Maja Šnajdar,mr.arh.
1. Svakoga dana, svakom je čovjeku udijeljeno jednako vrijeme, od 24 sata, s po 60 minuta u svakom satu. Dakle, svi ljudi imaju jednake vremenske odrednice za start u organizaciju sebe, stjecanje navika i razvitak u odrazu usvojenih, naučenih, primljenih znanja, kao poticaja za osobno razmišljanje i inicijativu o sebi i svojim perspektivama. Kako ste se organizirali u “prosječnom radnom danu” kao jedinici vremena, jer je poznato da je “dan smanjena slika života” i onako kako nam je profiliran dan, tako se postupno formira profil života, s nakupinama “plusa” ili “minusa”, u rezultatima. Naime, psiholozi nas poučavaju da je potrebno dan podijeliti u tri temeljna dijela: osam sati rada, osam sati odmora, rekreacije, zabave, i osam sati aktivnog zdravog sna. Može li taj model uspješno funkcionirati u suvremenosti, da bi se postigli rezultati slični vašem primjeru?
• Želim pošteno odgovoriti kako svatko tko si je postavio kao imperativ uspjeti u bilo čemu i u bilo kakvom poslu, ne bi bio u zabludi da oni koji uspiju, bez obzira na razmjere uspjeha i polje djelovanja, nisu ljudi koji operiraju u drugim uvjetima, već sami sebi te uvjete stvaraju. Dakle, moram priznati da je dan od 24 sata zaista kratak. Prvenstveno je želja za dobrim rezultatima tokom školovanja (osnovnoškolskog, srednjoškolskog i fakultetskog) moja odluka koja je ponajprije izrastala iz početne discipline (kao kada školarce kod kuće uče kako učiti, te dobiti nagradu, vrednovati različite oblike nagrade),a onda i interesa, znatiželje, ljubavi prema onome što sam učila i učim.
Organizacija prosječnog radnog dana za mene počinje večer prije. Bitno je u glavi, a u mojem slučaju na papiru, nanizati želje i obveze, te poput slaganja Rubikonove kocke premetati po važnosti, vremenskoj potrebitosti za pojedinu stavku, odvagati što prekrižiti, izbaciti nepotrebno. Osobno mi je stavljanje na papir bilo i još uvijek jest ključno. Nekako, kada je napisano, mogu mirno dalje. Ne brinem više, niti organiziram jer me čeka napisano tintom ili u grafitu. Obavljane obveza ne izvodim nužno po redu (ne uvijek) iako sam redoslijed unaprijed odredila. Napominjem, kako koji puta za kreativnost, efikasnost i dobar rezultat treba raditi ono za što imate unaprijed više elana. Isti taj elan prenosi se i na ostale, možda manje interesantne ili rutinske stvari. Recept je i u tome što se ne treba odustajati od nečeg što znate da morate, a nije vam baš po volji.
Naravno, san, pogotovo na mom fakultetu ali i u daljnjem prakticiranju profesije, pati. Rekreacija je bitna, za nju sam uvijek imala vremena jer daje dobar balans. Za rad je bitna razbibriga koja je aktivno usmjerena. Čovjek je složeni mehanizam koji najviše izvlači spoznajom sebe samog u svim segmentima života. Treba , dakle, upoznati sve segmente života, uniformnost djelovanja nije održiva.
2. Kratak osvrt, molimo, na vaše djetinjstvo, školovanje do fakulteta, stečene navike i odluku da izaberete studij koji ste završili s najboljim rezultatom u akademskoj godini, ‘10./’11.
• Moje djetinjstvo je tipično za jednu zagrebačku obitelj, igra u kvartu, prijatelji i sportovi. Osnovnoškolsko obrazovanje stekla sam u „Kralju Tomislavu“ na Trešnjevci, a paralelno sam učila i engleski jezik u školi za strane jezike od drugog razreda nadalje. Od vrtićke dobi se bavim sportom. Kao dijete bih čula ili vidjela da se netko nečim bavi pa bih poželjela i ja. Tako sam se počela baviti natjecateljskim plivanjem kao osnovnoškolka u PK Medvešćak. U tom razdoblju su mi motivacija za prvo mjesto na natjecanju bile sponzorske majice sa logom medvjeda i čokolada u paketu. Kasnije sam prešla na folklor u KUD Željezničar. Polazila sam VII. opću gimnaziju i bavila se sinkroniziranim plivanjem. I tada sam bila odlikašica, nešto povučenija u društvu, zaljubljena u crtanje, likovne umjetnosti, filozofiju, sociologiju i psihologiju, te književnost 19. i 20.stoljeća. Kada je došlo do donošenja odluke hoću li biti natjecatelj u sinkroniziranom plivanju i tome pokloniti dosta vremena, izabrala sam školu i odabrala neke druge privremene rekreativne sportove. Dugo sam bila uvjerena da ću biti profesorica likovne umjetnosti i filozofije, no zadnje smo dvije godine u gimnaziji na predmetu likovne umjetnosti slušali puno o arhitekturi. Nisam sigurna da li je to u toj mjeri bilo dio programa ali kada se morala donijeti konačna odluka o studiju nije bilo dvojbe. Doslovce sam jedan dan došla kući iz škole i konstatirala da ću ja biti arhitekt. Toliko sam bila uvjerena u to da nisam predala prijavu niti na jedan drugi fakultet, nisam imala rezervu. Plasirala sam se u prvih 60, a do kraja druge godine studija bila sam prosječan student. Moja ljubav prema arhitekturi kao struci, umjetnosti ali i arhitekturi kao znanosti nije se umanjila, hrani se neprestano. U svojem izboru nisam pogriješila. Pojavom većeg broja stručnih predmeta u nastavnom programu, moj uspjeh se počeo postepeno formirati u ono što je danas. Tokom studija sam se priključila rekreativnom športskom plivačkom klubu PK Igra,a od 2009. se vrlo intenzivno bavim plesom u plesnom klubu Fever vrsnog plesača i učitelja Hrvoja Kraševca. Salsa i srodni plesovi postali su protuteža arhitekturi.
3. Da li ste već rano,u srednjoj školi, osjetili afinitet za pretpostavke, vrijednosti koje Vam je studij pružio?
• Jesam. Bitno je da kada ste u prilici birati što ćete biti da budete upravo ono što vas veseli. Mene su oduvijek obuzimali prizori zgrada, gradilišta privlačila, a kreativnosti u svakodnevici nikada se ne bih htjela odreći. Arhitektura vam dopušta da sanjate, da se igrate ali da to i izvedete, ostvarite. Imam unutarnju glad za vizualnim podražajem kroz medij arhitekture, a najljepša je činjenica da je arhitektura sve, ona je bezgranična. Sve može biti i jest arhitektura. Da ne duljim, to je jednostavnije objasniti tako da se probate sjetiti bilo koje situacije u životu, sna ili događaja, shvatit ćete kako je uvijek prisutna arhitektura. (uvijek su prisutni oblici, a oblici jesu dio arhitekture, oni su njezino sredstvo za materijalizaciju ideje, njezino prvo predstavljanje materijalnom svijetu)
4. Kroz ovaj inovativan pristup i nadasve temeljno iskren,molim Vas da po sjećanju izdvojite neke od zagrebačkih arhitektonskih umjetničko-građevinskih objekata.
• Meni bitne i nadasve drage, zbog formiranja stava kao studenta, izdvajam Galićevu (Drago Galić) stambenu zgradu u Vukovarskoj ulici 35 i 35a., poštovanog Dragu Iblera i poznati“drveni neboder“-Iblerov trg, nevjerojatno elegantno zdanje Viktora Kovačića -Palača burze na nekadašnjem Trgu hrvatskih velikana (dovršio Hugo Ehlich), ne samo zgrade,već urbani planovi za razvoj i nastanak Novog Zagreba autora Vladimira Antolića, Zdenka Kolacija, Solara, idr....Jelinekova Zagrebčanka, Meštrovićev i Bilinićev Umjetnički paviljon "Džamija", ima ih napretek, iz svakog razdoblja se dade izdojiti poneki primjer.
5. Koliko su Vam sportske aktivnosti doprinijele,ili omele,u srednjoj školi, a kasnije na fakultetu?
• Izuzetno doprinijele. Sport je protuteža, pogotovo ako, po vlastitom nahođenju, prakticirate sport kao rekreaciju, zabavu, igru, mogućnost da se odmaknete od nečeg što vas obuzima cijeli dan, cijeli tjedan. Bitno je biti aktivan. Bitno je rasporediti snage. Osobno sam sportske aktivnosti mogla upražnjavati kao rekreaciju, ne kao profesiju. Postoje i oni koji s jednakim uspjehom vladaju u obje sfere.
6. Kako je izgledao Vaš privatni život, izlasci, mladenačke ljubavi, druženje s kolegicama i kolegama?
• Društveni život mi je povezan uz mnogo ljudi s različitih strana. Održavam kontakte iz kvarta i osnovne škole, sa plivanja, plesa i fakulteta. U sjećanju mi ostaju druženja s putovanja, proslave rođendana, poneki koncerti i zabave različitih povoda. Aktivnije sam počela izlaziti s pojavom plesa u mom životu, zadnje 3 godine studija. Druženja su se također,velikim dijelom,odvijala uz rad i istraživanja na fakultetu, do kasnih noćnih sati, dugo ujutro uz crtanje i laganu glazbu. Najveselije su bile roštiljade i palačinka-partiji.
7. Koliko puta ste izlazili na ispite?
• Uglavnom jednom. Postoji samo jedan ispit na koji sam išla dva puta jer sam prvi put pala, bila je to Mehanika I. Kasnije sam voljela taj kolegij. Matematiku nisam voljela, s njom sam imala problema, to mi je bio prvi ispit u životu koji sam ponavljala radi veće ocjene, na nagovor prijateljice koja je imala povjerenja u moje znanje matematike. Sve je to bilo na prvoj godini. Od tada nisam imala potrebe ponavljati ispite niti ići na više ocjene. Ne volim druge pokušaje. Vjerujem da imaš samo jedan pokušaj za sve u životu, pa neka se napravi onoliko koliko se može u datom trenutku.
8. Da li ste za vrijeme studija živjeli s roditeljima ili u domu/podstanarstvu-samostalno ili s cimerima?
• S roditeljima.
9. Prati me podrška obitelji. Zahtjevi tokom studija nisu bili nikada ekstravagantni. Osim toga dobitnik samDržavne stipendije za najuspješnije studente od 3.godine studija, te kasnije, na zadnjoj godini studija dobitnik sam Top stipendije za top studente, kao jedna od 30 najboljih studenata u državi.
10.Recept uspjeha ?
• Treba probati izabrati posao koji voliš. Trud. Disciplina. Interes. Upornost. Kompromisi. Ali jedina mjera uspjeha jest vaša konačna sreća i zadovoljstvo.
10. Da sada tek počinjete studij ,da li bi sebi postavili cilj 5,0 ili bi dozvolili i niži prosjek?
• Cilj mi nikada nije bio visoki prosjek. Cilj je bio "savladati arhitekturu". Ocjene su dolazile kao odraz interesa i raspona u kojem sam nešto savladala.
11. Da li mislite da ste nešto propustili (“napucavajući prosjek”)?
• Ne, ne mislim da sam išta propustila. Eventualno pokoji sat sna. Možda u nekim trenucima nisam imala u životu ono što sam smatrala da u tom trenutku trebam imati. Pokazalo se da je i to što je bilo željeno i očekivano došlo u svoje vrijeme, nimalo kasno, nimalo manjkavo, dapače kvalitetnije nego što bi bilo prije.
12. Lekcija koju ćete pamtiti cijeloga života? Što se tiče nacrta projekata, imate li možda koji autorski uradak koji bi mogli izložiti u galeriji?
• citiram: "Nijedno vrijeme potrošeno na projektiranje nije izgubljeno vrijeme. " Istina, projektiranje uzima većinu vremena. Ideja i kreacija zahtijevaju vrijeme, a koliko toga bacite, odustanete i tražite dalje, bolje.
13. Da li ste ponosni na sebe i koji je vaš slijedeći korak?
• Jesam, naravno da sam ponosna. Bila bih i bez priznanja i nagrada. Osobno mi je bilo bitno upoznati struku kako bih "baratala" svojom strukom, nisam stekla rezultate ciljano"ganjajući" prosjek. Sljedeći korak je svakako rad u struci do daljnjeg postdiplomskog školovanja ako će mi to i za nekoliko godina biti želja. Trenutno sam vježbenik u jednom mladom i perspektivnom arhitektonskom uredu i jedva čekam da otkrijem nove teme, steknem nova znanja. Arhitekturu se najviše upoznaje kroz konkretan rad. Naravno, želim ostaviti svoj trag u suvremenoj arhitektonskoj produkciji.
14. I Vaša poruka, molim, studentskoj populaciji najprije svojega donedavnog fakulteta:
• Ako niste zaljubljeni u arhitekturu ona će vas izmučiti i nećete biti sretni. Ako je pak ljubite, bit će to teška ljubav , često neuzvraćena, koji puta bolna, neukrotiva, sklona kompromisu samo ako ste dovoljno uporni da nadmudrite,ali ako je ni tada ne prestanete voljeti,a ona i nadalje ne popušta u svojoj nepokornosti i ustraje u vašoj,sjetite se da je ljubav onoliko velika koliko se daje,a ne traži uzvrat.