Osvrt sa stranice Hrvatskog kulturnog vijeća 29.06.16
Prije nego što se pokušam osvrnuti na izabranu temu rado bih postavio koje pitanje. (1) Zašto nije bilo dopušteno mladeži u UK od 16 do 18 godina, koja ima pravo glasa na mjesnim i parlamentarnim izborima, da glasuje na referendumu za Bregzit? (2) Zašto je David Cameron 23. siječnja 2013. godine objavio da će, dobije li slijedeće izbore, do 2017. godine upriličiti referendum o izlasku Britanije iz EU ili o ostanku u njoj? (3) Zašto je u studenome iste godine počela revolucija na Majdanu u Kijevu? (4) Zašto je upravo Angela Merkel 2015. godine zdušno pozivala prekosredozemne narode na seobu u Europu?
Glede probrane teme čini se, da je britansko napuštanje Unije primjerenije nazvati izlaženjem, nego izlaskom, jer će se taj postupak namjerno otezati, kako bi se stvorio dodatan stupanj pomutnje i neizvjesnosti u Uniji, koja je s Britanijom kao članicom ili bez nje zabasala u slijepu ulicu. Isto tako, čini se da je od predviđanja posljedica britanskog napuštanja Unije važnije ocijeniti to, što je dovelo do referenduma. Čini se također, da se unutarnja opreka između unitarista i zajedničara ili federalista i udružbenjaka razgorjela upravo zbog općeg utiska, da je projekt zamjene Europske ekonomske zajednice unitarnom Europskom unijom propao, jer je bio neostvarljiv. Europa nije podnosila i nije nikad imala središnju političku vlast.
Do odluke EEZ-a o uspostavi EU i do zamjene obrambene uloge Atlantskog saveza političkom došlo je nekoliko tjedana nakon razdruženja Sovjetskog Saveza, od 25. prosinca 1991. do 10. veljače 1992. godine. (Usred tog vremena došlo je do priznanja Hrvatske od 12 članica EEZ-a.) Unija je bila zamišljena kao sredstvo svjetskog kapitala za sapinjanje suverenih nacionalnih država, koje su golemu mjeru svoje suverenosti prenijele posredovanjem Bruxellesa na Washington ili točnije na Pentagon. Revidirani NATO i Unija od svojeg početka bili su skrivenim sredstvima podjele Europe, koja su uporabljena čim je Stranci rata u Wshingtonu postalo jasno, da se Ruska Federacija pretvara u prvorazrednu europsku političku, gospodarsku, vojnu i kulturnu velesilu, koja želi uspostaviti partnerstvo, a ne gospodstvo u Europi. Tijesna politička i gospodarska suradnja ujedinjene i od ujedinjenja oporavljene Njemačke s Francuskom i Rusijom postale su očitim problemom svjetskog kapitala u Wall Streetu i Cityju: previše viška vrijednosti ostalo bi vezano uz rad i prostor.
Ako se osim moguće unutareuropske, kontinentalne suradnje imaju dodatno u vidu prirodne i njegovane političke i strategijske veze Rusije i Kine, poslije sloma američko-britanske geopolitike i geoekonomije na Prednjem Istoku i na jugu Azije očekivano se otvorila opreka između eurazijskih kopnenih velesila i triju otočnih zemalja: Britanije, SAD i Izraela, koji je otok u arapskom i islamskom moru. Otvorio se sukob između kopna i mora, prostora i kapitala.
Otvoreno govoreći, u Europi je trebalo skršiti snagu Njemačke i spriječiti jačanje Rusije sprječavanjem njihove međusobne suradnje. Nakon sloma američkog republikanskog ekspanzionizma na Bliskom Istoku demokratska administracija nastoji putem TTIP-a potpuno podijeliti Europu i dodatno sapeti Zapadnu Europu. Ozbiljan problem američke zamisli za Europu je neodržljivost bilo kakve centralističke vlasti u Europi. Još veća nevolja američkih demokratskih stratega dolazi od njihova nastojanja, da se u prekomorskom vojnom i gospodarskom okruženju drži kopneni masiv Kine i Rusije od 27 milijuna četvornih kilometara.
Nakon propasti nastojanja uspostave gospodstva nad islamskim svijetom kapital se odlučio na stvaranje kaosa u tom svijetu putem Arapskog proljeća. Od kaosa se izbavio samo šijitski Iran i čini se da se izbavlja Sirija. U kaosu se pod zadnje našla i Turska, koja izgleda već shvaća da je na svoju štetu bila instrumentalizirana pri obaranju ruskog zrakoplova nad Sirijom i u podupiranju ISIL-a.
Kako bi se uvidjele pobude upriličenja referenduma u UK, treba povezati objavu održavanja referenduma u Britaniji, podizanje revolucije na Majdanu u Kijevu, stvaranje raketnog štita od Baltika do Crnog mora, žurno naoružavanje Norveške, medijsko dinamiziranje Višegradske skupine, dugotrajne gospodarske i financijske sankcije protiv Rusije, bjesomučnu navalu afro-azijskih izbjeglica u Europu i konačno istupanje Britanije iz Unije. Ako se sve to poveže, teško je izbjegnuti zaključak, da se svjetski kapital nakon neuspjeha u federalističkom zauzdavanju Europe, koja mora napustiti unitarizam i vratiti se nekadašnjem zajedničarstvu i dogovaranju, odlučio na stvaranje kaosa i u Europi putem „europskog proljeća“. Godine 2011. predvidio sam da će se Arapsko proljeće protegnuti i na Europu.
Istupanje i postupak istupanja Britanije iz Unije nije pitanje samo Unije i Europe. To je svjetska nevolja, koja će najteže političke i ustavne posljedice donijeti upravo Britaniji, koja se dala instrumentalizirati. Bit ću osobno zadovoljan, ako Britanija istupi iz Unije. To istupanje navest će i Britaniju i ostale europske zemlje uključujući i Rusiju da upriliče izvornu europsku političku, gospodarsku, sigurnosnu i kulturnu suradnju bez upletanja vanjskih sila i bez uspostave ikakve središnje vlasti. Demokracija mora od sredstva kapitala postati oružjem naroda. Narodi trebaju jedni drugima pomoći u dogradnji mjesnog životnog prostora, kako bi omogućili svojim ljudima da se razvijaju u svojem zavičaju i da napreduju u svojoj domovini. Seobe naroda imale su smisla u agrarnom svijetu, a u industrijskom i financijskom globalnom svijetu one su sramota kapitalizma