Svi koji su imali gdje otići,otišli su. Grad se doimao kao grad duhova.
Korona, taj sićušni i nevidljivi virus, opustošio je naše duše i tijela. Svi su nas mediji, u nedostatku informacija, tješili da se posvetimo obitelji koju smo zapustili u utrci života. Mnogi su klimali, razmišljajući kako nemaju obitelj, pa kome da se onda posvete?! Mnogi su je imali, ali je čučala i preživljavala u virtualnom svijetu,a sada u stvarnom ne funkcionira, pa što da s njom učine!? Da se bave sa sobom, bilo bi preopasno, jer u tišini duše ne znaju na što bi mogli nabasati…
Prijatelj mi je govorio da prodam stan na četvrtom katu, jer će biti potres. Smiješila sam se i uvjeravala
ga da to nije stan, već dom, u kojem su odrasla moja djeca, u kojem sam osjećala i živjela duh
zajedništva i obiteljskog života. Nekad veselog, a nekad stresnog. Baš kao i u drugim obiteljima.
Zamislila sam se i upitala:“A gdje ću biti u trenutku potresa?“
„Kod mene!“ ispalio je kao iz topa.
Protrljala sam oči i u sljedećem trenutku osjetila snažno podrhtavanje.“Potres,potres!“ izgovorila
sam na glas. Skvrčenog tijela u položaju fetusa, kad se oslanjamo samo na sebe i u sebe, pomislila
sam:“ Bože moj, što će biti s nama!?“
Pred poluzatvorenim očima nezaustavljivo su se smjenjivali fleševi proživljenih zbivanja,dok se
vibracija uz snažnu tutnjavu pojačavala…Htjela sam da me netko zaštiti, da me spasi još jedne muke i
trpljenja, koje se jasno naziralo. Uplašeno sam pokušala pobjeći, iskočiti iz kreveta,pobjeći u
nepoznato s neizvjesnim ishodom. Zaustavljena u besmislenosti pokušaja prepustila sam se sudbini.
Pa što bude.
Neki je put bolje ne djelovati i ne suprotstavljati se nečemu što nadilazi naša uvjerenja da smo mi ti
koji određujemo tokove svojeg življenja…. da uzde svog života čvrsto držimo u rukama i njima
upravljamo.
Koje li zablude!
Misli koje nekontrolirano naviru,bez pitanja i milosti preplavio je osjećaj smiraja.Izgledalo je kao da
trešnja i podrhtavanje nikad neće stati, a stalo je!Prestalo vibrirati u trenutku u kojem nisam mogla
ništa učiniti.
Toliko o trenucima.
Neki nam mogu u potpunosti promijeniti shvaćanja, prihvaćanja ili odbijanja svega što nam se kao
izazov nađe na putu.Vraćajući misli i odmotavajući film događaja unatrag puno sam se puta pitala
zašto sam dobila baš tu kartu? Zašto ne neku drugu?Odgovor je jednostavan.Zato što s kartama koje
nam sudbina dodjeli, moramo odigrati najbolje što možemo.
Odigrala sam, kako sam znala i mogla.
Koliko nas u životnom vijeku može zadesiti elementarnih nepogoda i koliko iz njih možemo
naučiti? Slike su se nizale, izranjajući iz duboko proživljenih i pohranjenih sjećanja. Voda je nadirala i
u sve većim slapovima i plavila ulicu mog odrastanja. Ulazna vrata kuće polako su popuštala i
nestajala u buci sa snažnim udarima vodene bujice koja je nosila sve pred sobom.Balkon je zajedno s
posljednjim rascvjetanim cvjetovima popustio i stopio se s bukom u blatnjavu vodu punu naplavina.
Kuća se gubila u njenim raljama. Bol za izgubljenim djetinjstvom i ulicom odrastanja i danas boli.
Potaknuo ju je potres navješćujući novu nepravdu.
Više od te boli, boli spoznaja da smo izgubili dom i bili prevareni. Smješteni u montažno zdanje, na
drugom kraju grada ,da imamo;privremeni' krov nad glavom, ostali smo zarobljeni u vremenu I prostoru.
Nije bilo ulica, ni škole, ni igrališta…Ranjena mašta,opterećena neizvjesnim majčinim
pogledom i preranim odrastanjem, nije se mogla pokrenuti. Godine neimaštine i oskudice ostavile su
trag.Gledala sam u djevojčice koje su imale, sve ono što nisam mogla imati i uzdisala.Znala sam da će
preostalo vrijeme djetinjstva presahnuti u uzdisajima.Kao dijete,koje je osjetilo nepravdu, gradila
sam svoje temelje sama.Nije bilo nikog, tko bi mi pomogao.
Uh koliko je života trebalo da se izvučem iz sirotinjske brazde u koju sam upala?
A sada, kad su prošla desetljeća ponovno sam u istim strahovanjima.Da li ću moći živjeti u stanu?Da li
ću sve to još jednom proživjeti? Pitanja su se nizala sa željom da stan nije prejako oštećen, ne daj
Bože srušen, pa da me opet presele u neku pustaru bez ulica i adrese…Da moram opet proživjeti sve
iznova, da mi i ovaj put otmu preostali komadić života…
Da i ovaj put moram osjetiti gorčinu prijevare.
Sve je lako , kad si mlad…; u moje su misli doletjeli stihovi. Gorko sam se nasmiješila, misleći kako
mladosti više nemam, a ni snage za nove nepravde.
Zato se iskreno molim da stan nije statički nepodoban, da mi ne moraju pomagati.