U polutami zimskog jutra,dok još polusnena teturam između sobe i kupaonice,snažan
tutanj i pomicanje tla ispod nogu odbacio me prema zidu hodnika.Tresak staklenih
zidova,vratiju ormara,padanje knjiga sa pretrpanih polica i svega ostalog što se našlo
na putu orkanskom kovitlacu iz utrobe zemlje...Još se nisam niti snašla teturajući do
telefona i mobitela, ponovna tutnjava,drugi udarac...sve se njiše,pada malter posvuda
uokolo sa zidova i stropova...Tišina,užasna tišina...čekanje novog, ponovnog užasa koji
je zaustavio moje disanje,svijet oko mene,možda porušio moj rodni grad!...
Zvuk mobitela propara tu zlokobnu tišinu.Zove me sin iz Njemačke:“Mama,jesi li mi
živa“?..Sad sam gledao prve vijesti iz Zagreba!....
...Ovakav užas nisam nikada doživjela!...jedva odgovaram i susprežem suze da mu ne
otežavam brigu zbog razdvojenosti od svog ranjenog doma i domovine...
...U posljednje vrijeme,kao da sam predosjećala kataklizmu koja nam prijeti.Sve češće
sam kolima pravila krugove Ksaverskom cestom prema Mihaljevcu upijajući sliku
Zagrebačke gore,hrleči joj u zagrljaj u kojem sam odrasla.Ona je bila moj prvi pogled na
svijet,prva slika raskoši njenih jesenjih boja sa djedovskog imanja na njenim
padinama.Poput letećih vizija javljaju mi se slike bukovačkih imanja s
parkovima,vinogradima,voćnjacima,starim kurijama s tornjićima,gdje su ugledne
zagrebačke familije ljetovale jednostavnim ladanjskim životom.Viziju te idilične ljepote
nekadašnjeg podsljemenkog kraja izaziva mi pogled na sadašnju nedopustivu
izgradnju,divlju urbanizaciju koja se penje već visoko po padinama Zagrebačke gore.A
ona u ovo proljetno doba, otkriva opustošenost i golotinju ogromnih razmjera svoga
šumskog bogatstva.Novi neimari,uglavnom došljaci u naš grad,ne poštuju stara pravila
izgradnje našeg grada,koja su diktirala visinu zgrada i slobodne koridore strujanja
svježeg zraka od sjevera sa Zagrebačke gore prema Savskoj ravnici.
...Arhitekti svjetskoga glasa,divili su se sačuvanoj ljepoti srednje europske arhitekture
našeg Donjega grada,veličanstvenosti palaća, akademija, muzeja, sveučilišta,
kazališta,katedrale,parkova i visokoj kulturi arhitekata i urbanista koji su osmišljavali i
gradili naš rodni grad,i u vrlo kratkom vremenskom periodu druge polovice
devetnaestog stoljeća i do sloma Austro-Ugarske Monarhije,ostvarili ovo čudo od
ljepote i kulture pravog europskog grada.
...Kao pravo dijete njegova središta,čiju je djedovsku kuću pogodio potres 1880
godine,u ulici koja spaja Zrinjevac i Kazališni trg,kojom je nekada vozio i tramvaj,koja je
promijenila mnogo imena: Kukovićeva,Kraljice Marije,Arnalda Musolinija,Braće
Kavurica a sada se zove Hebrangova,pamtim je kao središte prve polovice svog života.A
on se odvijao između Osnovne škole u samostanu časnih sestara u Gundulićevoj
ulici,satova glasovira u obližnjem Glazbenom Zavodu,satova baleta u Dječjem carstvu
kod Frommanice,nedjeljnih koncerata vojne glazbe na Zrinjevcu poslije mise u
Palmoticevoj ulici....sve mi se to vraća iz duboke riznice moje potsvijesti kao neki daleki
izgubljeni raj građanskog načina života i reda.
...Čak je iz ratnh dana ostala uspomena iz zimskih radosti nas djece koja jure od ugla
Preradovićeve do Gundulićeve ulice po ledenicama, koje su uz zidove kuća stvarali
davno prošupljeni oluci.Željezne zakovice na prstima i petama naših jadnih cipela na
žniranje,nestajale bi u tom ludom zanosu,ali u haustoru kuće prije nekadašnjeg
Francuskog Konzulata,smjestio se postolar Fiket,koji je spremno zakucavao nove
željezne štitnike i tako nas spašavao od kazni roditelja.U proljeće i ljeti,crtali bi
komadom cigle po širokom trotoaru naše ulice „Školicu“i skakli na jednoj nozi gurajući
neki plosnati kamenčić...
...Moja putovanja do škole odvijala su se uvijek istim ulicama.Preradovićevom do
Cvjetnog trga,kojim su se širili primamljivi mirisi svježeg kruha iz pekarnice Rukavina ili
slastičarnice Žerjav.Mirisi zumbula i ostalog proljetnog cvijeća, pečenog kestenja u
jesen, uz jata golubova oko spomenika Petra Preradovića,kratka Varšavska ulica s
kinom Balkan, pa Gundulićeva, kojom me vec izdaleka pozdravljaju zvuci raznih
instrumenata,kolorature pjevača ili zvuci orkestra iz zgrade Glazbenog Zavoda.Uopće iz
mnogih otvorenih prozora tog mojeg središta Grada,odzvanjali su zvuci
glasovira,skale,etude,sonate...lepršali su zastori,...to naše središte prostiralo se od
Rudolfove vojarne na zapadu do Džamije na istoku,od Liceja na Katarinskom trgu do
klizališta Miramar na jugu.
...Uz mnoštvo literature iz zagrebačke Gradske Knjižnice,obilje solističkih,komornih i
simfonijskih koncerata uz obligatno stajanje na Galeriji HNK na opernim i baletnim
predstavama( koje više nema), odrastala je moja generacija i provodila svoje
tinejđerske dane,dok se sami nismo spustili na te iste pozornice i postali dio prebogate
umjetničke i kulturne tradicije našega grada i domovine.
...Početkom šesdesetih godina prošlog stoljeća,naš zagrebački Balet HNK,počeo je pod
vodstvom Ive Vuljevića ostvarivati svoje sjajne turneje po velikim europskim
Festivalima i pozornicama koje, su trajale i po nekoliko tjedana.No povratak kući,bio je
za mene uvijek neopisivo uzbudljiv.Već od Zidanog Mosta stajala bih čavrljajući s
Vuljom uz prozor željezničkog vagona,željno isčekujući panoramu Zagrebačke Gore u
daljini i tornjeve Katedrale ...Dočekivala me uvijek raskriljenih ruku kao i moj prelijepi
rodni grad,po kojem bih se rastrčala radosna što ponovo vidim svu njegovu ljepotu i
sklad ulica i parkova,širokih živopisnih trgova,već davno patiniranih fasada kuća i
osluškujem naš zagrebački agramersko-kajkavski dijalekt prolaznika...Da, ...vratila sam
se kući!
...Osam dana nakon potresa još uvijek osjećam podrhtavanje tla,u dubokoj depresiji
piljim u TV,stravične slike ruševina u koje je u nekoliko sekundi pretvorena ljepota i
dostojanstvo našega grada,najužnije i najmlađe metropole Europske Unije.Hoće li nam
pomoći Europa, kad nas se odriče i sam naš gradonačelnik,vlašću opijen silnik,koji je
sam sebi uzor ali u svemu,a ne želi znati da su taj grad i svu njegovu europsku kulturu
gradili neki skromniji ali pametniji neimari,naši djedovi i pradjedovi, a sad je eto bojim
se zauvijek nestao...
...Lepet krila Korona virusa nadvio se nad čitavim svijetom...strašna Apokalipsa zatvara
nas u naše ljušture od popucalih zidova, i stalno nešto osluškujemo,nadamo se nekoj
spasonosnoj vijesti, ali mukla tišina nalegla je nad ruševine naših domova,ulica,nad
naše ranjene duše.
...Ostaju mi leteće vizije, eho i zvuci nekih sretnijih dana iz daleke prošlosti.Dolete
iznenada i obasjaju ovu tmurnu sadašnjost kao znak da još živim, osjećam, mislim,
postojim... i borim se!