Drago Gervais :
Pod Učkun /Učkom/
Pod Učkun kućice,
bele,
miće, kot suzice
vele.
Beli zidići, črjeni krovići
na keh vrapčići
kantaju,
mići dolčići, još manje lešice
na keh ženice kopaju.
Cestice bele, tanki putići
po keh se vozići pejaju,
i jedna mića, uska rečica,
pul ke se dečica
igraju.
Na sunce se kućice
griju,
na turne urice
biju.
Tri nonice
Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.
Drago Gervais (Opatija, 18. travnja 1904. - Sežana, 1. srpnja 1957.), hrvatski književnik i pjesnik .
Rodna kuća u Opatiji mu je nosila adresu: Abbazia 227, a u matičnoj knjizi rođenih upisan je pod imenom Carolus Iulius Oscar Gervais. Srednje škole polazio je u Opatiji i na Sušaku, dok je Pravni fakultet Sveučilišta, završio u Zagrebu.
Nakon II.svjetskoga rata,u Rijeci je pokrenuo hrvatski tisak. Preuzeo je funkciju direktora drame Hrvatskog narodnog kazališta »Ivan Zajc«, kojemu nešto kasnije dolazi na čelo kao intendant, te ostaje na tom položaju sve do svoje nenadane i tragične smrti, 1. srpnja 1957., u Sežani, gdje je slučajno pao s neogradjenoga balkona.
Pisao je pripovijesti, feljtone i komedije - Reakcionari, Brod je otplovio, Radi se o stanu, Karolina riječka, ali je u književnost ušao prije svega kao čakavski pjesnik. Već prvom zbirkom Čakavski stihovi, 1929. postigao je velik uspjeh i postao ne samo pjesnik svoga zavičaja nego i jedan od naših najboljih dijalektalnih pjesnika. Još 1929. izdaje u Crikvenici svoje Čakavske stihove, koje mu kasnije u različitim izdanjima izlaze ponovo više puta ,1935 i 1940, 1949, 1951, 1955, 1964. i 1987; zbirka iz 1964. godine najpotpunija je. Godine 1951. »Zora« mu je izdala i zbirku Istarski kanat.
(redakcija)