Ljeti odlazim u Slavoniju. Samo nekoliko dana , duže - ne mogu izdržati. Ne, nisam u gostima, imam tamo dva krova nad glavom koje mogu nazvati obiteljskim vlasništvom,nije problem u boravištu.
Prvo vrijeme svježeg poslije ratnog perioda užasavao me je izgled poznatih mjesta, kuća bez krovova, ili onih od kojih je ostao samo poneki zid. Neobjašnjivo kako, ostane samo jedan zid i na njemu još stoji i slika! Razrovane ulice, polja tamo gdje su nekada bile ceste i polja na kojima stoji upozorenje : oprez minirano.
Nije se puno promijenilo. Ipak odlazim tamo svakoga ljeta na nekoliko dana. Nedostaje mi ravnica.
Ne tražim krivce za gelerima ranjene kuće i mrtve poznanike na grobljima.
Nakon svih ovakvih i onakvih presuda, prestala sam ih tražiti. Istina čini se, pripada samo matematici. Sve drugo moguće je oblikovati riječima, silovanjem , nožem i topovima.
Znam da tražim vizure svog djetinjstva kojeg tamo više nema. Pronalazim ponekad, ljude koji me poznaju, često ne znam s kim razgovaram, ali vidim da pričamo o istome pa nastavljam kratke razgovore odbijajući kavu , ispričavajući se žurbom, jer - kratko sam tu , paaa…
Poneka kuća još je zadržala prvotni oblik moga sjećanja. Mnoge druge, koje nisu srušene, promijenile su vlasnika pa i svoj izgled.
Tko mari za tuđom dušom građene domove?
Novo doba. Novi ljudi. Sređene su uglavnom centralne ulice ili trgovi i parkovi, malo dalje traje neki drugi život u kojemu su humanitarni centri gdje se ljudima dijeli hrana i sprječava glad!
Gdje sam ja to ? Slavonija ima ljude koji su gladni! Nema hrane za vrtiće i škole, nema novaca za asistente u nastavi onima kojima su prijeko potrebni, nema besplatnih knjiga za školarce, nema vodovoda, po selima teče žuta voda koju ne možete piti mada ju ljudi plaćaju , pa još uz to i kupuju onu koju piju.
Gdje ja to živim ? U Osijeku, u bolnici štakori preskaču preko bolesnika . Je li to ista ona zemlja u kojoj niču fontane po zagrebačkim ulicama koje nikome nisu potrebne. One fontane koje su tako nagrdile zelenu livadu ispred Sveučilišne knjižnice, gdje je kič ubio tihu ljepotu praznog prostora.
I hoće još….Je li to ista ona zemlja čiji nogometni navijači rade " nestašluke " za koje se kazne plaćaju tisućama eura ? je li to ista ona zemlja u kojoj uživaju turisti, skupo plaćajući kave po vrelim dalmatinskim gradovima u kojima je nekad carila ljubaznost, a sada konobari, priučeni za ljetno obavljanje tog posla, bahato naplaćuju enormnih 40 kn. po kavici?
Je li to ona zemlja koja će u mjesecu prosincu početi pokazivati ljubav prema bližnjem svome ,nižući humanitarne akcije na sve strane?
Gdje ja to živim?
Ponovno uspostavljena željeznička linija pruge Vinkovci - Osijek- via Gaboš - otkriva i druge vizure. Divna je ravnica. Nekada su u svim selima na tom putu bile Željezničke stanice, da tako su se zvale, na ponekima je pisalo Željeznički kolodvor, nikoga to nije dovodilo u zabunu. Bile su lijepe građevine, slika svog vremena, vremena kada smo pripadali jednoj drugoj zajednici velikog Habsburškog carstva.
Znamo dakle tko ih je gradio, zna se i tko ih je srušio. Po poljima uz put i dalje stoje table s upozorenjima : MINIRANO !
U suprotnom pravcu odlučujem se za povratak automobilom. Gorki prizori na svakom koraku. Nekada su jata gusaka ometala promet cestom, teško će te ih sresti danas. Uz cestu razorene, napuštene kuće u kojima se nekada blaženo sanjalo na pernatim jastucima rukom vezenih jastučnica, danas na svojim krezubim ogradama drže natpis " Na prodaju".
Navrate ponekad i ljudi iz mjerodavnih ureda u te slavonske krajeve. Idu uglavnom u dobro uređene vinske podrume. Lijepi su priznajem. I potrebni. Samo muči me sumnja, zašto oni koji mogu, ne kupuju te kuće , zbilja, cijene su više nego povoljne, a okućnice plodne, ubodeš prst - izraste drvo!
Gdje ste gospodo domoljubi? Gdje ja to živim ? Kakvim se to Bogovima mole oni ljudi koji kroz tjedan varaju, a nedjeljom peru svoje grijehe? Zašto vlasnici trgovina mogu i smiju natjerati svoje radnike da neprodanu robu sami kupe? Gdje ja to živim? Zašto susrećem kamione pune voća i povrća koji voze našim cestama iz dalekih, tuđih zemalja, zašto ih ne beremo u našoj ravnici? Uveden je red? Da, originalnu šljivovicu ne možete kupiti kod seljaka koji je prave, nije zakonom dopušteno ! eto reda ! Gdje ja to živim? Znam odgovor.
Živim tu gdje su živjeli i moji preci, tri stoljeća u natrag. Činim ono što mogu. Možda je puno, možda je malo - ali to je jedino što mogu. Ne znam kako ću dalje. Ljeto je, neki ljetuju po vilama. Čekamo jesen, osiromašeni, poniženi, a mnogi i gladni i bosonogi.
Više nisam ni uvrijeđena, umor savlada i taj osjećaj. Posjećujem grob svoga djeda, umrlog 1967.godine. Razrušen, popravljan , ponovno razrušen kao i mnogi oko njega. Nije moj djed mogao biti u posljednjem ratu na ničijoj strani, i da je bio živ, bio bi na strani domovine koju je jedinu imao i poznavao i priznavao i za života i u smrti. Vidim, nije to još mnogima jasno. Možda, jednom bude…ali..
Koristim ovu stranicu i stavljam na nju oglas : Prodajem kuću s uspomenama - više ih ne mogu uzdržavati! Cijena povoljna - malo duše…….