INTROLUCIJA – Ljudovanje, prvi dio (komunikološko-opažajni esej)
Dragi ljudi! Za početak, ovo epistolarno nizanje riječi bit će namijenjeno vama i meni, dakle, svima. Želim s vama ljudovati danas.
Po rođenju, po istisnuću duha iz nekih drugih svjetova duše, po isklizaju na bjelodane zrake grlećeg sunca preko majčinih njedara, po zaplačju polumoćnih mladunčastih grudi i nejakih glasnica, po svemu tome određeni smo biti ljudima. Nije važno kojim se imenom okitimo, kojom se bojokožnim ruhom oresimo, kojem smo meridijanu ili paraleli bliži. Svatko od nas, sa svojim predodređenim i životom dodajnim usudom prilazi planeti Zemlja sa opravdanom namjerom uljuditi je dodatno. To naučimo vrlo brzo, po zagrljajima, intonacijama i bojama glasova najbližih, da smo pristigli nekamo gdje su slični nama i gdje nas nastoje podštaviti ljudskošću.
Nikada nisam pristajao na sintagmu da je ''čovjek čovjeku vuk''. Bila bi to i jest uvreda za vukove, oduvijek, pa i za mnoge druge vrste koje nazivljemo zvijerima. Zato moramo, s žaljenjem, s tugom osviještenog pripadnika vrste, s osviještenošću o vlastitoj vrstnoj biti konstatirati da je naše uprirodnjeno stanje suodnosa po potencijalu iznad, a po dosegu i opsegu akcije u suodnosu daleko ispod, takvog, nazovimo ga zvjerskog. Dakle, želim reći da je Čovjek Čovjeku Čovjek u punini i negativnog suodnosnog, a predodređeno jest da bude drugačije. Treba biti okrenuto stvaranju plemenitosti u suodnosima pripadnika Ljudi, a premeće se u kontrabitnost. Zašto i kako? Evo primjera koji nas oslikava u svakodnevlju razasute po svim paralelama. Vuk vuku neće oduzeti život, osim u iznimnim, rijetkim i nadasve instinktivno devijantnim situacijama. Još od Lorenca znamo za ''nagon kočenja agresije'' koji te životinje imaju. Čovjek ne. Njegovo naučeno ponašanje, a odumrlih duhovno emocionalnih instikata, jest da će za korist mnogih motiva oduzimati život sebi, drugome, biljkama i životinjama. Mislim na život mjerljiv osjetilnim trajanjem. Dakle, o biti koja nije po rođenju, a stečena jest oponašanjem i ponašanjem u sredini kojoj jesmo. U današnja doba ili u današnje dobe i sinkope mjerljivog i opažajnog trajanja razvidno jest da je svakodnevo sve više odljuđenja i otuđenog očovječenja. Danas, upozorit ću nas na upravo trenutno odbljesnuto porukom sa tv ekrana.
U Americi, jabuci gradu kako ga zovu, a bojim se da je prikladnije puno drugih ne tako romantično plodnih imena, u New York gradu, zapao je snijeg, neuobičajeno visokog napadaja od 45 centimetara. Prekrasno ljudsko lice, uženjeno, dakle po rodu Žensko, sa divnim odrazom bjeline zubiju caklećih poput napadalih pahulja, sa godinama koje odaju iskustvo i smjerokazno roditeljsku pojavu, zamislite, ta lijepo oblikovana Ženska, to biće po rođenju oljuđeno, izvikuje smijući se; ''ja mrzim, mrzim, mrzim, mrzim ovo!''. Prestravljen sam. Razumijete li me? Boli me. Nešto što je sa svrhom višom, uostalom, zato i pada sa visina, sa namjenom pomaganja čovjeku da zadrži svoj biocitet na Planeti, sa već poremećenim voznim redom odozgora prema dolje, a opet radi krivog djelovanja čovjeka, prije došlo, tako kažu meteorolozi koji, ne zaboravimo su opaživači, mjeritelji, a manje razumijevaći bitnog prepletenog zemaljsko nebeskoga smisla, dakle to bijelo, smrznuto tirkizno i kristalno po čistoj biti, to bijelo pahulje je proglašeno objektom mrzila. Tako sam razočaran dvojako. Uzvikom nesvjesnim i prijenosom medijskim. Zašto, pitam zašto? Zašto ste baš tu gospođu odabrali da u ovo predivno Stvoriteljevo jutro uzvikuje mržnju. Tako mi je krivo. Govorit ću vam u slijedećim nastavcima o jednoj novoj usko profiliranoj kasti koja širi mrzilo Svijetom, a pod različitim krinkama. Obično ih zovemo urednicima. No, zadržimo se danas na sociolingvističkim odsjajima prethodnoga, izrečenoga u srdačnosti odjeka, a s porukom koja zamračuje izrečenom niskom ponavljajućih riječi odaslanih u Svemir, u naše domove i naša srca.
Ako prihvatimo činjenicu da svako slovo i glas po njemu bilo kojeg jezika intonira i naše mišljenje, djelovanje i posljedice, onda smo s pravom na tragu ozbiljne zabrinutosti pri prijenosu mrzećih uzvika bilo čega, a kamoli pahulja s neba. Podsjećam nas na još jednu mekousnu, raskošnu činjenicu. Izgovorite i poslušajte kako zvuči u našem jeziku rječca p a h u l j a. Predivno, zar ne?! Mekanašno, zavunjeno, zaperjano percima, paperjem tek rođene peradi, silazno i dobro, blagdanski. Kao da ta riječ podsjeća kako je svaki dan blagdan kojeg živimo. Pahulje ne brinu o onima koji ih ćute i ivikuje prijetnjom ili gore, one se tu i topne, stisnute i združene jedino hladnoćom kelvina ili celzijusevaca, a zapravo datne, na dlanu ostavljajuće mokrih tragova. Jako ih poštujem, volim i radujem im se. Kako je s vama? Milsite li zaista da je njima svrha ometati nas? Smetati nam i priječiti nas u bilo čemu? Porazmislite, molim nas! A, s druge strane, iz tog istog jabukolikog grada dolazi vjestica da od danas imamo 7 miljarditog stanovnika Planete Zemlje. Mala, na Filipinima rođena djevojčica Danica. O lijepe li vijesti! I zavrtimo se prema početku; hoće li mala Danica, a ljubim joj ime koje i našoj tradiciji izrijeka dodaje zvijezdu, pratiteljicu Mjeseca, budnicu i noćnicu, vjernost i pratiljnost u služnosti bez htijenja povrata, dakle, hoće li to djetešce uzvikivati riječi koje boje Svijet i svaku dušu radošću i milošću ili će utiskivati u matricu rječotvornih suodnosa ružnost? To ovisi o svima nama, znate li? Ne moramo je poznavati, ne moramo je sresti, ne moramo je vidjeti ni čuti, ali ona je svjetlucalo koje će svojim poimanjem Života i Svijeta zračiti ga Dobrim ili lošim. Riječima isto, svakako. Zato nas pozivam i molim, skrušeno i od srca, rabimo riječi koje odcrtavaju naše ljudstvo, naše potencijalne doprinose ljepšem i boljem u komunikaciji nas kao vrste međusobno i kao emitera prema Sve-miru. Ne zaboravite, mi učenjem, socijalnim naukom komunikacije i poštovanja sebe i svih drugih prema svemu zananome i neznanome potvrđujemo ili odričemo svoju ljudsku bit. Prijenosom tuđih lijepih, namjerno dobrih i osmišljeno, promišljeno utisnutih poruka, možemo doprinositi Svijetu i Svemiru, a ne ruinirati ga. Zato nam svima govorim od srca, ovog zadnjeg dana listopada; volim nas, volim nas i poštujem, volim nas Ljude i one koji će to u punini postati, nadam se to i sebi.
Do novog dopisa, do nove radosne komunikacije s nama, dragi moji, dragi moji Ljudi, Čovječci, Čovječuljci, Čovjeknosci, Čovjekljudni stvori, miljenici Stvoritelja.
Vaš i naš Siniša Cmrk