Upitana malena školarka s maskom na licu kako se osjeća,dječjom je iskrenošću odgovorila; 'Moram
ju nositi, ali se ni malo ne osjećam ugodno…'
Nosio je razne maske.
Šarmer sa špice,uvijek dobre volje sa prigušenim osmjehom,zastajkivao je i na peti se lagano
okretao.Tražio novo lice iz Ilice.Koji put je razvukao osmijeh i nekom nevidljivom, na drugoj strani
Trga, mahnuo.Pripalio je cigaretu i povlačio masku,da bi osjetio opojnost duhana.Sve je to radio u
zavodničkom ritmu sa neodoljivim šarmom.Poput pauna raširio je rep i otkrio nijanse plavih boja,
kao da govori:“Ja sam južnjak, sa mora sam,zar se to ne vidi?“Grupa mladih djevojaka, koja se
nadglasavala bučno raspravljajući,utihnula je.Gledale su ga u njegovom zavodničkom plesu i prasnule
u još glasniji i iritantniji smijeh…Brzo je navukao masku, odbacio opušak i ugasio boje.Nakašljao se i
prezirno pogledao mladost, odmahujući rukom i mrmljajući:“Telad,koja ništa ne razumije. Te su još
na majčinom mlijeku!“
Silno je želio i htio biti'dobar čovjek', kojeg se uvažava i poštuje.Sve je ostajalo na želji, bez čvrstih i
stvarnih potvrda, koje bi drugi mogli pročitati.Ena, njegova partnerica često ga je molila da svoje
nedoumice i nezrelost ne liječi na njihovom odnosu.Neka ga poštedi ' nepotrebnih podrivanja' kojima
će aktivirati crva da rovari i proizvodi sumnju, uništavajući opstojnost i zadovoljstvo
žene.Nezadovoljna i nesigurna žena ne može biti dobra partnerica.Nije se zaustavljao.Nadmoćno je
razarao povjerenje i sve ono što su godinama stvarali, kroz osobno kažnjavanje.Kad ga je glasno
upozoravala da ne mora i nju kažnjavati glupirao se rečenicom :“Mir s tobom!“
Radio po svom.
Po uzoru na njega povukla se i navukla masku.Nije bila venecijanska.Šćućurila se u svojoj ranjenoj
nutrini i čekala da odraste i odmakne od iluzija.Da se makne od potrebe da je u svakom, baš svakom
trenutku, poželjan,nadmoćan i u formi…
Da je samoživ i snažan.
Stajao je kao ukopan dok mu je poznanik iz njihovog sela predstavljao stanodavku.Smijala se
prigušenim osmjehom i požudnim pogledom.Njene su ga oči usisavale.Osjećao se kao talac. Maska ga
ni malo nije štitila.Završili su na kavi, pa u njenom stanu.Sve je izvela toliko virtuozno, da se nije
stigao prenavljati ni glumatati.Preuzeti joj kormilo.Ta on je sa mora… Nikome i nikad nije prepuštao
upravljanje djedovom brodicom.Ova se drznica usudila da radi onako kako joj se sviđa,i kako hoće…
Pjevušila je i lupala šalicama i čašama.Polusnenog pogleda uhvatio je obrise njenih kukova u ritmu
glazbe.Zrak je odisalo idiličnošću.U trenu se sve uskomešalo.“Brzo, brzo izlazi, došao je gazda…!“Nije
nosila masku,pa je mogao vidjeti njene blijede usne.
Navlačio je cipelu na krivu nogu, shvaćajući da ni piće nije popio.Pogledao je kroz prozor i vidio da je
visoko, previsoko…Izašao je u hodnik u trenutku kad je gazda ulazio.Pogledi su im se susreli,kad je
skinuo šešir.Gazda se naglo okrenuo i zgrabio ga za ovratnik.Opalio mu 'vritnjak' i izbacio ga poput
mokre krpe.Trčao je i trčao dok se posve zadihan nije zaustavio na malenom parku.Mračilo se, kad se
skljokao na vlažnu travu.Skinuo je masku i raširio ruke,udišući slobodu.
Kraićkom oka vidio je psa,koji mu se popiškio na masku.
2
U javnom se toaletu pokušao dovesti u red.Pogledao se u ogledalo i vidio nekog ,koga nije želio
upoznati.Isčezla je želja za poštovanjem, i 'dobrim čovjekom'.Pomalo se javljao osjećaj
prezira.Popravit će on to, iskupit će se Eni.Opravdati svoju ludoriju i nezrelost.
Promijenit će se.
Na malenom trgu kupio je kiticu cvijeća.Ulična svjetiljka je žmirkala i bacala tužnu sjenu njegovog
postojanja.Što se više približavao 'domu' kojeg je, kako je volio naglašavati stvarao za njih ,žmarci su
mu se spuštali niz leđa.Nije imao masku, pa se bojao suočiti s Enom.'Dom' je bio u polumraku.Obišao
je sve prostorije, ali nje nije bilo.Na njegovom jastuku u spavaćoj sobi ugledao je odbačenu,
korištenu masku.Panično je otvarao ormare i ladice, ne shvaćajući da tamo više ničeg nema.Otvorio
je prozor i pogledao niz ulicu.Sjena koju je stvarao beskućnik vukući improvizirana kolica i tražeći
mjesto gdje će prenoćiti, činila mu se boljom od njegovog praznog kreveta, 'doma' i svemira…
Gorčina samoće opet se uvukla u njegovu nutrinu.
Prisjećao se Eninih štrukli, graha s rebarcima, zapečenih palačinaka i svega čime ga je pokušavala
udobrovoljiti i stvoriti stvarni dom.
Bez maske.