Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u baletnoj umjetnosti Rusije pojavljuje se nekoliko značajnih koreografskih imena koja su svojim talentom zabilježeni ne samo u povijesti ruskog baleta nego i u povijesti svjetskih baletnih događanja. Ističući se iznimnom stvaralačkom snagom koja u svom izrazu spaja tradiciju i potrebe vremena u kojemu se procjenjuje prošlost i reformama traži put u drugačije društveno uređenje, taj prijelaz obilježavaju četiri imena: Marius Petipa, iz čijeg okrilja izlaze: Lev Ivanov, Mihail Fokin i Aleksandar Gorski. Lev Ivanov jedan je od onih samozatajnih umjetnika čiju biografiju šira publika malo poznaje a talent mu je pravedno vrednovan tek u 20. stoljeću.
Lev Ivanovič Ivanov rođen je u Moskvi 2. ožujka 1834. godine kao izvanbračno dijete koje majka – ne znajući kako riješiti situaciju, ostavlja u domu za nezbrinutu djecu. Nakon tri godine majka i otac, inače dobrostojeći trgovac, rješavaju svoje probleme, žene se i uzimaju dijete k sebi, te se iz Moskve sele u St. Petersburg. U braku se rodilo još djece i obitelj je živjela solidnim građanskim životom.
Roditelji su primijetili sklonost sina prema glazbi i pokretu te ga upisuju u Baletnu školu u kojoj on brzo napreduje ali ga više od svega privlači glazba. Svladavajući s lakoćom tehničke zadanosti već 1850. nastupa u Velikom kazalištu (današnje Marijinsko kazalište), gdje je 1852. primljen za stalnog člana ansambla. Dobrodušan i – po kazivanju kolega, gotovo flegmatičan, ne uživa u tome što ga za partnera pozivaju već slavne balerine toga doba ali svaku pruženu priliku na pozornici dobro koristi da oduševi publiku. U to je vrijeme prvak baleta i nositelj svih glavnih uloga Marius Petipa, čija nenadana bolest remeti redoslijed dogovorenih predstava te uprava traži zamjenu za njega. Lev Ivanov je znao sve koreografije te preuzima uloge i postaje prvi solist. Petipa završava plesačku karijeru i odlazi kao pedagog u Baletnu školu a Ivanov mu se ubrzo, u dobi od 24 godine pridružuje.
Kao pedagog nižih razreda Ivanov je postavio osnove za kasnije slavne Matildu Kšesinskuju, Ekaterinu Vazem, Olgu Preobražensku i Agripinu Vaganovu. U njihovim sjećanjima spominje se podatak da je na satove redovito kasnio i obožavao na svojoj violini pratiti vježbe. Potpuno neobično za rad plesnog pedagoga ali – glazba je za njega bila važnija od svega. Marius Petipa ga, primjećujući njegovu silnu muzikalnost koja mu pomaže da memorira koreografije bolje od svih ostalih, uzima za svog suradnika te zajednički rade na mnogim predstavama. Petipa je kao već priznati autor imao vlastiti način koreografiranja i suradnje sa skladateljima od kojih je često doslovno naručivao ritam, dužinu i maniru kompozicije. Takva suradnja bila je plodna uz skladatelje Riccarda Driga (1846-1930) i Ludwiga Minkusa (1826-1917), ali – pojavljuju se Glazunov i Čajkovski, glazbenici čiji su skladateljski kriteriji potpuno drukčiji.
Lev Ivanov koreografira uspješno i samostalno: Čarobnu frulu na glazbu Driga, Začaranu šumu istog autora, Harlemski tulipan, Seviljska ljepotica i s velikim uspjehom Polovjecke plesove u operi Knez Igor Aleksandra Borodina (1833-1887). Plesove koje kritika silno hvali ali netko zaboravlja staviti ime koreografa na plakat i knjižicu. Slučaj? Tko zna… Skromni Ivanov ne protestira protiv te nepravde i nastavlja dalje. Druga mađarska simfonija Franza Liszta bila mu je inspirativna te ju ubacuje u predstavu Konjić Grbonjić koju i plesači i publika obožavaju a kritika izuzetno hvali. No nagrade uobičajene za to doba nekako izostaju kao i povišice primanja u kojima Petipa obilato uživa. Sve to Ivanova ne zanima i nikada ništa za sebe ne traži.
Petipa i Čajkovski spajaju svoje genijalnosti u baletu Trnoružica u kojemu je Ivanov samo suradnik ali način gledanja na glazbu u baletu se počinje mijenjati – koreografija slijedi simfonizam glazbe.
Unatoč tome što je pojava Čajkovskog u baletnom repertoaru Petipau donijela tako reći novu mladost, Ivanov je jedini koji u tom času razumije glazbeno tkivo Čajkovskog. Prihvatio je lirizam i tragičnost te glazbe koja se pojavila u momentu njegove intimne tragedije (raskid višegodišnjeg braka) i iznjedrio blistave momente u baletu koji mu je neočekivano ponuđen. Orašar, kojega Čajkovski piše po libretu i zamisli Mariusa Petipaa sprema se kao velika premijera tada već svjetski slavnog kompozitora. Petipa je po svom običaju nametnuo rješenja za kostime i scenu ali se razbolio i nakon nekih obiteljskih tragedija nije bio u stanju koreografirati. Posao preuzima Lev Ivanov – nezadovoljan jer nasljeđuje libreto koji mu se uopće ne sviđa ali ga nema mogućnosti mijenjati; termini su zadani i za promjene je kasno. Ono što zaokuplja njegovo biće je glazba koja ga nadahnjuje i s čijim simfonizmom njegov istančani sluh nema problema. Tople scene obitelji u prvoj slici, razigrani plesovi drugog čina, sve je to hvaljeno i popraćeno aplauzom. Nažalost osim nekoliko fotografija koreografija Ivanova nije sačuvana a zapisi i slike govore o genijalnosti snježne scene u kojoj lirizam njegove duše ocrtava romantičnu poeziju ruske zime. Razumjeti glazbeno tkivo i iz njega oblikovati novog i drugačijeg plesača uspijeva Ivanov osobito u Labuđem jezeru koje je nakon smrti Čajkovskog obnovljeno 1895. godine i u kojemu sam Petipa ne može naći rješenje za drugi, bijeli čin labuda. Ivanov uspijeva stvoriti nezaboravan način korištenja ansambla dajući mu zajednički motiv sa poetskim i tragičnim likom Odette u mekanom radu ruku, poza i rasporedu balerina u prostoru pozornice. Dogodilo se nešto novo što će zauvijek ostati baza mnogobrojnim verzijama tog baleta.
Kritika i posebno glazbena profesija hvale rad Ivanova; njegova poznata muzikalnost napokon je u potpunosti primijećena a mladi koreograf Fokin čineći svoje prve pokušaje smatra ga svojim uzorom. „Nevjerojatno je “ piše Fokin u svojoj knjizi, „kako se, kada bi koreografirao, u tom tihom neprimjetnom čovjeku probudio stvaralački žar i genijalna rješenja samo su izlazila iz njega…“
Nakon umirovljenja Ivanov ostaje u kazalištu ali mu život postaje sve teži. Financijska situacija se komplicira te u arhivu kazališta postoje mnoge njegove molbe za pomoć jer ga i zdravlje polagano napušta. Započeo je rad na baletu Silvija kojega na žalost nije uspio završiti pa je sva zasluga pripala njegovom suradniku Pavelu Gertu. Svoju zamisao za balet Egipatske noći predao je Fokinu koji je taj balet uspješno postavio na scenu. Lev Ivanov umro je 24. prosinca 1901. godine u siromaštvu ne doživjevši slavu ni osobita priznanja. Asafjev, kompozitor i povjesničar glazbe i plesa nazvao ga je „dušom ruskog baleta“ čije su zamisli i talent otvorili nova vrata toj umjetnosti koja će doživjeti slavu kroz Djagiljevljeve sezone, Fokina, Stravinskog i brojne umjetnika kojima je Ivanov bio preteča i uzor.