Feromoni, njeni i njegovi bombončeki, crveni ,plavi i žuti…,oplahivali su im tijela, ne dajući im razmišljati.
Samo uživati.
Nisu bili spremni za ugodu i sreću.
Bojali su se da nisu dobri za toliku slast i strast.
A bili su.
Svojim su životima to dakazali.Kročili su uzdignutih glava obavijenih ljubavlju za sve;za
procvali cvijet,za umiljatog mačka, za raspjevanu pticu na grani mušmule, za nepoznatog čovjeka u
autobusu.Osvijestili su da među njima nema granica.Nema stida,ni skrivanja fizičkih nedostataka koje
ne doživljavaju lijepim, ni poželjnim.Feromoni su brisali granice i ograde i vraćali ih u svijet
djetinjstva, kad su osjećali da mogu sve što požele.Otkrili su da nema neostvarivih vizija i želja.Treba
samo poželjeti, raditi na želji, biti strpljiv i vjerovati.
Nikad za feromone nisu bili umorni.Ni oni za njih.
Nosili su ih na krilima, zaštićivali od zluradih pogleda i zlobnih komentara.Komentari su dolazili od
onih koji nikad nisu doživjeli lelujavost paralelnih svjetova ni neraskidivu povezanost duha i
tijela.Energije su im se preklapale i uvodile u vrtloge iz kojih ih nisu puštale dok nisu osvijestili da su
jedno,da jedno drugom nesebično poklanjaju sebe.Mnogi su u cjeloživotnoj potrazi za tim trenutkom izgubili velik dio života i svaku nadu da takvo što postoji.
Postoji, postoji…Nikad ne gubite nadu!
Često je pogledavala mlade žene koje u očima nisu nosile strast, ni žar.Čudila se da tako mlade i
lijepe nisu nikome interesantne ni potrebne.Shvatila je da su feromonima zatvorile vrata bojeći se povreda.Nisu shvaćale da ih je strah blokirao, ni da same sebe povređuju.
Nisu se voljele, pa ih ni drugi nisu voljeli.
Jedna se breskva ljuljuškala na krhkom stablu mladice.Gledala ju je i divila se duginim bojama kojima
se svakodnevno sve više i više bojala,ogrtala obojenim ogrtačem.Pomislila je kako će, za koji dan, bitidar za njega.Istog dana nazvao ju je i rekao da ima jedna jedinstvena breskva za nju.Pomislila je na breskvu u košarici za voće na ormariću u hodniku, a onda shvatila da joj je namijenio istu onu jedinu
breskvu na stablu mladice koju je ona njemu namijenila.Feromon joj je prošetao tijelom oplahujući
ju ugodom.
Znala je da su pravi ljudi u pravom trenutku i na pravom mjestu.
Nije uvijek bilo tako.Prošli su periode nerazumijevanja i sumnji. Procjenjivali jedno drugo u nevjerici
se preispitivali.Iz neiskustva, neizvjesnosti i straha gledali su u ljude koji su im upućivali osuđujuće
poglede.Osuđivali ih, što iz zavisti i pakosti, što iz vlastitih sumnji koje su harale njihovim umovima.Teško je prihvatiti da su neki ljudi uspjeli u onom u čemu oni nisu.
Potrajalo je cijelo desetljeće u sumnjama, osudama i podmetanjima okoline i njihovih osobnih uvjerenja za koja nisu znali jesu li ispravna.U isto se vrijeme nisu udaljili od vlastite projekcije
slobode iza koje su se sakrivali tvrdeći kako je lijepo biti slobodan!Znali su da se lažu,a svejedno slali
zajedljive poruke.Osuđivani i olajavani branili su se i naučili da se nisu trebali osvrtati.Trebali su ih
pustiti da misle što god hoće, da osuđuju koliko god hoće, da zavide.Sve je to u ljudskoj prirodi.
Sve je to u ljudima i za ljude.
Feromoni njeni i njegovi bombončeki, crveni, plavi i žuti…kovitlali su njihovim tijelima, umom i srcima.Stornirali misli koje ni sami nisu posve razumjeli.Koji put to tako treba ostaviti! Ne secirati ni
rasčlanjivati, kalkulirati da uzmu samo ono što je za njih poželjno, već da prihvate i ono što u raciju
nikad ne bi. Da se odreknu i žrtvuju.Karike su na pojedinim mjestima popuštale.Dileme isplivavale, a vrijeme prolazilo…
On nju nije htio, a ona njega nije trebala! Kojih li zabluda…Rijetko se u potpunosti predajemo.
Bojimo se vjerovati životu.
Što će im savršenstvo slobode nad savršenim osjetom dodira,pogleda i užitka? Nad poklonjenim vrhuncima i širokim vidokrugom.
Nad pripadanjem.
Nad spoznajom da su jedno za drugo zauvijek tu.
Zahvalnost nebesima,suncu i zvijezdama što su ih uputili na istu stazu,u ponovni susret.
Zaista bi bila šteta da se nikada nisu susreli ni ukrstili svoje feromone,a da pri tome nisu nikoga povrijedili.U muci i uvjeravanju da im je dobro u svojoj slobodi stigli su u zrelo doba.Protutnjale su mladenačke iluzije,spoznali su ljepotu jutarnje zrake u kapljici rose i shvatili da su iza sebe ostavili mnoge iluzije i nerealna očekivanja .Počeli su uživati u malim stvarima, kad su se ponovno susreli na obroncima vlastitih slabosti.
Htjeli su prikazati izgubljeno vrijeme u što ljepšem ozračju.Stid ih je sputavao da jasno i glasno
izeknu istinu. Da priznaju da su se nadmetali s egom i izgubili.U izgubljenom vremenu ostavili su
odškrinuta vrata, koja su feromoni razvalili. Pokazali im gdje pripadaju…
Uh kako beskrajno tužno,a u isto vrijeme očaravajuće lijepo!
Dobro je što ih još uvijek oplahuju feromoni njeni i njegovi bombončeki, crveni, plavi, žuti… i odvode u paralelne svjetove,gdje mogu još mnogo naučiti.Između ostalog da se može biti svoj i pripadati u slobodi.
Za to im treba odškrinut prozor s malo tolerancije i vjere da je sve moguće.