Goran Marković: Nemo upozorenje

Goran Marković: Nemo upozorenje

Goran Marković navodi da je i sam boravio na tom ukletom mestu, kao Milomir, drugim poslom od ovog umetnika, ali sada, dok posmatra njegove vizuelne impresije, pomišlja kako to mesto možda nije video dobro.

- Ono je na mene delovalo kao celina, kao udarac u glavu, a fotografije Milomira Kovačevića razlažu taj skup u niz vizuelnih senzacija i izabranih prizora koje stvari osvetljavaju sasvim drugačije od onoga kako sam ih ja doživeo. Te fotografije govore zapravo o nama sada. I postavljaju pitanje: da li smo na tom ukletom ostrvu ostavili saosećanje. Jer, ništa nije tako prisutno u trenutku koji upravo živimo kao to - nedostatak empatije, odsustvo razumevanja za druge, nezainteresovanost za patnju. Ove fotografije na mene deluju kao nemo upozorenje da smo zaboravili da smo ljudi - zaključuje Goran Marković.

FOTO/ OD 11. JUNA DO 30. JULA

'Dobro došli na Goli otok': U Beogradu otvorenje izložbe fotografija Milomira Kovačevića Strašnog

http://banjalukain.com/clanak/203301/dobro-dosli-na-goli-otok-u-beogradu-otvorenje-izlozbe-fotografija-milomira-kovacevica-strasnog

Moj egzil u Pariz, a i pojavljivanje svedočenja preživjelih logoraša o životu na Golom otoku samo je još povećavalo moju želju da jednog dana odem tamo. Da li je to tada bila samo želja za dokumentovanjem ili nešto više ni sam ne znam, napisao je Milomir Kovačević

 U Galeriji Artget u Kulturnom centru Beograda 11. juna će biti otvorena izložba priznaog bh. fotografa Milomira Kovačevića Strašnog 'Dobro došli na Goli otok'. Izložba će ostati otvorena do 30. jula 2020.

Fotografije Milomira Kovačevića Dobro došli na Goli otok, imaju nešto što nije ni malo iro­nično kao naziv ove izložbe: poziv da konačno fizički, pomoću svetlosti i senki otkrijemo nešto što je u našim glavama samo pojam o pa­klu. Jer, Goli otok je to – sinonim za hadske muke kojima su bili izložene hiljade stradalnika od 1948. pa do kasnih pedesetih i uvek ostao samo kao maglovita pretnja, a manje kao konkretan geo­grafski pojam sa svojim toponimima.

I sam sam boravio na tom ukletom mestu, kao Milomir, drugim poslom od ovog umetnika, ali sada, dok posmatram njegove vizuelne impresije, pomišljam kako to mesto možda nisam video do­bro. Ono je na mene delovalo kao celina, kao uda­rac u glavu, a fotografije Milomira Kovačevića razlažu taj skup u niz vizuelnih senzacija i iza­branih prizora koje stvari osvetljavaju sasvim drugačije od onoga kako sam ih ja doživeo.

Te fotografije govore zapravo o nama sada. I postavljaju pitanje: da li smo na tom ukletom ostrvu ostavili saosećanje. Jer, ništa nije tako prisutno u trenutku koji upravo živimo kao to – nedostatak empatije, odsustvo razumevanja za druge, nezainteresovanost za patnju. Ove fotogra­fije na mene deluju kao nemo upozorenje da smo zaboravili da smo ljudi.

 Goran Marković
Beograd, 21. 5. 2020.

Rodio sam se i živio u Jugoslaviji i u moje vrijeme se nije pričalo o Golom otoku. Godine 1990. sam imao priliku posjetiti šest za­tvora u Bosni i Hrvtskoj, nisam išao da vidim ljudske zvijeri, kriminalce, ubice već ljude koji žive u specifičnim okolnostima sa specifič­nim pravilima.

 Malo vremena poslije našao sam se i proveo 1007 dana u Sarajevu, koje je na naki način i samo postalo veliki zatvor, opet sa svojim spec­ifičnim pravilima, i svugdje sam vidio ljudsku patnju, rane…

 Goli otok je uvijek ostao tema koja me je intri­girala, kao najveća (po mome mišljenju) „mrlja“ u istoriji Jugoslavije, partije, komunizma, socija­lizma, Tita… kao mjesto stradanja i patnje hilja­de nevinih ljudi.

 Moj egzil u Pariz, a i pojavljivanje svjedočenja preživjelih logoraša o životu na Golom otoku samo je još povećavalo moju želju da jednog dana odem tamo. Da li je to tada bila samo želja za dokumentovanjem ili nešto više - ni sam ne znam.

 I uslijedio je poziv moga prijeratnog prijatelja iz Zagreba Darka Bavoljaka da posjetimo Goli otok.

 Sve se brzo dešavalo, Pariz, Zagreb, Rab, Lopar, brodica i 45 minuta vožnje i dođosmo na Goli otok.

 Izblijeđena oglasna tabla „Dobro došli na Goli otok“ je prvo što vas dočeka. I onda počinjem obilazak Otoka…

 Sve je urušeno, uništeno što od ljudi, što od prirode, vjetra, kiše… Na svakom koraku vide se ili osjete tragovi boravka zatvorenika. Razvalje­ne zgrade, pogoni za rad, nepotrebne i nejasne betonske građevine, spavone, igrališta, kameno­lom, kino sala. Cijeli Otok je povezan putevima od tucanog kamena, veliki slivnici za skupljanje vode od kamenih ploča su isto radili zatvoreni­ci. Unutar zgrada ruinirani su zidovi, metalne ploče su zahrđale, pločice su potamnile, svjet­lost upada u mlazovima kroz razvaljne krovove.

 Sve je pusto i avetinjski kao iz nekog filma, nijemo sve fotografišem, kako je moguće da je ovo postojalo, da je toliko ljudi stradalo, mučeno…

 Milomir Kovačević

 Milomir Kovačević (1961) fotografijom počinje da se bavi sa 17 godina u Univerzitetskom foto-kino klubu CEDUS u Sarajevu. Od samog početka njegov opus je posvećen životu na ulicama, kao i društvenim, kulturnim i sportskim događanjima u Sarajevu, a de­vedesetih postaje jedan od najzapaženijih foto-hro­ničara grada.

Članom Udruženja likovnih i primjenjenih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUPUBiH) postaje 1989. godine.Opus ovog fotoreportera, čije fotografije nemaju senzacionalistčki karakter i kratak rok trajanja, po­kriva širok spektar tema, od onih često neprimijet­nih u kolotečini svakodnevnice do onih koje otvaraju neke od, za to doba, tabu-tema: Međugorje, zatvori, buvljaci, rok koncerati, Horde zla (navijači FK Sa­rajeva), grafiti, pioniri, Titove fotografije po iz­lozima za posljednji Dan Republike…

Početkom devedesetih Kovačević svjedoči o dubokim društvenim promenama u zemlji u epohi odumiranja komunizma, prvim demokratskim izborima, stranač­kim mitinzima, stvaranju novih partija, nove vlasti, mirovnim manifestacijama, a uporedo bilježi i sva­kodnevni kulturni i sportski život grada.

 Od 1992. svakodnevno prati sve ono po čemu će Sa­rajevo tragično biti poznato u cijelom svijetu – život opkoljenog grada iznutra. Za razliku od stranih ko­lega koji vrebaju da na što bizarniji način uhvate smrt, Kovačević pokušava da u tragičnom ratnom okruženju stvori, makar na fotografijama, nešto skladno i vizuelno čisto – on bilježi život i otpor tom teškom vremenu. U tome periodu nastaje više foto-serija: Tito in War, No Name, Ase leži, Ratna arhitektura…

Godine 1995. odlazi u Pariz, gdje dočekuje kraj rata u BiH. I u novoj sredini nastavlja uspješnu fotograf­sku i izlagačku aktivnost kroz cikluse portreta sta­novnika francuskih gradova, pariskih grobalja (kao nastavak ratnih serija iz Sarajeva), uličnih igrača šaha, noćne fotografije spomenika i svega onoga što Pariz čini gradom svjetlosti, i druge.

 Za svoj rad dobio je mnoga priznanja, od nagrade za fotografiju Fondacije CCF, današnje HSBC, 1998, nakon koje izlaže po cijeloj Francuskoj i u Međunarodnom centru za fotografiju u Njujorku, do posljednje od predsjednika Francuske kojom je proglašen Vitezom sa zaslugama za svoj fotografski rad i angažman.

‘Gola istina: Goli otok 2018.’, izložbe fotografija Milomira Kovačevića Strašnog, otvorena je večeras u Studiu galeriji Sv. Krševana u Šibeniku

http://tris.com.hr/2018/09/otvoren-6-falis-i-gola-istina-goli-otok-2018-izlozba-milomira-kovacevica-strasnog/

Dojmljive crno-sivo-bijele fotografije razvalina logora, zapuštenih puteva, skeleta životinja, nekadašnjih zatvorskih ćelija na Golom otoku nastale su u svibnju ove godine na inicijativu Udruge Goli otok.

– Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog s Golog otoka su snimljene tijekom posjete umjetničke kolonije, čiji je bio sudionik, u organizaciji Darke Bavoljaka i Udruge Goli otok ‘Ante Žemljar’, u sklopu projekta Rijeka 2020. su – strašne. Strašni su motivi raspadanja svake infrastrukture, pa bila to i zatvorska, a strašna je i povijest te infrastrukture. Strašan je, i po svemu adekvatan, fotografski pristup Milomira Kovačevića Strašnog… – ustvrdio je među ostalim Kruno Lokotar, urednik umjetničkog programa Fališa, koji je izložbu otvorio s čelnikom festivala.

Inače, Goli otok je prvi put postao logor u Prvom svjetskom ratu, kada je Austrougarska tamo u neljudske uvjete u zarobljeništvo smjestila, odnosno iskrcala na stjenovitu obalu i tamo ostavila ratne zarobljenike, uglavnom Ruse s ondašnjeg Istočnog fronta. Zatvor-logor nastavio je postojati sa sličnom svrhom u Jugoslaviji, kada su 1948. godine ondašnje vlasti tamo zatvarale političke neistomišljenike, ondašnje Informbirovce, sljedbenike ruskog vođe J.V. Staljina. Kasnije su tamo bivali zatočeni i prisiljavani na težak rad politički zatvorenici, pa kriminalci, ubojice, lopovi itd.

Sa Kovačevićem Strašnim, koji je trenutačno Parizu i u Šibenik dolazi početkom sljedećeg tjedna, razgovarali smo telefonski. Na pitanje odakle mu nadimak Strašni, izbjegava odgovor, izbjegao ga je i u ovom intervjuu.

Kako je nastao vaš novi ciklus crno-bijelih fotografija ‘Goli otok’?

- Darko Bavoljak, predsjednik Udruge Goli otok, organizira umjetničke kolonije na otoku, a među pozvanim autorima našao sam se ovaj put i ja. Bilo je organizirano tako da bi došli po nas i onda bismo cijeli dan proveli na otoku, a predvečer bi nas odvezli natrag. I prije sam snimao zatvore, to je bila tema koja me interesirala, zatvore u Lepoglavi, Staroj Gradiški, Foči, Banja Luci, gdje su posvuda bile velike rešetke, zidine. Ovo je sasvim drugačija priča, zatvor koji je bez rešetaka, okolo su priroda i more, a opet je zatvor. No, i Sarajevo je tijekom opsade također bilo veliki zatvor bez rešetaka. Na Golom otoku sam puno hodao, vidio sam mnoštvo simbola, poneke natpise na zidovima. Vrijeme jest učinilo svoje, no ostalo je dosta tragova koji svjedoče kako su se ti ljudi osjećali.

Tih tragova na prvi pogled vizualno ima malo, no tko zna gledati, može naslutiti u kakvim su i kojim uvjetima ljudi bili ondje. Sve što je prethodno opisano riječima o Golom otoku pokušao sam vizualno dočarati. Danas su ovdje uz betonske građevine plaže. Ljudi ostavljaju ovce na ispaši cijeli dan, koje onda traže hladovinu. Sve me to zainteresiralo, pokušao sam sve zabilježiti. Nastalo je dvjestotinjak fotografija, dio ću ih izložiti sada u Šibeniku, a dio na skupnoj izložbi radova 13 autora nastalih na Golom otoku koja će se krajem godine otvoriti u Klovićevim dvorima.