastima, kakve su dosad bile uzdignute nad ljudska društva, ne smije se dopustiti da se sad uzdignu nad cijeli svijet i počnu vladati njime. Potreba za uspostavom i održavanjem ustaljenog stanja u biomu i posebice u svjetskoj ljudskoj zajednici, koja traje u stiješnjenom i ranjenom biomu, traži osjetljivost koju vlasti nisu pokazale i koju nikad ne će u sebi moći razviti. Ako bi se svijetom moglo vladati ta bi zadaća morala pripasti svjetskoj ljudskoj zajednici.
Međutim, potreba svjetskog ljudskog organizma da se u njemu održava ustaljeno stanje je toliko presudna i prijeka, a zahtjev bioma da mu se svjetski ljudski organizam prilagođuje je tako kategoričan, da se svijetom uopće ne može vladati. Svijetom se pogotovo ne može upravljati. Svijet se može samo upravljati ili usmjerivati kako bi rastao i razvijao se sitnim pomacima i u neizmjerljivo malim obrocima.
Svijetom se uopće ne može vladati. Svijet treba njegovati, a to mogu samo narodne političke zajednice, koje sastavljaju svjetsku ljudsku zajednicu.
Takvo stanje otvara pitanje naravi i uloge demokracije u narodnim političkim zajednicama. Demokracija ili narodovlašće je način, na koji narodna politička zajednica služi narodnoj ljudskoj zajednici za stvaranje ili proizvodnju dobra kao sredstva zadovoljenja životnih potreba građana i ostvarenja ljudskih svrha. Stoga se demokracija može odrediti kao mehanizam ili način ispunjavanja političke volje narodnih zajednica.
Danas demokracija služi stvarnoj svjetskoj vlasti ili nositeljima slobodnog svjetskog kapitala (1) za uspostavu poćudnih političkih režima u političkim zajednicama te (2) za izbor mjesnih administratora i pismoznanaca, koji u ime kapitala nadziru narodne političke zajednice. Države su izborne jedinice kapitala, a ne građana države. Države su okrenule leđa svojim narodima i prigrlile kapital. U sadašnjoj situaciji, u kojoj su sve nevolje ljudi i svi problemi upravljanja svijetom ograničeni i zatvoreni u narodne političke zajednice, nužno je da mjesna administracija prestane služiti svjetskom slobodnom kapitalu i da u ime svojih naroda preuzmu političku ulogu.
S obzirom na to, da su gotovo svi ljudi u svijetu, gotova sva proizvodna poduzeća i gotovo sve države pali u dužničko ropstvo, prva zadaća nacionalne politike je vratiti kapital u prostor, čime će se i vlast vratiti u prostor ili u krilo nacionalnih zajednica. Ujedno, narodne zajednice trebaju na načelu zajedništva, koje ima svoj politički izražaj u demokraciji, koordinirati oslobođenje cijelog svijeta od vjerovničkog gospodstva kapitala, koje razara ljudsko tkivo, rasipa obitelji, uništava narode, upropašćuje biom i zatire život.
Demokracija je političko sredstvo ljudskog životnog zajedništva, kojime se omogućuje proizvodnja dobra kao sredstva ostvarenja ljudskih blagodati, a to su (1) zadovoljenje životnih potreba, (2) ostvarenje ljudskih svrha, (3) postizanje zadovoljstva životom te (4) stjecanje ljudskosti putem promicanja i jačanja životnog zajedništva.
Najbolji, najizdašniji i najpouzdaniji način proizvodnje dobra je to, da svaki čovjek radi, da radi za se i za zajednicu. Pravi smisao izgradnje demokracije, povratka evoluciji i obnove zajedništva je postizanje pune uposlenosti radno sposobnog pučanstva diljem svijeta.
Neuposlenost milijarde ljudi u svijetu i to dva i pol stoljeća poslije početka industrijske revolucije je ljaga na ljudskom rodu i degradacija evolucije, koje traže uspostavu demokracije i rehabilitaciju zajedništva.
Nema života za svakog čovjeka, bez rada svakog čovjeka!
Ideologija je skupni, nametnut ili prihvaćen sustav uvjerenja, koji ljudi prihvaćaju, iako ga nisu proizveli sami od sebe i za sebe. To je iznimno važno, jer ljudski mozak nije u stanju po istinitosti razlučiti misaone sadržaje, koji su plod motrenja i iskustva od onih koji su rezultat vjere, uvjeravanja, prihvaćanja sustava uvjerenja ili snage vlastite emocionalnosti.
Možda će čovjek i nadalje evoluirati i to tako, što bi mu se i nadalje razvijali ne mozak, sluh ili vid, nego sposobnost zapodijevanja međusobnih sukoba.
Izraz politička zajednica je stručni, tehnički izraz teorije vladanja i obično označuje suverenu državu, koja ne mora biti „zajednica“ kakvu ljudi doživljavaju kao svoju zajednicu.
Zanimljivo je to što se golema većina živih vrsta glasa putem otvora za unošenje hrane u organizam, koji je u glavi te u blizini mozga uz koji su i glavna sjetila organizma.
Što je rat, ako nije zamahivanje cijelim društvom?
Nasuprot tome, EU se pretvara u unitarno društvo koje zatire obitelji, zavičaje i narode.
Parazitizam ili nametništvo je prvobitno pojava među vrstama, a ne unutar vrsta.
Vladajući sloj ili čak soj bi rado sintetizirao vladalački gen, kojim bi se izazvao „genski otklon“ i omogućilo stvaranje nove vrste, možda Homo associus.)
Zakasnili su i da im se dodijeli položaj rase, jer su rase u ljudskoj vrsti odnedavno zabranjene, iako u drugim životinjskim vrstama ima pasmina, a u bilju sojeva.
U biologiji se spominju strukture na svim stupnjevima organizacije od atomskog preko molekularnog, staničnog i tkivnog do stupnja organa, organizama i ekosustava. Međutim, riječ struktura se naširoko rabi da se opišu opažaji, uočavanje, narav ili stalnost oblika i odnosa vezanih uz tvarne ili misaone tvorevine. Često bi se umjesto riječi „struktura“ mogla uporabiti riječ „sastav“. Kod spomena struktura, bitni su uzorci sastava unutar entiteta i odnosa među entitetima. Ako se raščlanjuje struktura atoma ili molekula, biva jasno da je riječ u dinamičkim odnosima sila, koje su bitno svojstvo njihovih sastavnih dijelova i koje ostavljaju dojam strukture. Isto tako, u biologiji su već na staničnom stupnju dominante desetine i desetine tisuća kemijskih i biokemijskih procesa, koji održavanju ustaljeno stanje u stanicama, oko stanica, u organima i u cijelom organizmu. Na stupnju organa, organizama i ekosustava riječ je uistinu o koordinaciji, neprekidnom usklađivanju i održavanju ustaljenog stanja. Život je postupak, a ne jednostavna nakupina nežive tvari, u kojoj bi makrostruktura i mogla imati određen smisao, ali je atomska i molekularna „mikrostruktura“ plod skrivene i bjesomučne dinamike čestica, za koje se još s pravom misli da su i čestice i valovi. Čini se, da se čovjeku kao motritelju – uz sadašnji stupanj uvježbanosti rada mozga – pri određivanju sastava tvarnog svijeta lakše osloniti na (misaone) strukture nego na uzorke, dinamiku i postupke.
Ljudski um nije proizvod evolucije što se vidi po neskladu u ljudskoj vrsti.
U globalnoj svjetskoj zajednici, koja je cjelovit organizam, nacionalne ili narodne države treba gledati kao organe, a pojedine ljude kao stanice. U biologiji su organizmi neprekinuti živi sustavi, koji odgovaraju na poticaje, koji se množe, rastu i razvijaju te koji održavaju ustaljeno stanje kao postojana cjelina.