SVI SVETI
Lirika, izbor “slika duše” u agramerskoj kajkavštini, pjesnika, publicista, urednika, novinara, gospodina Tomislava Toma Držića, istodobno je i pozdrav hrvatskomu domoljublju, čuvstvima kojima je želja za slobdnom i neovisnom domajom, stoljećima povezivala i poticala generacije, dajući im snagu za pregnuća, za tvoraštvo i za, ponajprije, etičke vrijednosti akumulirane u dugoj tradiciji osobite borbenosti u duhu hrvatskoga čovjeka.
Uz Dan Svih Svetih, ove godine u kojoj se obilježavaju dva desetljeća nove hrvatske demokratske države, Republike Hrvatske, sjećanje i štovanje svim vrstama i oblicima hrvatskoga domoljubnog plama, generacijama s idealima Svih Svetih !
( Redakcija portala EHO u nama i oko nas....)
Tomislav Držić:
V peklu
Jemput je negdo rekel,
da v peklu je mrzlo
i bormeš, prav je imel
vu ovem peklu je zbila tak
Na potrti oblok
stare sam cajtunge zrival
da mi snočka ne piha
al opet mi je bilo zima.
Nis kriv
Nis kriv,nis,
kaj bi bil kriv,
nikoga nis vubil,
ni vkral nis,
ni kockal se nis
ni galame delal nis,
jedino sem hvalil domaju,
i rada je mel.
Pak mi veliju,
za to si kriv,
i zato me buju sudili,
valda na galge ne.
Petica
Vsako jutro nekog van pustiju,
a ja, tu nutri rad bi znorel,
tu vnutri gdo sem pak sam ostal.
I v petici mi bolše je bilo,
saki su čas nekog dovlekli,
neko je popeval,drugi povedal
i cajti su brzo hodili.
A sad,tak mi cajt stoji
ščera su mi dali deke dve
jedna zdrapana je bila
i pol je falilo
a zima mi je tak bilo.
Nada pišči
I nočka je sad,
i se je tiho,
jedino nada moja pišči
kakti kača vpiknuta,
van,van k doma
tam gdo mi niko rekel ne bu
da domaju sam izdal.
Zvon s katedrale
Z katedrale zvon je vudril,
tiho,daleko v kmici
čul sem ga i zbila poslušal,
jer se mi moreju vzeti
kak i slobodu su mi zeli,
al taj zvonek mi vzeti
nemre baš nigdo.
V reštu
Teške je moj dečec,
tu,med četiri debela zida,
v reštu, z misli, sam,
nu, jemput to stati mora,
baš kakti i cug,
nemre to iti na vek.
V kmici
Zgasili su mi luč,
v kmici,
sam sem opet ostal,
z misli kaj mi nered
v tikvi delaju,
da ni spati nemrem,
a ak senjam,
sni su črni,
nu, to samo senjam.
Zidi
Zide su ščarali ludi,
kaj su ščera tu bili
negdo je brojil dane
drugi je pisal kad je došel
jen pak da Pepicu lubi,
a ona da Jožeka rad ima,
Druga pak, pisala je
da z Medjimurja je doma
da dvadeset dni robijala je
kaj dokumentov imala ni
I još tu na steni piše-
da sem posluhnul
mati bar Tvoje reči-
ni ja ih nis slušal
pa prav mi budi.
Golubek
Jen golubek zletel ni,
za jatom svojim
pri vuglu ostal je tam
stresel se, tih i sam.
Male kruha sem hitil,
tu pod oblok moj
pohrdal je brze to,
i pak sem ostal sam.
Megla
Megla se ni danes ni
s ove hiže klete
ni zdigla još
jer megla je
i zvani i vnutra.
Veter
Vani za gitrami veter,
tak grdo i hudo piha,
da me je prav za prav strah,
da sem pobegel bar,
kad je bilo još cajt,
v gajbi nebi tu sad
kak baba,
cmizdril tak.
Zima mi je na vek,
denes do kosti,
zgrijati se nemrem
ni ak na domek mislim
ni na pucu moju takaj.
Zvezdica
Otprl sem oblok,
i kroz gitre poiskal,
zvezdicu mi malu,
kajti mi saku noč,
pajdaš je bila.
Nije je bile,
kakti da zginula je,
nu skril ju je
hudi črni oblak.
No tužen nis,
zuter bu pak tu
i više ne bum sam.
Deska
Suzu jednu opet sem obrisal,
kaj mi curila niz lice je sama,
zakaj mi suze curiju,zakaj,
pa ne za to kaj bi bil tak vesel.
Morti bu zutra bolše,
tešili su se tak stari naši,
al znam da zutra bu iste tak,
za gitrami i med četirimi zidi
Deska na kojoj spim,
trda je tak,
kakti da i ona žandar je,
Komaček kruha i juha,
vesele jedino je v gajbi.
jer se je drugo,
z one strane vrati ostalo.
Sni
Jen još cigaretlin,
vužgel sem sam,
jer lampaš buju
zgasnuli za čas
kroz luknu na vratih
gledeli jel spim.
Sne moje,
videl bum sam ja,
bar oni buju čist moji.
-----------------------------------
Negdo bu jemput čital
te retke na slobodi dragi
i veroval mi nebu
da za gitrama na obloku
hude je tak.
Tomislav Tom Držić, književnik, novinar, publicist……..
Kajkavska lirika,
izbor iz pjesnikove agramerske kajkavštine
Tomislav Tom Držić, rodjen je u Zagrebu, 30. ožujka, 1940. u intelektualnoj obitelji plemenita duha, njegovane etičnosti I tradicionalnog gradjanskog odnosa prema sustavu vrijednsoti časnog života.
U zagrebačkoj I. realnoj gimnaziji, Rooseveltov trg,5, maturirao je 1958. u 8 a razredu, s 27 konškolaraca koje je vodio razrednik, profesor povijesti Ljubomir Kargačin.
Budi nam dopušteno predstaviti 8 a razred, s kojim je Tom Držić ušao u etapu rane životne zrelosti, 1957./ 58.
Barišić Damir, Božinović Dragomir, Crnetić Berislav, Dokić Veljko, Domić Ivan, Držić Tomislav, Fuchs Mihovil, Hendija Antun, Hulina Eduard, Ikasović Vladimir, Kalousek Miljenko, Knežević Miroslav, Merkez Zlatko, Mikuličić Nikola, Palija, Rade, Pavlović Branislav, Peharda Branko, Perinić Damir, Podhorsky Ivo, Polić Ante, Radić Tomislav, Šutej Branko, Tomić Veljko, Tomljenović Ivan, Vrgoć Krešimir, Vrkljan Ante, Žanetić Ratimir.
Već u svojoj dvadesetoj životnoj, 1960.Tomislav Držić započinje svoj novinarski život, u redakcijama NIŠRO Vjesnik, uz to suradjuje i s redakcijama Radio Zagreba i TV Zagreb, izvode mu se i dvije dječije radio-igre,
Od 1965. je u Redakciji “Vjesnika u srijedu”, kasnije popularnog VUS-a, te postaje i njegovim urednikom.
Pokrenuo je i uredjivao Bilten Društva novinara,1972.
U jesen,1975.Tom je uhićen,montiranim nabjedama ,s kvalifikacijom –“neprijatelja države i naroda”, te biva osudjen, prvotno na osam, a kasnije, “pravomoćno” na šest godina strogog zatvora, koji izdržava u Lepoglavi, do 1981.
Za tih lepoglavskih godina, nastaju stihovi, Tomove lirske minijture na kajkavskom, onom starom agramerskom kajkavskom, koji je u suvremenosti govorno - izričajna osobitost .
Svojm zbirkom “Hladne je v peklu”, Tom Držić, nizom minijatura svjedoči potresne introspektivne “slike duše” nastale iz struja svijesti, pletera čuvstava koja imperativno traže izraz.
Nakon Lepoglave, dugo je bez posla, s etiketom koja mu zatvara sva vrata.
Bio je urednikom glasila Kinološkog saveza, ”Moj pas”, a kada je spoznato da je On urednik, morao je otići s tog mjesta.
Uspijeva biti knjižničarem u Knjižnici Tvornice olovaka TOZ, dodjeljuju mu Nagradu za uspješno promicanje knjige medju radnicima, a kada se saznaje da je baš On, dobitnikom te Nagrade, ona mu je oduzeta za nekoliko dana.
Čini se da je to bilo teže, složenije vrijeme, od lepoglavskih godina rešta.
Nastajanje neovisne moderne hrvatske države, 1990. donosi uvjete za rehabilitaciju gospodina Tomislava Toma Držića. On završava studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, biva i predavačem na tom Fakultetu i publicira nekoliko stručnih radova.
Nalogom Predsjednika Dr Franje Tudjmana, s Josipom Šentijom, Tomislav Držić utemeljuje hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju – HINA.
Od 1996. predaje u programu Vojno-diplomatskog učilišta i Diplomatske akademije, u ustroju MVP.
Godine rata ga usmjeravaju u Redakciju “Večernji list” kao urednika Vanjsko-političke rubrike i u izazovima tog dinamičnog i kreativnog, istraživačkoga posla ostaje do svojeg umirovljenja.
U strukovnoj organizaciji HND Tom je u dva mandata Predsjednikom Suda časti, a i obnovitelj je organizacije Braća hrvatskog zmaja, predsjednikom je Hrvatsko-irskog društva I nositeljem je Spomenice Domovinskog rata.
Kreativna snaga i mnoštvo motiva pripadanja životu i izrazu skrbi za svakodnevicu, u svakoj od razvojnih etapa zemlje, nukaju Tomislava Držića na stalne oblike i izraze aktivnoga prinosa vremenu sadašnjem u ime nade u sve bolje uvjete i život u vremenu budućem.