HNK svečano je otvoreno 14. listopada 1895., kad je u dva sata poslijepodne car Franjo Josip I. na stupiću balkona, pred brojnim Zagrepčanima i gostiju iz svih hrvatskih krajeva, simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović
Kada je otvorena nova kazališna zgrada 1895., gornjogradsko je kazalište pretvoreno u administrativni prostor pa je danas ondje dvorana za sjednice Gradske skupštine. Razvoj europskih gradova u drugoj polovici 19. stoljeća i novi urbanistički planovi u kojima kazališta imaju posebno važno mjesto jedan su od pokazatelja snage liberalnoga građanstva: od kraja 19. stoljeća pa do početka Prvoga svjetskog rata u Europi je izgrađeno oko 1500 kazališnih zgrada. U Hrvatskoj su nove kazališne zgrade podignute u Zadru (1865.), Dubrovniku (1865.), Osijeku (1866.), Šibeniku (1870.), Varaždinu (1873.), Rijeci (1885.) i Splitu (1893.) pa ni glavni grad nije mogao zaostajati. U sve ubrzanijem razvitku kazališne umjetnosti i u Zagrebu su umjetnički i tehnički zahtjevi daleko nadilazili mogućnosti gornjogradske pozornice, osobito poslije osnivanja Opere 1870. i Baleta 1876.
O gradnji opremljenije zgrade razmišlja se intenzivno od 1871. godine, ali ništa nije poduzimano sve do potresa 1880. koji je znatno oštetio gornjogradsko kazalište, intenzivirajući pitanje nove kazališne zgrade. Kazališni odbor na čelu s hrvatskim književnikom i saborskim zastupnikom Marijanom Derenčinom imenovan je u travnju 1880. kada započinje akciju skupljanja novčanih sredstava, podnosi Vladi iscrpnu predstavku o potrebi izgradnje nove zgrade i od bečkih arhitekata specijaliziranih za gradnju kazališta Hermanna Helmera i Ferdinanda Fellnera naručuje nacrte. U lipnju 1881. Hrvatski sabor donosi Zakon o gradnji novoga Zemaljskog kazališta u Zagrebu, koji 31. listopada potvrđuje car Franjo Josip I. Kada je Derenčin otišao iz kazališta svi napori za gradnjom nove zgrade nacionalnoga kazališta jenjavaju. Novi hrvatski ban Karlo grof Khuen-Héderváry obnavlja rasprave o lokaciji, a tek Izidor Kršnjavi kao novi predstojnik za bogoštovlje i nastavu, 1893. ga uspijeva privoljeti na konačnu odluku o izgradnji, zahvaljujući predviđenom posjetu cara Franje Josipa I. u jesen
1895. Gradsku raspravu o lokaciji prekida Khuen-Héderváry odlukom da se buduće kazalište izgradi na mjestu gradskoga sajmišta, unatoč tadašnjim otporima kako se radi o gradskoj periferiji.
No, odluka se pokazala dobrom i nova kazališna zgrada na današnjem Trgu Republike Hrvatske okružena je brojnim zgradama visoke spomeničke vrijednosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća. U jesen 1893. bečka arhitektonska tvrtka Helmer i Fellner poslala je nov projekt, a 5. siječnja sklopljen je ugovor o izgradnji nove kazališne zgrade. S radovima se moralo započeti u proljeće 1894. i dovršiti ih do 1. listopada 1895.
U međuvremenu ban je imenovao Stjepana Miletića (1868.–1908.) intendantom Hrvatskoga narodnog kazališta, koji će nastupiti na dužnost početkom sezone 1894./1895. Prva Miletićeva intendantska sezona u kojoj je već počeo provoditi reforme bila je ujedno i posljednja sezona u starome gornjogradskom teatru, u kojemu je napokon uvedena struja u gledalište i na pozornicu. U travnju 1894. raspisani su natječaji za izvedbene radove i poslove su dobile zagrebačke tvrtke i obrtnici, osim onih usko specijaliziranih, a 22. svibnja 1894. više od dvjesto radnika započelo je gradnju. Za četiri mjeseca zgrada je bila pod krovom i započeli su unutarnji radovi. Vlada je prihvatila Miletićev prijedlog da svečani zastor za novo kazalište izradi Vlaho Bukovac – Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti, danas poznat pod imenom Hrvatski preporod. Slikarske radove na stropu gledališta izveo je bečki slikar i dekorater Alexander Demetrius Goltz. Na stropu foyera na prvome katu autor slika je Ivan Tišov koje su aplicirane 1911. godine. Nije poznat autor četiriju poprsja; Ivana Gundulića i Junija Palmotića s pročelja zgrade, istočnoj Dimitrije Demetera na istočnoj strani i Vatroslava Lisinskog na zapadnoj strani zgrade. Izgradnja je napredovala prema planu i poslije šesnaest mjeseci 8. listopada 1895. izdana je uporabna dozvola.
Novo kazalište svečano je otvoreno 14. listopada 1895., kad je u dva sata poslijepodne car Franjo Josip I. na stupiću balkona, pred brojnim Zagrepčanima i gostiju iz svih hrvatskih krajeva, simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović. Prva svečana predstava, također u nazočnosti cara i brojnih uzvanika, u novoj je zgradi održana istoga dana u devetnaest sati, naslovljena Slava umjetnosti, bila je alegorijski scenski prolog u tri slike Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca, u čemu su nastupali prvaci Drame Opere i Baleta, a izvedena je i osma slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.
U više od stodvadeset godina svojega postojanja, zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu imala je dvije obnove: od 18. svibnja do 14. listopada 1937. kada su rekonstruirani tehnički uređaji, i do danas jedinu sveobuhvatnu građevinsku obnovu i rekonstrukciju od 1. veljače 1967. do svečanoga otvorenja 27. studenoga 1969. godine. Tada je obnovljeno je i zapadno krilo zgrade Kola, koje je za potrebe kazališta podignuto tijekom njegove gradnje, a koje se podzemnim hodnikom ispod Hebrangove ulice povezalo sa zgradom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.