PAPA FRANJO
Kad molite, govorite
OČE NAŠ
„Da bi se molilo Očenaš, treba hrabrosti. Kažem:govorite „tata“ u
uistinu vjerujte da Bog jest Otac koji me prati, prašta mi, daje mi
kruha, pozoran je na sve što ištem, odijeva me bolje nego poljsko
cvijeće. Vjerovanje je i velik rizik: a što ako to nije istina? Usudimo se,
usudimo se, ali svi zajedno. Zato je zajedničko moljenje toliko lijepo:
jer jedan drugome pomažemo da se usudimo.“
Očenaš je molitva u kojoj su sadržane sve druge molitve, molitva koju
je sam Gospodin darovao svojim učenicima kao odgovor na njihov
zahtjev:“Nauči nas moliti.“ U ovoj dragocjenoj knjizi papa Franjo
jednostavnim i svima razumljivim jezikom objašnjava molitvu
Očenaša odgovarajući na pitanja što mu ih postavlja o. Marco Pozza,
poznati teolog i zatvorski kapelan. Ovaj otvoreni i prisni razgovor te
brojna konkretna pitanja upućena Papi omogućuju svima dublji
pogled na dobro poznatu molitvu te njezino sveobuhvatno
razumijevanje i primjenu na svakodnevnicu svakoga čovjeka.
Tumačeći pažljivo i redak po redak molitvu Očenaša papa Franjo
povezuje pojedine zazive molitve sa stvarnim životom te iznosi brojne
zgode koje je doživio kao svećenik i kardinal u Buenos Airesu, ali
iznoseći i nemire i nade muškaraca i žena današnjice. Sve to ovu
knjigu čini vrlo životnom i korisnom svim ljudima budući da ona
omogućava da Isusova molitva Očenaš postane vodič za život pun
smisla i svrhovitosti.
Moliti Oca
„Oče“: bez izgovaranja, bez osjećanja ove riječi, ne može se moliti.
Koga molim? Boga Svemogućega? Previše je dalek, ne uspijevam ga
osjetiti bliskim: ni Isus ga nije osjećao. Koga molim? Kozmičkoga
Boga? U naše vrijeme to je u modi, moliti kozmičkoga : to je
mnogobožački način, tipičan za light kulturu...
Ti trebaš moliti Oca! „Oče“ je snažna riječ. Trebaš moliti onoga tko te
rodio, tko ti je dao život. Svima ga je dao, svakako; ali „svi“ je previše
neodređeno. Dao ga je tebi, dao ga je meni. On je i onaj koji te prati
na tvojemu putu: poznaje čitav tvoj život, ono što je dobro i ono što
nije tako dobro. Ako molitvu ne započnemo ovom riječju,
izgovorenom ne ustima, nego srcem, ne možemo „kršćanski“ moliti.
Imamo Oca. Vrlo bliskoga oca koji nas grli. Sve ove muke, sve brige
koje nas snađu, prepustimo Ocu: on zna što nam je potrebno. No u
kojem smislu „Oče“? Oče moj? Ne: Oče naš!
Jer ja nisam jedino dijete, nitko od nas to nije, pa ako ne mogu biti
brat, teško mogu postati dijete ovoga Oca jer je on otac sviju. Moj,
svakako, ali i otac drugih, moje braće. I ako nisam u miru sa svojom
braćom, ne mogu mu govoriti „Oče“.
Ne može se moliti s neprijateljima u srcu. Nije lako, znam. „Oče“, ne
mogu govoriti „Oče“, ne ide mi. Istina je, razumijem. „Ne mogu
govoriti „naš“ jer mi je moj brat, moj neprijatelj napravio ovo, ono i
ono... Moraju ići u pakao, oni nisu moji!“ Istina, nije lako. Ali Isus nam
je obećao Duha Svetoga: on nas poučava, u nutrini, u srcu, kako
govoriti „Oče“ i kako govoriti „naš“. Molimo Duha Svetoga da nas
pouči govoriti „Oče“ i da mognemo govoriti „naš“ izmirujući se sa
svim svojim neprijateljima.
Ovaj uvod papa Franjo završava sljedećim riječima:
„Nadam se da svatko od nas, dok izgovara „Oče naš“ , uvijek sve više
otkriva da je ljubljen, da mu je oprošteno, da je okupan rosom Duha
Svetoga te da je i on u stanju ljubiti i opraštati svakomu bratu, svakoj
sestri.
Tako ćemo imati pojam o tome što je raj.