Dr. sc. Ivo Sanader
Događaji u Zagrebu, 28. listopada 2011. u …… sudu, pobudili su mnoge reakcije. Često smo čuli kako komentatori, spikeri, novinari i bivši kolege gospodina iz središta pozornosti, komentiraju počinjući rečenicu s „bivši Premijer“ (nikako i ni u jednom kontekstu nije uputno naglašavati što je netko bio ili što će netko biti, isto kao što nije dobro pričati o prošlosti ili budućnosti, jer živimo u sadašnjosti, i ono smo što jesmo), profesionalno i realno treba gospodina nazivati njegovim imenom i prezimenom, dodajući i akademsku titulu.
Analizirajući slike i isječke događaja, koje usmjeravam Galeriji rubrike Društvo, mogu ustvrditi da gospodin ni u jednom trenutku nije iskazivao „nesigurnost“, „strah“ ili „nepoštovanje“ prema auditoriju .
Prilikom ulaska u prostoriju, gospodin sa štakom, desnoj nozi je potrebna potpora, a baš u desnoj ruci nosi i štaku, što je s ortopedskog gledišta nepravilno.
Štaka ili štap, nose se u ruci suprotnoj nozi koja je u disfunkciji, zato što upravo štap ili štaka pomažu da se što manjom silom oslanjamo na nogu kojoj je potreba potpora. („u ovome slučaju štaka može biti ponuđena nekom drugom“).
Gospodin, prije nego što je pristupio optuženičkoj klupi, sjedi između dva Pravosudna policajca, interesantno je da imaju sva trojica prekrižene ruke na prsima (znak zatvorenosti prema sugovorniku ili u ovome slučaju ugodan položaj uz ugodno smješteno tijelo u stolici).
Prokomentiran je stav gospodina koji sjedi za optuženičkom klupom, kako se „drži za klupu ispred sebe, kao da traži oslonac“, to bi bila ispravna konstatacija kaka bi se radilo o stojećem položaju, no gospodin sjedi, te „hvat za klupu ispred sebe“ naviješta kako je siguran u brzi odlazak s tog mjesta.
Prilikom obraćanja sudbenom Vijeću, ne iskazuje strah ili tremu, da pače, opušten je, pa u trenutku kada se razgovara o zdravlju ima nabrano čelo i izraz lica koji govori „zašto mene pitate o mojem zdravlju, kada sam momentano pod Vašim nadzorom i Vaša je dužnost znati da li sam spreman za ovo događanje“.
Gospodinu iz sudbenoga Vijeća, koji sjedi u sredini, „izmakao je osmjeh“ koji nije adekvatan profesionalnom odnosu prema ukupnom auditoriju, koji se širi i preko naših granica, diljem Europe i dalje.. Naime, osmjeha ima više vrsta: iskren, ciničan, podrugljiv, itd. niti jedan od navedenih ne „pripada“ prostoru i događaju u kojemu se nalaze.
Iduća scena, koja privlači pozornost, ista je sceni koju sam interpretirao za optuženičkom klupom. Gospodin koji se vraća i sjeda između dva Pravosudna policajca, čini to na način da se dlanovima oslanja o koljena, tijelo mu je ponovno nagnuto naprijed, a to daje jasno znati da se osoba sprema dići i - otići. Još detalj je u ovoj situaciji interesantan, gospodin, koji se drži za oba koljena podupirući tijelo na odlazak, odaje da mu noge nisu „ozbiljnije ozlijeđene“. Osobe koje trpe bol u jednoj nozi ne će „ravnomjerno raspoređivati“ težinu na obje noge, jače će se oslanjati na zdravu nogu, dok će noga koja je ozlijeđena biti pošteđena.
A vraćam se na „nepoštovanje“ društva, u kojem se našao. Jedini gaf koji se mogao primijetiti iz ovih isječaka jest, trenutak u kojemu gospodin koji sjedi za optuženičkom klupom, gospodinu koji upućuje pitanje iz Vijeća, prilikom „upadanja u riječ“ govori kako se to neće ponoviti i trese glavom „lijevo – desno“ u kratkim i brzim intervalima. Ta gesta više „podcjenjuje“ nego što „podređuje i iskreno se kaje“ zbog upadica. Izjava gospodina, koja se odnosila na dress-code nema nikakva „dodira“ s bontonom ili doličnim ponašanjem za tu priliku. Naime, gospodin je u prostoriju „doveden“, a nije „došao svojevoljno“, stoga nema pravila o odijevanju; da je svojevoljno došao na isto mjesto, tada bi morao pripaziti kakav će dojam ostaviti i svojim odijevanjem.
Sagledano, u cjelini, gospodin koji je trebao danas za optuženičkom klupom biti ispitan, ostavio je dojam samouvjerenog i smirenog čovjeka. To se također moglo primijetiti iz izraza njegova lica koje nije stvaralo nepotrebne grimase, već je bilo profesionalno mirno.