JESENSKI DANI S DOBRIŠOM CESARIĆEM
Već nema sunce starog žara,
Al dan je nasmješen i vedar.
Bez Posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.
Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.
To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari -ti uglari-
Prašinu ljeta s peći brišu.
Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi ruku svoju pruži,
I ljubav nas u jedno združi.
Kako je duga bila noć
U kojoj, draga, tebe snivah!
Već mislio sam: nećeš doć.
I rekoh: ona ti je živa
u tvojoj želji, tvome snu,
al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.
A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan, rujan, vedar, žut,
Otvara jesen za nas put
Pođimo zagrljeni ,draga,
O ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.
Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje--
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!
Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.
Da l mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?
I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prođem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Između pjesnika i breza.)
Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?
Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne, treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!
Posve polako u maglenom plaštu,
jutros je ušla u selo,
Kroz baštu, prošla je pord ocvalih leha,
nadjoh je ispod snuženih streha
List je za listom,dršćuć od straha,
Počeo padat od njezina daha
Otkrih je skritu u dimnjaka dimu
I čuh kako doziva - zimu
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
Priredio: Slobodan Elezović