KRALJICA VARIJACIJA
Agripina Vaganova (1879-1951) u povodu 140. rođendana
http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2346
Umjetnički ravnatelj baletne škole Vaganova u Sankt Petrburgu Nikolaj Ciskaridze, na pitanje koliko djece godišnje upisuje ustanova na čijem je čelu, jednostavno odgovara: „Na audiciju se javilo oko 2400 djece u školskoj godini 2018./19., primili smo 80 onih koji su zadovoljili sve kriterije.“ Stroge kriterije nametnula je ta ustanova davno. Uz kazališnu zgradu u Teatarskoj ulici sagrađena je i škola koja je s radom započela 1738. godine. U njoj se školovala i Agripna Jakovljevna Vaganova, balerina i pedagoginja čije ime danas nosi ta proslavljena ustanova koja je svijetu baleta podarila najznačajnija koreografska i plesačka imena.
Agripina Jakovljevna VaganovaAgripina Jakovljevna Vaganova rođena je 26. lipnja 1879. godine u Sankt Peterburgu, u skromnoj obitelji. Njezin otac Jakov, bio je zaposlen u Marijinskom teatru kao poslužitelj u gledalištu. Radno mjesto s oskudnim primanjima ipak je imalo jednu prednost, djeca zaposlenika imala su mogućnost, dakako ako bi to njihove predispozicije omogućavale, upisati baletnu školu. Vaganovi su imali tri kćeri, a u školu su uspjeli upisati samo Agripinu. Ubrzo poslije upisa, umro je otac pa je obitelj vrlo teško živjela od mirovine. U arhivu carskih teatara čuva se podatak kako je poslije velike petrogradske poplave, obiteljima koje su živjele u podrumskim stanovima dodijeljena određena novčana pomoć. Među mnogima tu je i ime obitelji Vaganov. Uvjeti života u suterenu uz mizernu očevu mirovinu sigurno nisu bili laki. Takvo djetinjstvo brzo oblikuje karakter. Neki odustaju od zadanih ciljeva i traže lakše načine preživljavanja, drugi – kojih je manje, ulažu goleme napore da se iz tako teških okolnosti izbave uspjehom u svojoj profesiji. Agripina je svakako pripadala drugoj skupini.
Na samoj audiciji za upis u školu mala Agripna svojim mogućnostima nije oduševila strogu komisiju. Noge su bile oble, nedovoljno duge, ali je mišić djelovao snažno pa se pretpostavilo kako će se uspjeti tehnički oblikovati, ruke su joj bile grube i nedovoljno gipke, crte lica, iako pravilne nisu posjedovale traženu ljupkost. No, rijetko lijepe oči koje su pametno promatrale i kompletan stav djeteta koje je dostojanstveno i mirno čekalo odluku prevagnulo je i djevojčica je primljena.
Započelo je učenje o kojemu Vaganova u svojim rijetkim zapisima piše: „…odmah je bilo jasno kako su oni siromašni u neravnopravnom odnosu prema drugima… biti siromašan bilo je nepristojno i sramotno; mi koji smo bili iz takvih obitelji uzimali smo kocke šećera koje su nam davali uz čaj i kradom ih nosili kući... Silno me mučilo moje siromaštvo, morala sam se odricati i najmanjih troškova i sve to još i skrivati…“ Na kraju školovanja Vaganova je spalila svoje dnevnike kako nitko ne bi mogao čitati jade koje je zapisivala. I tek je u kasnijim godinama komentirala taj mučan dio svojega života.
Agripina Jakovljevna Vaganova, oko 1910.Njezin snažan karakter i mladost koja se unatoč svemu radovala životu, potkrijepljeni su učenjem koje joj je pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Početak svakog učenja klasičnog baleta mnogima uskoro dosadi. Ubrzo je i sama zaključila da joj priroda nije podarila idealne mogućnosti, ali da velikim zalaganjem može dostići i najsposobnije učenice. Njezin prvi pedagog bio je Aleksandr Oblakov za kojega će kasnije reći da ih je „učio korektno, ali dosadno“. Sljedeći pedagog bio je, ni manje ni više nego slavni Lev Ivanov koji je na nastavu dolazio nepripremljen te improvizirao vježbe i s malo zanimanja se posvećivao učenicima. Kao pedagog, Vaganova kaže da je bio „izrazito lijen, a kao koreograf izazivao je u meni divljenje“. Tad se napokon pojavila pedagoginja koja joj je ispunila dušu, Jekaterina Ottovna Vazem, omiljena balerina Mariusa Petipaa, koja je odmah uočila djevojku koja svoje slabosti pretvara u vrline. Kao pedagoginja Vazem se na isti pravedan način odnosila prema svima, ali u dubokoj starosti pišući svoja sjećanja istaknula je dvije od mnogih svojih slavnih učenica, Annu Pavlovu i Agripinu Vaganovu.
U sljedećim razdobljima u školi su djelovala mnoga znamenita imena, a od svakog pedagoga Vaganova je nastojala usvojiti ono što je vrlo rano prepoznavala kao najbolje. Talijanski plesač Enrico Cecchetti bio je tada zvijezda muškog baleta, njegov ples razlikovao se od stila ruskih plesača svojom dinamikom kretanja, izrazitom plesnošću. U jednome trenutku predložili su mu neka preuzme jedan od završnih razreda škole, i dok je birao učenice izbrao je i Vaganovu, ali nju iz nekih razloga nisu dodijelili njemu. U isto vrijeme drugo veliko pedagoško ime bio je Pavel Gerd koji je smatrao kako ženski ples treba posjedovati gracioznost i ljupkost, a ne dinamiku i tehniku. Upravo u njegovu klasu u završnome razredu dolazi Vaganova. Unatoč želji da se usavršava na drugačiji način, na završnom je ispitu zablistala u klasičnim varijacijama nimfe u koreografiji Leva Ivanova i Crnog bisera, jednoj od mnogih Petipaovih varijacija.
Angažman u teatru bio joj je osiguran, ali ne i ono što je mlada balerina željela. Glavne uloge dodjeljivane su Kšesinskajoj, Preobraženskoj, Pavlovoj i drugima, a njezin je put išao kroz teške varijacije prepune tehničkih zamki s kojima se morala nositi. Do glavne se uloge nije moglo stići. Mnoge solistice Carskih kazališta imale su moćne pokrovitelje iz aristokratskih krugova, što je često bilo presudno za dodjelu uloga. No, usprkos svim preprekama i poslije mnogih sezona, i kritika i publika prihvatili su Vaganovu, cijeneći sigurnost i izražajnost njezinih izvedbi te joj nadjenuli ime „Kraljica varijacija“. Iako nije zadovoljila svoje ambicije, ipak je bila zadovoljna svojim položajem u teatru i u privatnom životu jer je upoznala osobu koja joj je pružala podršku i određenu sigurnost. Andrej Aleksandrovič Pomerancev bio je potomak stare petrogradske obitelji i bio je u nesretnom braku koji nije mogao razvrgnuti, ali je izabrao, za ono vrijeme vrlo hrabro, zajednički život s Vaganovom. Sljedeća je hrabrost bila dobiti dijete izvan braka, ali je Agripina koja je uvijek izlazila na kraj s teškoćama, rodila sina Aleksandra i ubrzo se vratila u odličnu formu, zahvaljujući kojoj je kraj svoje plesačke karijere dočekala tumačeći glavne uloge u baletima Labuđe jezero i Raymonda. Iako su glavne uloge stigle kasno, ona je kao uvijek iz tog iskustva izvukla maksimum, što je kasnije prenosila svojim učenicama.
Svoj plesni put Vaganova je završila 1916. godine, u isto vrijeme kada je Djagiljev baveći se menadžerskim poslom vrlo aktivno širio rusku kulturu diljem Europe. Rusko slikarstvo, opera i balet postavljali su nove kriterije i rušili ustaljene oblike scenskih umjetnosti; Fokin u koreografijama, plesačke zvijezde Karsavina, Kšesinskaja, Pavlova te brat i sestra Nižinski, koji će se kasnije oblikovati u koreografe novoga pogleda na ples, Stravinski u glazbi, Bakst u scenografiji i kostimografiji – umjetnici su koji su tvorili čvrstu okosnicu sezona Ballets Russes koji će poslije smrti svojega tvorca Djagileva, nekoliko puta mijenjati ime i umjetničke voditelje. Svi su oni na putovanjima diljem svijeta stjecali slavu i popularnost.
Život naravno priča svoje priče neočekivanih završetaka. U Rusiji je nastupilo burno razdoblje revolucije i građanskoga rata, uz promjenu političkog sustava, što je natjeralo mnoge na odlazak iz zemlje. Svi dotadašnji oblici života bili su srušeni. Agripinin životni partner Pomerancev, kao i mnogi drugi, nije mogao niti znao kako prihvatiti promjene te se obuzet osjećajem beznađa ustrijelio. Agripina je ostala sama sa sinom u hladnome gradu u kojemu se svaki dan događala nova promjena. Nije imala izbora, trebalo je nastupati i ljudima davati snagu da izdrže, a i obitelj je trebalo prehraniti. Škola je, kao i sve ostalo, često morala prekidati rad, pedagozi su se razbježali, nije bilo ogrjeva, razne političke strane napadale su ili branile grad. Neredovita nastava dovela je do toga da nije moglo biti ni završnih ispita… No, kazalište je ipak pokušavalo održati kakav-takav repertoar, ali je razina izvedbi bivala sve lošija. Političke su promjene zahtijevale promjene i na polju kulture. Otvarale su se i privatne škole u kojima je Vaganova radila zajedno s Nikolajem Legatom. Nije se imalo kome povjeriti težak posao podizanja škole, teatra i baletne umjetnosti na razinu na kojoj je bio.
Tada se netko sjetio Vaganove koja je prihvatila taj golemi zadatak. Preuzela je vođenje škole i uzela razred u kojemu je pronašla idealnu učenicu Marinu Semjonovu u koju je uložila sve svoje znanje. Škola je postala uspješna, što je zasmetalo nekadašnjim prijateljima, od kojih je najglasniji bio Nikolaj Legat, čineći sve da omalovaži rad Vaganove. Po novinama su pisani razni članci u kojima se dokazivalo kako učenice nisu svladale potrebnu tehniku, čak su bile osnivane razne komisije koje su dokazivale kako je baletna umjetnost samo zabava za aristokraciju te ga treba ukinuti. Vaganova je za komisiju napravila prikaz baletne umjetnosti u kojemu je dokazala kako je klasični balet umjetnička grana koja zaslužuje svaku i svačiju pozornost. Zahvaljujući kvaliteti a vjerojatno i ljepoti same Semjonove, komisija je odobrila rad škole, koja je od tada procvjetala i ubrzano napredovala. Vaganova i u kazalištu obnavlja mnoge klasične baletne predstave koje svojom izvedbenom virtuoznošću vraćaju publiku u gledalište. Dakako, trebalo je zadovoljiti i političke moćnike te se izvode baleti Lopuhova, primjerice Crveni mak ili Plamen Pariza ili slična djela koja veličaju novi socijalistički pogled na svijet. Napisana libreta morala su govoriti o kolonizatorima, ugnjetavanima i ugnjetačima, i slično.
Agripina Jakovljevna Vaganova i Galina Ulanova Cijeli život njegujući nepokolebljivu samodisciplinu, Vaganova je nametala isti stav i kazališnim ljudima. Britka i izravna u svojim komentarima uspjela je podignuti razinu baleta Akademskog teatra Kirov, kako se u to doba nazivao Marijinski teatar, na visoku profesionalnu razinu djelujući u razdoblju od 1931. do 1937. godine. Tada protiv nje podižu glas oni kojima je lijenost bila draža od radinosti, a među njima i neki od njezinih učenika, tražeći neka napusti mjesto umjetničke ravnateljice kazališta jer je njezina apsolutna vlast i autokratsko ponašanje svima zagorčalo život. Razumijevajući veličinu njezinih postignuća Ministarstvo kulture je odlučilo razriješiti je teatarskih obveza i zamoliti neka svoje vrijeme posveti isključivo školi. Već 1934. godine Vaganova je objavila knjigu Osnove klasičnoga plesa, koja je do danas putokaz za metodiku klasičnoga baleta. Knjiga je prevedena na mnoge jezike i doživjela je desetak izdanja u tadašnjem Sovjetskom Savezu. (Arhiv Ministarstva kulture sačuvao je bizaran podatak kako je za prevedeno izdanje na engleski jezik Vaganovoj isplaćeno osam američkih dolara!)
Mnoštvo učenica koje su prošle njezin sistem učenja teško je nabrojati. Najznačajnije su Feja Balabina, Ninel Kurgapkina, Marina Semjonova, Galina Ulanova, Ala Osipenko, Irina Kolpakova i konačno Natalija Dudinskaja koja će u trenutku kad su joj liječnici 1951. godine zabranili svaki rad, preuzeti razred od Vaganove, a kasnije i upravljanje školom te diljem svijeta širiti njezin način, metodu i stil. (Godine 1989. u Lenjingradu izlazi njezina biografija, Vaganova autorice Vere Krasovskaje.)
Danas sanktpeterburška škola Vaganova osniva u raznim gradovima po Rusiji svoje podružnice kako bi bila dostupna svoj djeci i na taj način njegovala tradiciju i odgojila mnogobrojne umjetnike. Već šest sezona školom upravlja Nikolaj Ciskaridze, nekada plesač iznimne tehnike i interpretacije, koji s ponosom čuva sjećanje na Agripinu Vaganovu. Djevojčica koju je životni put doveo na prag baletne umjetnosti nadvisila je svojom upornošću, radom, talentom sve one koji su joj godinama priječili put do slave. Njezino ime danas označava iznimno visoku razinu profesionalnosti. Učiti u Vaganovoj je čast i privilegija.