Zdravko Mršić
HRVATSKA – SUVERENOST BEZ DRŽAVE
Predavanje u Europskom domu 22. studenoga 2011. godine
1. Stanje hrvatskog naroda i mjesto njegove države
U
Hrvatskoj je malo ljudi koji nisu zabrinuti za svoju budućnost ili za budućnost svojeg poroda, nacionalnog gospodarstva, zemlje i njezine sigurnosti, države i njezina opstanka, prostora, znanosti, kulture, ljudskosti i svojeg naroda te koji nisu zabrinuti za sudbinu hrvatskih prirodnih izvora. Među našim ljudima rijetki su optimisti – ljudi koje nisu shrvale zle slutnje. Hrvati sad žive bez nade. Na temelju sadašnjeg stanja naroda velika očekivanja ispovijedaju jedino izborni oglasi.
Nedavno mi je jedan školovan, sređen i brižan domaći čovjek rekao: „Od Drugoga svjetskog rata smo se uzdali u Zapad, a sad Zapada više nema!“ Pitanje „Kamo sad spada Hrvatska?“ nema odgovora. To se kronično pitanje nameće jače, nego akutno pitanje „Kamo sad spada Grčka?“ To su stvarna pitanja ljudi, a ne retorička pitanja političkih analitičara. Pitanja bez odgovora traže akciju, koja treba donijeti odgovor. Francuzi bi rekli, L'action directe!
Mnogo je lakše odgovoriti na pitanje: „Kome pripada Hrvatska?“ Odgovor je jednoznačan: „Pripada svjetskim i domaćim bankarima i trgovcima!“. Hrvatska je postala ogrankom svjetskoga (odnedavno i zasad) slobodnog tržišta. Hrvati u sve većem broju postaju toga svjesni. Uskoro će pravog položaja Hrvatske biti svjestan presudan, kritičan broj Hrvata. Oni, koji su toga svjesni, smatraju takav položaj Hrvatske neprihvatljivim, a i neprihvatljiv odgovor vodi u l'action directe.
2. Četiri mreže društvenog utjecaja
P
odsjetit ću, da u svakom društvu djeluju četiri mreže društvenog utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, sigurnost ili obrana i sustav ljudskih vrijednosti, koji je utemeljen na sustavu uvjerenja. Navedene mreže društvenog utjecaja su zakonita sredstva, kojima članovi političke zajednice ili države zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Sve živo – bilje, životinje i ljudi – ima potrebe, jer je životni postupak ili proces ovisan o mrtvoj tvari i promjenama u njoj. Međutim, od svega živoga samo ljudi imaju svrhe, pa ljudima valja ili nasilno zatrti svrhe ili im omogućiti ispunjenje svrha – običnih ljudskih svrha – koje se bitno razlikuju od društvenih svrha, koje su redovito svrhe posebnih interesa, a ne svrhe običnih ljudi. Hrvati danas slabo zadovoljavaju svoje životne potrebe, a još slabije ispunjaju ljudske svrhe.
Podsjetit ću i na to, da su mreže društvenog utjecaja neraspletljivo isprepletene i da zajednički dosežu svaku jedinku političke zajednice. Sve su te mreže jednako važne, iako se čini da u određenim okolnostima i prilikama neke od njih imaju važnost veću od ostalih mreža.
Zbog međusobne ovisnosti mreža društvenog utjecaja redovito se događa to, da se neriješeni gospodarski problemi pretvore u političke, politički u ljudske, a ljudski u sigurnosne. Pete vrste problema nema. Stoga želim naglasiti, a ne samo podsjetiti, da su u Hrvatskoj, u Europi, na Zapadu pa i u cijelom globaliziranom svijetu gospodarski problemi već prerasli u političke i ljudske te da oni počinju prerastati u sigurnosne. Danas takozvana međunarodna zajednica živi u miru, jer se ne ratuje među zemljama. Međutim, ratuje se unutar više od šezdeset zemalja svijeta. Tamo gdje se još ne ratuje, društvene napetosti prerastaju u sukobe. (U što se može svrstati stanje u BiH, s kojom RH dijeli granicu od 933 kilometra?) Međutim, svjetska, zapadna, europska i posebice hrvatska politika su u kaosu ili zbrci upravo u vrijeme, u kojemu je društvena stabilnost prijeko potrebna.
Sadašnje teško stanje hrvatskog naroda prouzročeno je četirima velikim nevoljama, koje su – kao kakve elementarne nedaće – pogodile po jednu od četiriju mreža društvenog utjecaja u Hrvatskoj. (One su kao kakve nemani ili kao kakvi „jahači Apokalipse“ navalili na hrvatsko gospodarstvo, hrvatsku državu, naš sustav uvjerenja i na našu otpornost, opstanak ili sigurnost.) Međutim, sve te četiri nevolje u biti su prouzročene naglom globalizacijom vođenom po načelima liberalizma.
3. Deindustrijalizacija
I
ndustrijska revolucija počela je iz jednog izvora. U početku su se industrijalizirale europske atlantske zemlje Velika Britanija, Belgija, Nizozemska i Francuska te SAD. Ostale europske zemlje su se počele naknadno industrijalizirati, a da se i ne govori o zemljama na ostalim kontinentima. To je stvorilo neravnomjernu razdiobu tehnologije, industrijskog potencijala, bogatstva te vojne i političke snage država, zemalja i naroda u Europi i svijetu.
Posljedice takvog razvitka bili su ratovi u Europi u devetnaestom stoljeću, dva svjetska rata, nebrojene klasne i nacionalne revolucije na sjevernoj polovici zemljine kugle tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća te kolonizacija cijelih kontinenata od europskih sila. (U Kini je sedam dalekih zemalja imalo svoje posjede.) Zemljama koje se nisu bile počele ozbiljno industrijalizirati do kraja devetnaestog stoljeća – Njemačka i Japan jesu – revolucije su bile jedini način zaštite nacionalnih interesa i državne samostalnosti – prava povijesna nužda.
Najžešća od svih revolucija, koje su se zbile u samo 38 godina (Sun Jat-sen 1911. i Mao Zedong 1949. godine), bila je Staljinova nacionalna industrijska revolucija 1931. godine unutar Lenjinove klasne Velike oktobarske revolucije.
Hrvatska se također počela pravo industrijalizirati i počela nakupljati tehnologiju istom nakon izvedbe komunističke revolucije i to od 1950. godine. Taj je postupak trajao do 1980. godine kad su počela politička previranja u SFRJ, ali i kad su se na Zapadu pojavile digitalna tehnologija, koja se iz kompjutora proširila u nebrojene industrijske proizvode te biotehnologija koja je utemeljena na biokemiji, koja je preobrazila poljoprivredu, proizvodnju hrane, farmaceutsku i kozmetičku industriju, medicinu i poimanje života.
U posljednjih dvadesetak godina – koje su u nas zasjenjene Domovinskim ratom, obnovom samostalnosti Hrvatske i nakaznom vladavinom HDZ-a – Zapad se deindustrijalizirao, iz njega je nestao industrijski kapital, u njemu je ostao samo spekulativni kapital, a zapadni investicijski kapital odselio je na Istok. Time je stvorena nova svjetska razdioba rada, raspolaganja tehnologijom i industrijskim vještinama, industrijske proizvodnje, slobodnog kapitala, bogatstva naroda te političkog utjecaja i vojne sile. Od početka Industrijske revolucije industrija je bila prvorazredno političko, gospodarsko i obrambeno sredstvo naroda.
Zapad, Europa i Hrvatska su se deindustrijalizirali dvjesto – ili dvjesto pedeset godina, kako tko računa – od početka Industrijske revolucije. Stoga sad Hrvati nemaju što prodati svijetu, kako bi mogli od svijeta kupiti to, što trebaju imati ili trošiti, a što sami ne proizvode. Kućanstva, proizvodna poduzeća, poslovne banke i države Zapada i Europe – a to vrijedi i za Hrvatsku – pali su u dužničko ropstvo i siromaštvo, a propadanje prikrivaju daljnjim zaduživanjem. To na cijelom Zapadu stvara prijerevolucijsko stanje, kakvo je bilo stvoreno u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Postavlja se pitanje: „Što se na Zapadu valja poduzeti, da se narodi ponovo industrijaliziraju?“
4. Europska Unija
U
sporedo s deindustrijalizacijom i propadanjem Zapada tekla je i pretvorba Europske Ekonomske Zajednice, kojoj se Hrvatska bila zavjetovala 1990. godine, u Europsku Uniju. Umjesto Europe Roberta Schumana, u kojoj je demokratska nadnacionalna struktura samo koordinirala djelovanje nacionalnih država, pojavila se unitarna politička tvorevina, koja je pola stoljeća nakon prestanka Drugoga svjetskog rata uskrisila nacionalno pitanje, koje potresa Europu i koja nije u stanju – što bi Europi bilo potrebno – uza se vezati zemlje Južnog Sredozemlja, Istoka Europe i Središnje Azije. Europska se Unija, kao ni Hrvatska, sad ne može sama „hraniti i braniti“. Sad se EU pokušava uticati azijskim zemljama za financijsku pomoć i to samo zato, što se gotovo potpuno deindustrijalizirala.
Europska Unija je hibridna politička tvorevina, koja nadzire narode, ali koja ih nije u stanju, ne može i ne želi štititi. EU je unitarna politička tvorevina, koja štiti Europu kao dio svjetskog tržišta, na kojemu nema demokracije – svjetsko slobodno tržište i demokracija ne idu skupa – nema nacionalne politike ni nacionalne sigurnosti, u kojemu je razbijeno životno ljudsko zajedništvo i u kojemu su narodi raspršeni u pojedince, koji se osjećaju usamljenima i izgubljenima.
Hrvatsko povijesno nacionalno iskustvo izravno pokazuje da unitarizam ni u carskoj Austriji ni u kraljevskoj Mađarskoj ni u dvjema Jugoslavijama nije mogao nadomjestiti zajedništvo pa to ne će uspjeti ni u EU, u koju hrvatska politika zavodi hrvatski narod. To pokazuje i iskustvo naroda u dvjema Čehoslovačkim Republikama i u SSSR-u.
Ako se Europska Unija ne počne pretvarati u Europsku Političku Zajednicu rasut će se kao i svaka druga politička tvorevina, koja je zanemarila, potiskivala i pokušala zatrti nacionalno pitanje. Da opstane, Unija bi uz svojatanje sve većih ovlasti morala prihvatiti i preuzeti odgovornost za zaštitu ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime. Ako Unija ne omogući svojim narodima da se zajednički „hrane i brane“, oni će je odbaciti, jer se narodi moraju „braniti i hraniti“, kao što su radili stoljećima i tisućljećima upravo u Europi, a Unija narode sad u tome priječi. Unija je za Hrvatsku uistinu elementarna nedaća.
5. Liberalizam
N
e postoje liberalizam i neoliberalizam. Liberalizam je uvijek bio jedan, ali se povremeno povlačio i to tad, kad bi cio kapitalistički sustav bio ugrožen, kao u SAD u vrijeme “Velike depresije“ ili u Zapadnoj Europi poslije Staljinova zaposjedanja Istočne Europe.
Liberalizam je doktrina, ideologija ili svjetovna religija, koja naučava (1) da svaki pojedinac mora imati slobodu, jer je razumno biće, (2) da briga svakog čovjeka samo za vlastite dobrobiti najbolje prinosi općem dobru, (3) da nadmetljivost ili konkurentnost čini najizvrsniju ljudski vrlinu te (4) da slobodna svjetska trgovina i slobodno svjetsko tržište jamče svjetski mir.
Liberalizam njeguje štovanje pojedinca, kako bi moga nijekati postojanje naroda i odbacivati potrebu zajedništva. On naglašava potrebu brige pojedinaca za vlastite probitke, kako bi se izbjegnula briga za opće dobro te potreba zaštite ljudi i naroda, rada i vrijednosti rada, prostora i prirodnog blaga, okoliša i klime. Liberalizam propovijeda nadmetanje ljudi, naroda, proizvodnih poduzeća i prostora, kako bi se kapital dokopao jeftinog rada i prirodnog blaga. On zagovara uspostavu i trajanje slobodnog svjetskog tržišta, jer se njime zatire demokracija, onemogućuje nacionalna politika, a država uzima iz ruku naroda.
Europska unija, ali i RH postale su sijelima liberalizma, koji posebice Angela Merkel provodi pruskom žestinom i štazijevskom upornošću. U RH je i predsjednik SDP-a u listopadu 2011. godine izjavio da je SDP „liberalna“ stranka. Socijalni demokrati više ne spominju treći put – ukrcali su se u liberalni vlak, koji vozi u propast. Stoga, njemačka kancelarka optimistično kaže da će EU trebati deset godina za oporavak, a naši će socijalni demokrati i dalje nastaviti kukurikati.
Glede uloge države liberalizam je narodima nametnuo liberalizaciju trgovinskog sustava, privatizaciju državne imovine te proizvodnih i uslužnih poduzeća, ali i deregulaciju, koja državi oduzima pravo da se miješa u gospodarstvo. Otad država ne služi narodima, nego kapitalu i svjetskom slobodnom tržištu. Liberalizam je narode učinio golorukima, ljude pretvorio u potrošače i to potrošače bez kupovne sposobnosti.
6. Posvemašnja nesigurnost
E
uropski su se narodi otkad postoje sami „hranili i branili“. Brinuli su se da opstanu i ostanu. Danas to ne mogu i ne smiju činiti. Prepušteni su nemilosti i milosti tržišta. Sami se ne mogu hraniti, jer ih u tome sprječavaju ili nezaposlenost ili proizvodnja dobara i usluga, koji se ne mogu prodavati diljem svijeta, a prisiljeni su svoja nacionalna tržišta držati otvorenim za tuđe proizvode. Zapadni narodi su postali neotpornima, jer je liberalna ideologija iz njih uklonila zajedništvo i oduzela im političku silu, koja je utjelovljena u državi.
Narodi su izgubili zaštitu. Hrvati su opstajali najveći dio svojeg trajanja u tuđim državama, jer su se držali svoje zemlje i svojeg jezika. Danas im je u pogibelji ne samo državnost ili suverenost, nego i zemlja.
Prije početka propovijedanja liberalizma vladao je merkantilizam, koji je učio da razmjena između svake dvije nacionalne države mora biti uravnotežena. Time je svako domaće ili nacionalno tržište bilo zaštićeno. Liberalizam ne štiti ljude i narode, nego slobodu tržišta i kapital. Iz naroda su uklonjeni sustavi jačanja njihove otpornosti, opstanka ili sigurnosti. Danas su svi narodi na čekanju, a to vodi njihovu propadanju i propasti.
Mnogi se pojedinci pokušavaju spasiti bijegom iz Hrvatske. Međutim, sa Zapada i iz Europe se ne može pobjeći. Stoga Europu valja zajednički braniti sa svakog njezina mjesta pa i iz Hrvatske.
Jedini izlaz iz svjetske nesigurnosti je žestoka obrana, koja treba doći od naroda i njihovih država. Za to narodi opet trebaju svoje države uzeti u svoje ruke, a EU opet napraviti zajednicom. Unitarizam u službi kapitala uništava Europu, a zajedništvo će je spasiti. Europa treba dobiti domaćeg gospodara, kako bi se mogla reindustrijalizirati.
7. Zaštita države
Č
uvajmo Hrvatsku! geslo je HDZ-a u izbornoj promidžbi 2011. godine. Čuvanje države, osiguranje države ili zaštita države nije izborno geslo, nego mukotrpan posao, kojime treba spriječiti da dođe do iznenađenja, koja mogu ugroziti narod, njegove životne probitke i samu državu.
Zaštita države počiva na primjerenoj strategiji, operativnom sustavu i taktičkim potezima, kojima se sprječava ostvarenje vanjskih i unutarnjih prijetnji. Ukratko sam opisao najpogibeljnije prijetnje, koje ugrožavaju mreže društvenog utjecaja u Hrvatskoj. Strategija, operativni sustav i taktika moraju se temeljiti na dobrim i pravovremenim obavijestima o prijetnjama, koje mogu donijeti nedaće.
Međutim, u hrvatskom zbrkanom političkom sustavu, koji se uglavnom kopira iz zbornika predložaka zakona EU i koji nema postavljene svrhe hrvatske države i hrvatske nacionalne zajednice, nema uređena podsustava obavještavanja, koji čini smislena obavještajna zajednica, kojoj politika određuje svrhe djelovanja i način pripreme obavijesti za njezina krajnjeg korisnika. To je vlada koja treba donositi odluke, kojima će se zemlja zaštititi od pogibeljnih iznenađenja i kojima bi se ublažile posljedice, ako do takvih nedaća dođe.
Izraz „obavještajno“ ne znači tajno, jer se informacije koje su potrebne za zaštitu države mogu prikupiti gotovo potpuno iz javnih izvora i to u postupku, koji se održava dobrobit nacionalne zajednice i društva kao cjeline, a ne služi kao potpora nekoj posebnoj politici vlasti. Prava obavještajna zajednica danas uključuje dio akademske zajednice, a „svijet znanja“ omogućuje lagan javni pristup potrebnim obavijestima, koje valja provjeriti, ocijeniti, analizirati i sažeti u prosudbe. Hrvatskim vlastima nedostaju volja i potreba za prikupljanje obavijesti, a hrvatski politički sustav nema ni uvježban postupak ocjene i raščlambe obavijesti ni sposobnost stvaranja prosudbi stanja i predviđanja pojave prijetnji.
Stoga, nažalost, Hrvatska nema politički sustav, koji se u stanju nositi s prijetnjama hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Naš fluidni politički sustav nadzire i održava skupina ljudi, koja se nije okupila oko otporne političke infrastrukture. U Hrvatskoj nema mehanizma, koji bi upozorio vladu na strategijske prijetnje, kao što su prijetnje koje uz prigode nosi pristupanje Hrvatske Uniji, koja propada. Nema postupaka kojima bi se uvela operativna pripravnost, kakva je bila potrebna da se spriječi pljačka i prodaja javnih poduzeća ili rasprodaja hrvatskog tla. Nitko mjerodavan nije u stanju predložiti taktičke mjere za slučaj kad ni uzbuna ne pruži dovoljnu zaštitu, kao u slučaju prepuštanja mađarskoj korporaciji MOL upravljačkih prava u INI. Da u Hrvatskoj postoji prava obavještajna zajednica, njezine bi prosudbe bile za vlasti obvezujuće. Umjesto nje Hrvatska ima urede za reviziju kakve ima, koji nisu zaduženi za predviđanja prijetnji, a koji nisu sposobni otkriti prijetnje ni a posteriori, a kamoli a priori.
Među prijetnjama su najpogibeljnije one, koje imaju malu vjerojatnost pojave pa se obično zanemaruju. Tako je s pristupom EU. Hrvatskoj vlasti nisu potrebne prosudbe sadašnjosti, tijeka promjena i budućnosti, jer je podlegla ideološkim i političkim predrasudama, koje podmuklo širi liberalistički ustroj Europske Unije. Predrasude su veliko zlo u poslu obavješćivanja. Nema prosudbi ni o prednostima, koje bi donio hrvatski pristup Uniji.
Velike hrvatske političke stranke trajno su dobivale, a i sad dobivaju upozorenja od obaviještenih ljudi da se ne hrli u Uniju, koja se naočigled rasipa, ali one ne žele promijeniti stav. Možda ću se u razdoblju prismotre ili „monitoringa“ nad Hrvatskom činjenice toliko promijeniti – a prijetnje, koje dolaze EU iz Grčke i Italije već mijenjaju stanje i položaj Unije – da će i hrvatski političari poslušati glas većine naroda i bez izlaska ljudi na ulice.
8. Hrvatsko lice hrvatske države
H
rvatska vlast ima dva lica. Hrvatskom narodu je okrenuto namršteno, strogo i prijeteće lice. Ljudi su pod stalnom prijetnjom vlasti da im pružaju sve veći dio svoje siromašne zaslužbe, koju imaju ljudi koji još uvijek rade, a takvih ljudi je vrlo malo u Hrvatskoj. Vlasti moraju plaćati svoje izdatke u vrijeme dok se gospodarska aktivnost i ukupan domaći proizvod smanjuju. Vlasti i oporba o izborima prijete da će smanjivati ono što država daje građanima putem obrazovanja, isplate mirovina i pružanja zdravstvene skrbi.
Vlasti tako postupaju s narodom, jer samo skrštenih ruku motre kako ljudi, narod i država za koju su odgovorne propadaju. One se drže liberalističke predrasude da država ne treba ništa imati, ništa proizvoditi, ništa poduzimati i ni za što se brinuti osim za prikupljanje dovoljnih svota novca za svoj „hladni i ledeni pogon“. Žrtve te predrasude su ljudi, cio narod i država, u kojoj daljnje propadanje može donijeti i gubitak suverenosti naroda.
Stanje u Hrvatskoj te propadanje naroda i države nameću potrebu da se vlasti prihvate poduzetništva. Ako vlasti, nove ili dosadašnje, uskoro tako ne postupe, narod mora svojom izravnom akcijom preuzeti ulogu vlasti. Smatram, da strmoglavo slabljenje hrvatskog gospodarstva, izlišnost hrvatskog političkog sustava, duševno i fizičko propadanje ljudi te sve veća opća nesigurnost društva i u društvu vode do izravne političke akcije naroda kao cjeline. Ljudi se moraju „hraniti i braniti“. Hrvati su to radili više od tisućljeća na istom nacionalnom prostoru, čak uglavnom u tuđim državama, a sad im domaće vlasti u hrvatskoj državi to ne omogućuju i ne dopuštaju.
9. Svjetsko lice hrvatske države – Regnum regno prescribit leges
S
adašnje hrvatske vlasti – a tako će činiti i oporba, ako se na izborima dokopa vlasti – pokazuju liberalnom svijetu nasmijano, vedro i primamljivo lice. Vlasti se osmjehuju kao osobe, koje nekoga mame ili koje nešto nude.
Hrvatske vlasti tuđem svijetu, kojega dočekuju kao svojeg gospodara, nude ili pružaju sve što taj svijet zaželi: slobodu hrvatskih narodnih junaka Domovinskog rata, usluge naših vojnika u tuđim vojnim misijama obijesti i agresije u dalekim zemljama; usluge hrvatske obavještajne zajednice tuđim službama; hrvatske industrijske pogone besplatno ili za jednu kunu; povlastice i olakšice pri takozvanim ulaganjima; upravljačka prava u hrvatskim državnim poduzećima, promjenu državnog prostornog plana; pretvorbu šumskog i poljoprivrednog zemljišta u industrijsko i turističko; posluh u provođenju političkih nakana tuđih sila i Europske unije; pa čak i podlaganje hrvatskog pravnog sustava i pravosudne prakse tuđim svjetskim i regionalnim silama, Europskoj Uniji, Sudištu u den Haagu i tuđim samozvanim „udrugama građanskog društva“.
Hrvatske zakonodavne vlasti su kroz cijelu povijest održavale predodžbu da same donose zakone, kojima će se upravljati Hrvatskom. Međutim, tijekom šestogodišnjih prijepristupnih „pregovora“ RH s EU hrvatski su činovnici prepisivali europske uzorke zakona i podnosili ih vladinoj većini u Hrvatskom saboru na mehaničko potvrđivanje.
Hrvatske su vlasti prvi put u hrvatskoj državnoj povijesti napustile načelo „Regnum regno non prescribit leges“. Time su hrvatske vlasti tuđincima ponudile i hrvatsku narodnu suverenost. Hrvatima je sad sva nada u (1) odbacivanju Sporazuma o pristupanju RH Europskoj Uniji ili u (2) povoljnom razvitku događaja i odnosa u svijetu, koji bi mogli dovesti do rasapa Unije i njezina rekonstituiranja u Europsku Političku Zajednicu.
10. Hrvati u dvojbi 2012.
M
iran uskrs hrvatske države u Republiku Hrvatsku 1990. godine, koja je obranjena u Domovinskom ratu, uz silne ljudske, moralne i materijalne žrtve koje još padaju, jedincat je događaj u suvremenom svijetu, ali i u dugoj povijesti Hrvata. Hrvati su se odlučili na taj korak, jer u državi, u kojoj su se tad bili zatekli, nisu ni kao ljudi ni kao narod imali zaštitu kakvu ljudi i narodi trebaju imati, kako bi se neometani mogli sami brinuti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha.
Sad, samo dvadeset godina od početka Domovinskog rata i petnaest godina od svršetka genocida nad njima i njihova progonstva, hrvatska stranačka politika postavila je i poredala Hrvate pred zid Europske Unije, koja i sama propada, kao što je 1990. godine propadala SFRJ. Pritisnutu uz Uniju Hrvati u stisci moraju odlučiti hoće li pristupiti Uniji ili ne će.
Za razliku od svih političkih zajednica u kojima su Hrvati dosad živjeli, opstali i na svojoj zemlji ostali, Europska Unija nema bitne značajke države. Međutim, Unija je prisvojila sva prava nad pučanstvom i narodima unutar sebe, nema kao politička tvorevina nikakvih prava izvan sebe, ali nije preuzela odgovornost unutar sebe. Hrvati sad, kao i pri pristupanju brojnim političkim zajednicama u svojem trajanju, o novom pristupanju jednoj političkoj tvorevini odlučuju pod ucjenom svojih političkih stranaka.
Što god bude odlučio prigodom provođenja referenduma o pristupu Uniji svaki, ponavljam svaki, Hrvat bit će i ostat će u dvojbi o tome, što bi trebala ili što je trebala biti prava odluka Hrvata kao naroda glede pristupa Uniji.
Hrvatima kao narodu pristup Uniji nije jedini izbor. U razmatranju tih opcija Hrvati trebaju imati na umu da je EU prestala raditi, da grca u dugovima i da je uskrisila nacionalno pitanje u Europi dvije trećine stoljeća nakon Drugoga svjetskog rata i više od dva desetljeća poslije provale Berlinskog zida, kojime je uklonjena podjela njemačkog naroda, podjela među europskim narodima i ideološka podjela europskog kontinenta. Hrvati bi Uniju trebali staviti pod prismotru ili „monitoring“.
Smatram podmuklim to, što su gotovo sve hrvatske političke stranke stavile svoje ljude i svoj narod pred zid sudbinske odluke u stupanju u sljedeću političku tvorevinu, još dok se narod nije politički, gospodarski i ljudski oporavio od strahovitih posljedica obrambenog Domovinskog rata. Tako je postupilo i izdajničko samozvano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, koje je mimo i usprkos Radićeva glasovitog upozorenja utjeralo Hrvate u Kraljevinu Jugoslaviju.
Bezidejna hrvatska stranačka politika nije Hrvate smjela staviti pred najsudbonosniju odluku u njihovoj povijesti i prvu takvu odluku u svijetu, koji je nedavno nepovratno globaliziran i u kojemu je Europa bez ideje o tome, što treba poduzeti sa sobom.
[Stoga nisam mogao odoljeti ni misli da se u naslovnicu „Hrvata 2012.“ umetne slika čovjeka s idejom, Hrvata Jurja Križanića, ali ni potrebi da se ozbiljan broj stranica knjige posveti ideji i praksi samoupravljanju i nesvrstanosti, ideji i praksi jednog drugog Hrvata, u kojemu se rodila spasonosna ideja bijega Hrvata iz unitarizma i totalitarizma, koje je on sam bio uveo u Hrvatsku.]