DAN SJEĆANJA NA ROPSTVO I TOTALITARIZME

DAN SJEĆANJA NA ROPSTVO I TOTALITARIZME

23. kolovoza EU obilježava Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima a UN obilježava Dan sjećanja na trgovinu robljem i njezino ukidanje.

Na svom putu kulturne evolucije Čovjek je iskusio i dva društvena poretka, ropstvo i totalitarizam, koji su bili skretanja s ispravnog puta prema pravednom društvenom poretku a u kojima su stradale mnoge nevine žrtve. Tih poredaka i njihovih žrtava se sjećamo 23. kolovoza svake godine. Pravedan društveni poredak, kojem Čovjek teži, uključuje za nacije, lokalne zajednice, obitelji i pojedince: ravnopravnost u šansama koje im se pružaju, dostojanstvo, sigurnost i ravnopravan pristup resursima Zemlje, sve uz održivi razvoj čitavog svijeta. Sve to podrazumijeva mir i sigurnost na čitavom svijetu. Dakako, danas smo još uvijek daleko od toga. Postoje lokalni ratovi i terorizam a nisu sasvim otklonjeni ni nuklearni sukobi. Postoje i brojni lokalni sukobi radi potčinjavanja drugih naroda, njihove nasilne „asimilacije“. Postoji i neravnopravnost ljudi po spolu, nacionalnoj, vjerskoj i drugoj pripadnosti. Osim toga, pohlepu pojedinaca još nije moguće obuzdati a znanost još uvijek nije dovoljno napredovala za osiguranje svih potreba takvog pravednog društva. Ipak, važno je shvatiti da su ropstvo i totalitarizmi bili skretanje Čovjeka od puta prema „pravednom društvu“, skretanja koja su prouzročila mnoge nevine žrtve.

ROPSTVO

Iako je ropstvo bilo u staroj Grčkoj i Rimu nekad masovno, to nije točno za mnoga ostala nekadašnja društva u kojima je ropstvo bilo rjeđe. U Rimu se rad nije cijenio, jer radili su robovi. Na žalost, podcjenjivanje rada ostalo je, donekle, i do danas na području nekadašnjeg Rimskog carstva, uprkos kršćanstva koje cijeni rad. Država koja je prva u Europi zakonom ukinula ropstvo, bila je Dubrovačka republika 1416-te godine, 450 godina prije SAD. Profit koji je vlasnicima robova donosio robovski rad održao je ropstvo sve do 19-tog stoljeća. Gramzivost kolonijalnih država bila je tolika da su im smetali oni koji su domoroce htjeli naučiti samostalno privređivati, kao npr. isusovci koji su osnivali „redukcije“ za indijance u južnoj Americi. Nakon prijetnji Španjolske, Portugala i Italije da će odvojiti svoje Crkve od Rima, papa je morao ukinuti isusovce od 1773 do 1814-te. Robovskim radom utemeljana su mnoga i danas velika i ugledna poduzeća. Međutim, radi ogromnih žrtava među robovima, danas osuđujemo ropstvo kao motor razvoja kulturne evolucije Čovjeka. Demokracijom u kojoj svi ljudi imaju ista politička prava ukinuto je i ropstvo.

Međutim ni danas svijet nije sasvim bez ropstva. Papa Franjo je 23.08.2016 rekao da su prostitucija, trgovanje ljudima i organima te prisilni rad današnji oblici ropstva.

http://www.24sata.hr/news/papina-osuda-prostitucija-i-prisilan-rad-novi-oblici-ropstva-488232 

http://www.vecernji.hr/zanimljivosti/dubrovacka-republika-prva-u-europi-zabranila-ropstvo-cak-400-godina-prije-sad-a-917387

TOTALITRIZAM

Blaženi Alojzije Stepinac (1898-1960), zagrebački nadbiskup i kardinal:

Klanjajte se samo Gospodinu Bogu svome, a ne führerima, duceima, sekretarima KP i drugim veličinama ovoga svijeta koje štovanje dužno Bogu hoće silom da prenesu na sebe. (Krašić, 10. svibnja 1958, CP, sv. XIII., str. 562-563)

Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske, govor Predsjednice na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, prilikom uručenja odlikovanja žrtvi atentata UDBA-e Nikoli Štedulu:

https://youtu.be/blDOiuD-lFw?t=1650 

Andrej Plenković, predsjednik HDZ-a i Zlatko Hasanbegović, ministar, izjave na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima:

https://youtu.be/blDOiuD-lFw?t=1200 

Čitavi tekst govora Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović:

Poštovani gospodine Štedul, poštovane dame i gospodo!

Današnji dan, Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima iz godine u godinu postaje sve važnijim povodom objektivnom suočavanju s uzrocima i posljedicama razornog djelovanja fašizma, nacizma i komunizma na hrvatskim prostorima. I dok je negativno naslijeđe fašizma i nacizma odavno, opravdano, moralno i politički osuđeno, te, ne ulazeći sada u pravnu upitnost mnogih procesa, sudski sankcionirano, negativno naslijeđe komunizma u velikoj mjeri još izmiče opravdanoj moralnoj i političkoj osudi kao i pravosudnom pravorijeku. Razlozi tome su brojni. Uvjerena sam, međutim, da sada, kada smo izgradili stabilnu demokraciju, a Domovinski rat, u kojemu smo pobijedili na temelju Tuđmanove politike pomirbe, postavili kao povijesni temelj moderne hrvatske države, imamo snagu u punoj otvorenosti istini suočiti se i s tim razdobljem svoje povijesti. A ono je, s obzirom na trajanje, bilo najdulje, a s obzirom na posljedice najteže, kako po brojnosti tragičnih sudbina ljudi i obitelji, tako i po političkim posljedicama za slobodu i identitet hrvatskog naroda i građana drugih nacionalnosti. Bio je to režim koji nije poštivao ljudska ni nacionalna prava i slobode, pa su nakon poratnih tragedija, i poslije, u miru, tisuće i tisuće ljudi bile zbog svojih političkih ili vjerskih uvjerenja, a često samo zbog izražavanja svojega domoljublja, na razne načine progonjene, zatvarane, osuđivane i obespravljivane, a mnogi su likvidirani. Ti oblici državnoga terorizma bivšeg jugoslavenskog režima nad vlastitim građanima nisu bili provođeni samo u zemlji, nego i u inozemstvu. Među desecima žrtava atentatom što su ih izravno ili neizravno provele bivše jugoslovenske tajne službe bio je i gospodin Nikola Štedul. Atentat na njega kao i prije na Brunu Bušića i mnoge druge, bio je prije svega izraz straha  od novih, demokratskih stremljenja hrvatske političke emigracije, osobito one koja je zagovarala nacionalnu političku pomirbu i težila mirnim sredstvima pridonijeti nacionalnoj emancipaciji hrvatskoga naroda i neovisnosti Hrvatske. Stoga sam u povodu Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima donijela odluku o odlikovanju reda Stjepana Radića gospodinu Nikoli Štedulu kao promicatelju hrvatske državne misli i borcu za demokratsku i neovisnu Hrvatsku i politička prava hrvatskoga naroda, zbog čega je bio žrtvom državnoga terorizma bivše SFRJ, te kao čovjeku koji je, unatoč tomu, dao osobit doprinos politici nacionalne pomirbe i zajedništva. Dopustite mi naposlijetku istaknuti: vrijeme je da, neovisno o političkom uvjerenju, nacionalnoj ili drugoj pripadnosti, a u privrženosti demokraciji i u otvorenosti povijesnoj istini, jedinstveno moralno i politički osudimo jugoslavenski komunistički režim kao totalitaran te provedemo i pravosudne korake radi utvrđivanja krivnje za najteže oblike državnoga terora u tom razdoblju. Time ne umanjujemo zasluge nikome, tko je, kao bivši pripadnik jugoslavenskih političkih ili sigurnosnih struktura dao doprinos uspostavi i obrani Republike Hrvatske. Time samo prihvaćamo i objektivno vrednujemo svoju povijest u svim njezinim protegama i sadržajima, kako bismo se, prošlošću neopterećeni, u punoj mjeri mogli posvetiti budućnosti. Hvala vam!

Najpoznatiji totalitarizmi su fašizam, nacizam i komunizam.

NACIZAM:

6 milijuna Židova ubijenih u holokaustu, milijuni Poljaka i Rusa koje je nacizam ubio a ostale htio pretvoriti u robove, rezultati su kratkotrajne vlasti nacizma. Na žalost, ne analiziraju se dovoljno uzroci nacizma, fašizma i japanskog nacionalizma. Kad bi se to napravilo, vjerojatno bi se ustanovilo da su to bile zemlje sposobne za razvoj ali zakinute za naftu i mineralna bogatstva nužna za razvoj, koji se nisu mogli nabaviti na slobodnom tržištu. Hitler je koncem 1941-e godine već obaviješten od industrijalaca da će izgubiti rat a Japanci su to znali i prije nego što su zaratili sa SAD. U očaju poniženja i mržnje prema poniziteljima sile Osovine krenule su ipak u samoubistveni rat. Bez nafte i minerala jedino rješenje je bilo uvođenje robovskog rada. Nakon rata, svjetsko tržište se otvorilo te naftu i minerale svi mogu nabaviti pod istim uvjetima.

KOMUNIZAM:

Pod komunizmom zovemo jednopartijski sustav s ograničenim privatnim poduzećima (u Jugoslaviji pojedini poduzetnik je smio imati do 5 zaposlenih). Lenjin je sustav u SSSR-u zvao komunizam dok ga je Staljin nazvao socijalizam, što je, kao, prva faza u kojoj svatko dobiva prema svom radu, nakon koje dolazi komunizam, sustav u kojem svatko radi što može i želi i svatko uzima koliko mu treba. Takav komunizam doista nije u skladu sa zakonima evolucije, koji traže stalno nadmetanje pojedinaca i zajednica!

Teorija komunizma je nastala 1848-e kao reakcija na gramzivost buržoazije (vlasnika kapitala i sredstava za rad). Prije toga bilo je više pokušaja izgradnje lokalnih „utopija“ bez privatnog vlasništva. Sve su propale, prema ocjeni komunista, radi utjecaja okoline. Zaključak komunista je bio da revolucijom treba srušiti postojeći poredak u čitavom svijetu (da ne bi bilo utjecaja okoline) i onda ukinuti privatno vlasništvo a time i kapital i poduzetništvo. Tako bi se izgradilo „društvo sretnih ljudi“. Danas začuđuje takva kratkovidna teorija koja nije ni imala razrade organizacije u takvom društvu. Poduzetništvo, privatni kapital i privatna sredstva za rad postoje već tisućama godina, stariji su od pismenosti, ukidati ih bila je totalna glupost.

Primjena komunizma počinje 1917-te u Rusiji. Ovaj sustav je umjesto „društva sretnih ljudi“ napravio „totalitarnu noćnu moru“. Ta „noćna mora“ se širila svijetom. Drži se da je neposrednih žrtava komunizma (ubijenih) u svijetu tijekom 70 godina bilo preko 100 milijuna. Komunizam u Europi se naglo srušio 1990-te godine. Pokazalo se da je bilo nepotrebno ratovati s komunizmom (Vijetnam), jer je on bio evolucijski nekonkurentan, neizbježno osuđen na propast u svijetu u kojem postoji i bolje rješenje. Komunističke zemlje su glumile uspješnost a stvarno stanje prikrivale surovom represijom (do smrti Staljina 1953 u SSSR-u je više desetaka milijuna ljudi likvidirano u još više poslao na prisilni rad) a kasnije jeftinom naftom i mineralima iz SSSR-a u kombinaciji s represijom (intervencije Mađarska 1956, Čehoslovačka 1968). Kada SSSR više nije mogao satelitskim zemljma davati jeftinu naftu i minerale niti vojno intervenirati u tim zemljama, komunizam se brzo urušio 1990-te u čitavoj Europi.

Rusija je, da bi se spasila od bankrota, prihvatila pomoć zapadne Njemačke i pristala na ujedinjenu Njemačku u NATO paktu. Varšavski pakt je nestao. Dok su se europske komunističke zemlje preko noći transformirale u višepartijske demokracije, Kina se je transformirala u jednopartijsku kapitalističku zemlju, s time da većina stanovništva pretpostavlja buduću demokratizaciju Kine. Za sada u Kini postoje represije kojih nema u demokracijama, npr. proganjanje katolika koji priznaju papu.

Zanimljivo je primijetiti da je, likvidiravši više desetaka milijuna ljudi za svoje vladavine Staljin bio, možda, najveći zločinac dvadesetog stoljeća a ujedno, pobijedivši nacizam, bio je i najveći antifašist! U istoj osobi istovremeno najveći antifašist i najveći zločinac!

Ukupno možemo zaključiti da je eksperiment s komunizmom propao i nije dao nikakav prilog kulturnoj evoluciji čovjeka već je samo generirao ogromne žrtve i patnje stanovništva. Ropstvo je, međutim, pridonijelo kulturnoj evoluciji Čovjeka ali uz „nečovječne“ žrtve robova, pa bi bio bolji i sporiji razvoj bez tih žrtava.

Začuđuje da i danas postoje zagovratelji marksizma i komunizma! Ponašaju se poput alkemičara u srednjem vijeku koji „samo što nisu otkrili kako se olovo pretvara u zlato“ dok ovi današnji marksisti „samo što nisu otkrili pravi put u komunizam“ i govore o ukidanju kapitalizma (a što će to uvesti umjesto kapitalizma, ne govore). Za neuspjehe im je uvijek netko kriv, kapitalistička zavjera, nesposobni vođe, krive odluke, itd.

KOMUNIZAM U JUGOSLAVIJI:

Nakon rata 1945-1950 komunizam je bio rigidniji nego u SSSR-u. Koncem 1944-te tijekom 1945-1947 računa se da je komunistički režim likvidirao do milijun ljudi u Jugoslaviji (Hrvati, Srbi, Slovenci, Bošnjaci, Albanci, Crnogorci, autohtoni Nijemci, njemački zarobljenici, kozaci i drugi). Ranković navodi brojku od 586.000 likvidiranih od 1945 do 1952. Podsjetimo se da je fašistički Franco u Španjolskoj likvidirao nakon građanskog rata 30.000 ljudi, znatno manje nego komunistički Tito u Jugoslaviji. U Jugoslaviji ubijani su ne samo zarobljenici (računa se da je 80% onih koji su se predali likvidirano, odmah ili na „križnom putu“), već također svi ugledni ljudi koji bi mogli biti opozicija te mnogi ljudi koji su nešto posjedovali. Katkad su prvo ubijeni a potom i sudski osuđeni da bi im se mogla oduzeti imovina.

Od 1945 do 1949 komunizam se u Jugoslaviji hranio opljačkanom imovinom ljudi. Npr. oni koji su prije rata izgradili kuću sa stanovima za iznajmljivanje, bilo ih je mnogo, računali su da će im mirovina biti te stanarine. Ti stanovi su im oduzeti uz gotovo nikakvu naknadu a bivši vlasnici su se morali zaposliti da bi preživjeli.

Nakon 1945 Tito, sa suradnicima, vodio je za SSSR opasnu vanjsku politiku. Pomagao je partizane u Grčkoj, što je moglo uvući SSSR u rat sa Zapadom. Radi takvih poteza, Staljin je pokušao smijeniti Tita (rezolucija Informbiroa 1948). Slijedila je u Jugoslaviji represija prema svima koji nisu odmah čvrsto stali na stranu Tita, ili se samo posumnjalo da nisu za Tita. Dio ih je likvidirn a dio „preodgojen“ posebno okrutnim metodama.

1949 do 1953: Za života Staljina, uz izdašnu pomoć SAD komunizam u Jugoslaviji je postao humaniji, no, nakon smrti Staljina 1953 opet nešto rigidniji. U tom periodu SAD pokrivaju sve manjkove državnog proračuna.

1953 do 1971: U tom periodu uvodi se u Jugoslaviji samoupravljanje, efikasniji sustav od državno-planskog gospodarstva do tada. Jugoslavija je također jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih. Konačno, otvaraju se granice i ljudi mogu slobodno ići raditi na Zapad, čak i organizirano od države. Do 1971 500.000 ljudi otišlo je na rad, najviše u Njemačku. Kasnije još čitav milijun. Doznake tih ljudi njihovim obiteljima mijenjaju se u dinare po tečaju precijenjenog dinara. Sve to daje polet gospodarstvu, moglo se je lakše živjeti. Međutim, očito zaostajanje za demokratskim zemljama je vidljivo i nezadovoljstvo stanovništva raste. Rastu i velikosrpske pratenzije na čitavu BiH i veći dio Hrvatske.

1971 do 1980: Kao reakcija na sve to dolazi „hrvatsko proljeće“ 1971 i Titova represija. U Hrvatkoj je oko 50.000 članova izbačeno iz KPH a otpušteno je ili smijenjeno 100.000 ljudi. 2.000 ljudi je dobilo zatvorske kazne (Mika Tripalo: Hrvatsko proljeće). U Jugoslaviji je tada privatno poduzetništvo ograničeno na do 5 zaposlenih u privatnom poduzeću. Sva veća poduzeća su isključivo u „društvenom vlasništvu“ koje se ne razlikuje bitno od državnog vlasništva. U ovom periodu gospodarstvo postaje sve ovisnije o stranim kreditima koji su isprva povoljni (kamata oko 5,5%) a koncem perioda i nadalje nepovoljni (1980 18,4%). Strani dug raste od 9,54 milijardi USD u 1977 na 20,8 milijardi USD u 1981.

1980 do 1990: 1980 godine umire Josip Broz Tito, osoba koja je donekle uspijevala držati na okupu jugoslavenske republike s narodima bitno različitih kultura, od germansko-rimske do bizantske kulture. Dolazi do sve jačih težnji za većom samostalnošću republika. Inflacija postaje sve veća, 1981 je 45% a 1989 preko 1.000%. Od 1980 do 1984 standard stanovništva je pao za 34%. Sve su češće nestašice proizvoda koji se svakodnevno koriste. Približavanje raspada Jugoslavije je sve očitije, za što se, u Hrvatskoj, spremaju komunistički čelnici, tajne službe, JNA i hrvatski domoljubi. JNA svojim ustrojem zacrtava granice buduće velike Srbije. Banke, velika poduzeća, značajne državne ustanove akcijama tajnih službi dolaze pod kontrolu kadrova komunističke partije koji iz tih poduzeća i banaka izvlače kapital u inozemstvo, koji će, nakon privatizacije, omogućiti stvaranje komunističkoj partiji odanih tajkuna. U želji da spriječe raspad Jugoslavije, MMF oprašta dug od 1,8 milijardi USD a SAD poklanja 3,5 milijardi USD. Koncem 1990-te raspada se Jugoslavija i u 1991 počinje velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH (radi priključenja Srbiji čim većeg dijela Hrvatske i BiH, po mogućnosti do crte Karlobag-Karlovac-Virovitica (dakle čitava BiH i 3/4 Hrvatske).

U nastavku navodi se nekoliko odabranih pisama i izjava pojedinaca povezanih s komunizmom u Jugoslaviji:

1945. Ivanka Škrabec (1920-1945), žena u osmom mjesecu trudnoće bačena 1945 živa u vertikalni rov rudnika Huda Jama. Prije odvođenja u rudnik napisala je pismo svom nerođenom djetetu i uspjela ga dati nekome da ga odnese njezinoj sestri. Tada je znala da ju čeka smrt, ali ne i kako okrutna smrt.

Još nekoliko sati i bit će kraj moga života. O Bože, o žalosna majko, majko moja! Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj sin. O, moje dijete, moj nježni anđele! Kako bih voljela vidjeti tvoje nasmijano lice, koje bi me razveselilo! O, moje dijete, moj nježni bijeli cvijete! Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice, nikad mi ne ćeš uzvratiti nježnim zagrljajem. Nikad te ne ću moći stisnuti na svoje srce, premda si tako blizu. Nikada, moje dijete! Tamo negdje u zagrljaju šume naš će biti dom: Krasit će ga proljetno cvijeće. Moja usta nikad ti ne će pjevati uspavanku. Tvoja postelja bit ću ja, premda hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti uspavanku. A ti, samo mirno spavaj, dijete moje! Blizu si moga srca, koje te mnogo voli. Nažalost, premda te ljubim, od smrti, koja nas čeka, ne mogu te spasiti. Samo mirno spavaj! Ne možeš slutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati, kao i ja u mislima s tobom. I tada će biti kraj patnje i muke, naše borbe. Zajedno ćemo poći k Bogu. Kad sam te prvi puta osjetila, osjetila sam tvoj nemir. Počela sam sanjati kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu da te oblije krsna voda. Nažalost, oblit će te moja krv. S majčinom krvlju, punom ljubavi, bit ćeš kršteno. Sanjala sam te kako se prvi put klanjaš Kristu u hostiji. Nažalost, moje tijelo će ubzo biti ciborij. Ti, moje dijete, pa hostija u njemu. Iz moga ciborija, uzet će te ruka puna ljubavi, pohranit će te u svoje božansko srce ... Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti. O, moj nježni anđele! Ondje ću vidjeti tvoje lice. Ondje ćeš prvi puta vidjeti svoju majku i prvi ćeš puta izgovoriti: „O, Mama!“

U rudnik Huda Jama bačeno je 3.000 živih ljudi (najviše Hrvata) i zatim je rudnik zazidan.  Pretpostavlja se da je u drugi rudnik, Pečovnik, za koji Slovenija još ne daje dozvolu za otvaranje, živih bačeno i zazidano 12.000 Hrvata.. Izvor: Bujica 04.05.2016 min31.

1948. Lawrence Durrell (1912-1990), britanski književnik i putopisac, 1848-1852 boravi kao britanski diplomat u Beogradu. U jednom svom pismu iz Jugoslavije s kraja 40-tih piše:

Uvjeti su ovdje prilično mračni, kao da smo usred rata. Prenatrpanost, siromaštvo. Što se tiče komunizma, moj dragi Teodore, kratak posjet ovom mjestu dovoljan je da se čovjek odluči da se za kapitalizam vrijedi boriti. Crn, kakav je, sa svim svojim mrljama od krvi, manje je mračan, jalov i beznadan od ove trome i strašne policijske države.

Izvor: Radio emisja Povijest četvrtkom od 14.10.2014.

1951. Aleksandar Ranković (1909-1983), drugi čovjek u komunističkoj vlasti Jugoslavije od 1945. do 1966. kada je smijenjen i izbačen iz Partije, u izvješću saveznoj skupštini na zatvorenoj sjednici u Beogradu 1951.:

Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3.777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja. (Politika, 1. veljače 1951., str.1)

1954. Milovan Đilas (1911-1995), crnogorski i jugoslavenski političar, poblicist i književnik u mjesečnom časopisu Nova misao od siječnja 1954 Članak Anatomija jednog morala:

Jugoslavensku političku elitu resi životinjska pohlepa za održavanjem društvenog položaja, pohlepa koja je nemilosrdnija od borbe životinja. ... To je svijet koji je ratovao i vlast ovu našu i slobodu našu izborio, pa se zalagao i iza rata, vršio visoke dužnosti, vozio se u autima i salon-vagonima, hranio i odijevao u posebnim magazinima, ljetovao u izdvojeni vilama i ljetovalištima i na osnovu svega toga bogme bio i izuzetno zaslužan, a postepeno postajao i uvjeren da je sve to tako prirodno i logično da samo notorna budala ili okorjeli neprijatelj nije kadar to shvatiti.

2009. Žarko Puhovski (1946), hrvatski politički analitičar i filozof:

Staljin je bio, možda, najveći zločinac dvadesetog stoljeća, a ujedno bio je i najveći antifašist!

Izvor: Radio emisija Povijest četvrtkom 14.05.2009.

2016. Roman Leljak (1964), slovenski publicist i istražitelj arhiva slovenske Udbe, autor mnogih knjiga, zadnje: Huda Jama, Suradnici UDBA-e (podaci o 10.000 suradnika Udbe u Sloveniji):

U Sloveniji je za Udbu radilo šezdeset i pet tisuća osoba.

Udbaši i članovi njihovih obitelji još uvijek podržavaju komunizam i glasaju za lijeve stranke.

Slovenske vlasti su 27.04,2016 na Kočevskom Rogu podigle spomenik Ivanu Mačeku Matiji, šefu OZNA-e za Sloveniju 1945. godine. Njegova „zasluga“ je bila što je u tijeku mjesec dana nakon završetka Drugog svjetskog rata organizirao i izveo likvidaciju 200.000 (nenaoružanih) Hrvata i Slovenaca.