Jesen - tema u hrvatskoj poeziji
Jesen pruža najviše inspiracije pjesnicima. Ona je kraj ljeta, cvjetanja, bujnog rasta i topline te početak zime. Jesen na neki način ujedinjuje sva godišnja doba kojima je isprepletena. Jesen je vrijeme intenzivnih mijena, puna je naglih promjena: i pitoma i tiha i dramatična, bogata plodovima ljudskog rada i Božjim darovima, ispunjena je ljepotom boja i mirisa, puna plavetnila i sivila, zelena, smeđa, zlatna. Na kraju prevladava sivilo, tmurne boje, oblaci, magla, kiše i naposlijetku bjelina snijega. No jesen nosi u sebi i klice budućeg proljeća.
Poezija o jeseni puna je nostalgije za suncem i svjetlosti, radostima ljeta i proljeća, očaranosti ljepotama jeseni, zadivljenosti bogatstvom plodova i boja jeseni ali i osjećajima tuge i žala zbog prolaznosti.
Hrvatski pjesnici nalazili su mnogo inspiracije u jeseni.
Dobriša Cesarić autor je antologijskih pjesama o jeseni koje pamtimo još iz naših čitanki i koji nam je približio poeziju još u školskim klupama.
Tko se od nas ne sjeća njegove pjesme «Jesen» :
« Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda….»
Pjesnikova ljubav prema rodnom kraju Slavoniji osjeća se u pjesmi « Jesenja pjesma» kad kaže:
«Divna je jesen vedrih vinograda
Gdje gajde ječe i prangije tutnje
Al to je jesen prljavog grada,
Jesen samoće, čemera i šutnje.»
Tu je još «Kasna jesen», «Jesenje jutro», «Jesenje popodne», «Predjesenji dan», i druge.
A.G. Matoš piše u pjesmi « Jesenje veče»:
« Olovne i teške snove snivaju
oblaci nad tamnim gorskim stranama
monotone sjene rijekom plivaju
žutom rijekom među golim granama.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.»
U Matoševoj pjesmi «U travi» nasuprot prevladava vedro raspoloženje dok piše o ljetu.
Dragutin Tadijanović u « Jesenskom pismu piše:
«Prošla je berba, milo moje
srce. I nema na trsju grozdova.
Boje se u zemlju vraćaju, boje se tope i nestaju.
Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine, nema zlatnog neba...»
Miroslav Krleža piše u pjesmi « Jesenja pjesma»
«Nepoznat Netko donio je Jesen
U Sjevernu Sobu.
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
Grožđe i kruške, jabuke i smokve…»
Svi pamtimo pjesmu Frana Galovića:
Crn- Bel
Crn –Bel .. crn-bel
V trsju popeva
Grozdje dozreva
Crn-bel…
Dok večer se zmrači,
On pesmo zavlači,
Drago, starinsko,
Veselo vinsko:
Crn- bel.. crn -bel..
Jesensko to pesmo
Mi čuli vre jesmo
Tri večeri tu…
Crn- bel ..
I znamo , da leto
Otišlo je, eto-
Baš kakti vu snu..
Crn-bel…. crn- bel …
Ovo je mali dio pjesama o jeseni u hrvatskoj književnosti koje smo voljeli i koje pamtimo.
Jesen u nama – jesen oko nas, vječita je inspiracija pjesnika.
Vana Ivančević, mag. iur.