Miljenko Domijan

http://gkd.hr/en/

Od oka k srcu
Biljezi sjećanja

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović posjetio nas je i obišao izložbu Miljenka Domijana "Od oka k srcu - biljezi sjećanja" uz stručno vodstvo autora izložbe Miljenka Domijana. Zahvaljujemo Predsjedniku na posjeti te svakako lijepom i ugodnom druženju i sigurni smo da se uskoro opet vidimo! 

Klovićevi dvori

https://hr-hr.facebook.com/galerijaklovic/photos/pb.377448245661498.-2207520000../4167303896675895/?type=3&theater

Miljenko Domijan – Od oka k srcu

http://gkd.hr/izlozba/miljenko-domijan-od-oka-k-srcu/

Od oka k srcu

Biljezi sjećanja

Izložba otvorena za posjetitelje od 30. travnja 2020.
utorak do nedjelja, 11 do 19 sati

Kustosica izložbe: Valentina Galović

Galerija Klovićevi dvori priprema izložbeni projekt koji će prikazati umjetničke fotografije našeg uvaženog konzervatora i povjesničara umjetnosti Miljenka Domijana
Miljenko Domijan aktivno je djelovao na zaštiti i obnovi hrvatske kulturne baštine obnašajući dužnosti ravnatelja Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru, zatim glavnog konzervatora Republike Hrvatske, pomoćnika ministra kulture za zaštitu kulturne baštine i predsjednika Nacionalne komisije ICOMOS-a. Za svoj rad nagrađen je brojnim nagradama i priznanjima. Za sebe govori kako je „konzervator vokacijom, a fotograf potrebom duše“, no fotografije ne stvara samo za svoju dušu, već se samostalnim izložbama trudi približiti ljepotu europske i hrvatske kulturne baštine svima zainteresiranima. Na izložbi u Galeriji Klovićevi dvori nastojat ćemo objediniti njegova dosadašnja ostvarenja, pa ćemo tako pokazati ranije izlagane cikluse fotografija Anima et Corpus (Muzej Mimara, 2008.), Bukovačka priča – fotozapisi iz 1974. godine (izlagane u Etnografskom muzeju Split 2010. godine), Terra Toscana (Muzej Mimara, 2011.), Mare Morlacco (Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar, 2013.), Pariški zapisi i flanerije (Studio Moderne Galerije „Josip Račić“, Zagreb, 2015.), Kraške ljepotice Zadarske županije (Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar, 2015.), te fotografije iz ciklusa Lubenice za dušu (Creski muzej, 2019.), još neizlagan ciklus fotografija Armenia Sacra (2013.) te fotografije i crteže iz nedavno objavljene monografije Dvije obale (2019.). Postav izložbe možete vidjeti na prvom katu Galerije Klovićevi dvori.

Bukovačka priča
Autor pred nas stavlja prizore kamenitog pejzaža i kamene arhitekture zaustavljene kamerom 1974. godine. Niz crno-bijelih fotografija ritmički je oblikovan u tematske module  – od panorama podvelebitskog krajolika do detalja skulpturalnih geoloških oblika – od sklopova kamenih kuća i okućnica do ognjišta – od prizora napornog rada do trenutaka odmora i intimnog prizora osobne higijene i uljepšavanja. (…) Godina 1974., kada je foto-reportaža snimljena, sad se vidi, bila je povlašteni trenutak u kojemu je još bilo vidljivo stoljećima nataloženo vrijeme. – iz teksta Dubravke Kisić

Anima et corpus
Munjeviti treptaj oka kamere u slučaju fotografskog djelovanja Miljenka Domijana samo je neznatan vremenski vršak njegova odnosa prema objektu snimanja. Mogli bismo čak reći da je trenutak okidanja obrnuto proporcionalan dugotrajnom vremenu promišljanja i akumulacije razumijevanja spomeničke građe. Naime, svi kadrovi što ih na ovoj izložbi autor prezentira proistječu iz njegova domišljenog stava prema arhitekturi i skulpturi, iz njegova dubokog iskustva zaštite i obnove spomenika. Pa premda su izložene fotografije nastale na turističkim ili studijskim putovanjima, na autorovim kretanjima izvan radnih obaveza i potrebe dokumentiranja, one svjedoče mogućnosti prepoznavanja što ih mogu ponuditi samo znanje i ljubav stečeni u praksi neposrednog bavljenja umjetninama. – iz teksta Tonka Maroevića

Terra Toscana
Instinktom putnika koji je tražio samoću (ali i Božji blagoslov) Miljenko je Domijan s nemalo sreće i uz pomoć dobrih vila uspio pronaći ovaj sanjarski kutak Zemlje, koji još nisu svojom agresijom zagušili, prenapučili sobom i koječim svojim ljudi-osvajači, ljudi-termiti današnjice. I našao ga je, na samom rubu toskanske Maremme; pitam se dok listam dojmljive Miljenkove fotografije nije li, možda, u davne dane, taj krajolik služio kao čistilište Firenci, prebogatoj i prebujnoj, a opet i dostatno strogoj, koja je svoj plemeniti duh mogla dodatno osnažiti baš u dolini Orcie, u brežuljkastu kraju, malo južnije od Siene koji na trenutke djeluje kao ozemljeno more: vidiš, kad god poželiš, na svakom koraku oko sebe, kako se mreška zemlja, i kako polja drhte i valjaju se pod vjetrom. – iz teksta Igora Zidića

Mare Morlacco

Upravo je pažljivo promišljanje motiva i odabira trenutka kada se i motiv i trenutak pretvaraju u sliku, ono što ciklus mare morlacco čini mnogovišim od specifične pejsažne činjenice. Strategija Miljenka Domijana u pristupu pejsažu, ali i fotografiji kao mediju uopće, je gotovo konceptualna, krajnje reduktivna. Ona tom morlačkom krajoliku u kojem se u jedinstvenu cjelinu stapaju morska pučina, varljivo nebo i stjenovito kopno, oduzima svaku mogućnost trivijalne deskriptivnosti. Kad se govori o estetici medija općenito se najčešće smatra da fotografija otkriva svijet. Ovdje se međutim radi o promišljanju svijeta, pa premda se taj promišljaj odnosi na mali fragment vidljiva univerzuma, na mare morlacco, u njemu su sadržane dubinske nezapažene ljepote i slojevi memorije. – iz teksta Želimira Koščevića

Kraške ljepotice
Kada danas tko spomene Zrmanju ili Paklenicu spontano vam pred oči iskaču atraktivne turističke razglednice raftinga na brzacima ili opasnih pentranja uz Anića kuk. Ništa od tih stereotipa nećete naći na Domijanovim slikama. Njega je u zemlji korova i drače fascinirao praiskon, jednostavnost i ono živo svjetlo koje svemu daje dojmljiv sjaj. Ondje gdje nema ničega pronašao je bogatstvo. (…) Majstor je razumijevanja jednostavnih činjenica, nenametljivih detalja i sveobuhvatne vizije. I još nešto bitno. Na njegovim slikama nema prenemaganja. U širokom luku zaobilaze artizam, tobožnju intelektualnu zapitanost i skrivena značenja. Ovo nisu fotoeseji koji uživaju sami u sebi, u lijepim kadrovima, u vlastitoj elokvenciji. Ne nude samodopadnost već upućuju na kontekst, šire diskurs, odvajaju poeziju od (formalne) estetike. Kreativna magija Domijanovih fotografija krije se u osebujnoj osjećajnosti. – iz teksta Abdulaha Seferovića

Pariški zapisi i flanerije

Domijanovu fotografsku izložbu možemo promatrati kao svojevrsni autobiografski iskaz, poput autorovih fragmentarnih dnevničkih zapisa o sudjelovanju u jednom jedinstvenom projektu, kao podsjetnik na poslove i dane, na prostore života i rada. Fotografije time postaju osobni spomenar na jedan povijesni trenutak. Riječ je o sudjelovanju u prezentaciji Hrvatske u Francuskoj u povodu pristupanja Europskoj uniji. S margina autorstva nekoliko dionica projekta Domijan bilježi njihovo ostvarivanje te na taj način od kreatora izložbe postaje njezin gledatelj. Tako je Domijan ovo značajno događanje kojemu je bio među protagonistima umotao u bodlerovski, devetnaestostoljetni pojam pariško flaniranje. Flaner, umjetnik-šetač, kralj metropole koji u šetnji gradskim ulicama stalno traga za novim, za modernim – onim prolaznim, efemernim, čiju drugu polovicu ispunja vječnost, ljepota i nepromjenjivost. – iz teksta Marije Tonković

Lubenice za dušu
Snimke Miljenka Domijana, uz moćni osjećaj prolaznosti ljudi te, istodobno, i trajnosti i napuštenosti njihovih djela, sugeriraju i nešto što ih izdvaja čak i iz najbolje fotografske konfekcije: nepogrešiv instinkt izdvajanja, izoliranja svakog prizora iz njegova makrokonteksta, čak i iz njegove praktične upotrebljivosti, kako bi, uz dokumentarnu, zadobio estetsku silinu. To se, možda, ne razabire na prvi pogled, ali ako se pomnije prati njegova stvaralačka procedura na ovim snimkama, vidjet će se kako objekti koje u naravi opažamo u nekoj vrsti prostorne disperzije – karakteristične za sve što nije obuhvaćeno kadrom – odjednom poprimaju neobičnu voluminoznost, zahvaljujući, najčešće, sretnom zaustavljanju onog prolaznoga, i neuhvatljivog, trenutka kada se na njima odigrava smjena svjetla i sjene, a pozadina im je nebeska vedrina, koja modrinom sugerira beskrajnost, a na njoj se, u isto vrijeme, izoštravaju obrisi svakog prizora, bio on krajolik ili artefakt. – iz teksta Marka Grčića

Armenia
… Neka su se mjesta doimala kao da izlaze iz fotografija kako je to napisao Walter Benjamin u svojoj „Maloj povijesti fotografije“, te onda što drugo već fotografirati, i to kako, gotovo bjesomučno, u svakom se kadru ne samo prepoznati već i takmičiti s davno viđenim. Jesam li uspio? Ne znam. Neka o tome sude na ovoj izložbi izložene fotografije s opaskom da im namjera nije isključivo estetizirajuća već dobrim dijelom didaktička. (…) Armenske crkve, armenska sakralna arhitektura, više je od same arhitekture, ona je neizbrisiv biljeg u bespućima od Ararata (koji je naglašeni znak u državnom grbu, a da sarkazam bude gotovo nemoguć, on se danas nalazi u Turskoj a u pramčioku Erevana) do obronaka Kavkaza, ona je milenijsko okamenjeno kršćanstvo, ili kako reče Rafael Aramian „Ključ koji objašnjava našu dušu nalazi se u našoj arhitekturi“. – iz teksta Miljenka Domijana

Dvije obale
Domijanove fotografije često djeluju začuđujuće monumentalno, kao kakva majstorski izrađena štafelajna slika. Usporedo s ovim hijeratskim medijem stoji crtež, najčešće croquis, više kao mentalna šifra nego mimetičko sredstvo prikazivanja, kojim se brzim potezima hvataju raštrkane urbane aglomeracije ili, naprosto, pejzaži. Crtež, osobito ako je spontan, tj. ako ne potječe iz pretjerano izvježbane ruke slikara-profesionalca, nego je više odraz prirodne nadarenosti, najbliže je onome što asociramo s rukopisom: istodobno u njemu razabiremo dva protuslovna svojstva, tj. njegovo značenje, koje pripada svima, i njegov duktus, koji pripada samo autoru. (…) Ova je knjiga simbol intimnoga predaha, suosjećajni pogled na tragove povijesti kulture, kakav sebi smiju priuštiti samo nadareni ljudi koji su većinu svojih dugova namirili. Zato je ona, istodobno, pohvala i ruci i oku. – iz teksta Marka Grčića