Jednom sam davno spoznala da se nabolje uči u neprospavanim noćima.Sve što ne želimo prihvatiti na dnevnom svjetlu gdje se sunčane zrake ukrštavaju i lome na najbolnijim mjestima odguravamo ne želeći se suočiti, ni uočiti…Mislimo da ćemo okretanjem glave i nehajnim odmahivanjem ruke obložiti bolna mjesta, kao što nam je majka hladnim oblozima umanjivala bol razbijenog koljena.Da ohladi crvenilo i toplinu koja šiklja iz nas.
Da manje boli.
Sigurna sam da smo svi na vlastitoj koži naučili milom ili silom promijeniti svoja uvjerenja i stvari sagledati iz drugog ugla.Prihvatiti drugačiju stvarnost.Ako nismo, dobit ćemo bezbroj prilika sve dok ne naučimo.
Upravo sam bila suočena s još jednim iskušenjem.Pospremljene i umirene 'lijepe misli' pomalo su izvirivale ogoljenim glavicama, budeći se i opominjući da su još tu.Da je došlo vrijeme da se podignu na razinu koja im pripada,da procvjetaju.Vraćajući se kući put me je odveo u 'dom' gdje se ljudi druže, pjevaju i otkrivaju svoje talente.Znatiželja je bila jača od negiranja kad sam zaobilazila to mjesto misleći da ću tako zaobići glas umotan u vremenski treptaj.Svud sam ga tražila; u drhtaju propupalog lista, u osmijehu djeteta, u toplom ljetnom pljusku…a odguravala stvarne osmijehe i pružene ruke.Vraćala se kući grleći iluziju,a ne stvarnog čovjeka dostupnog u mojoj dimenziji.Postavljala si pitanja:“Zašto baš on?Zašto je od svih ljudi koje sam susretala i s kojima se dužila baš on isplivao na površinu.Zašto se zadržao u mojoj nutrini, ne dajući da krenem dalje?!“
Ulazeći u raspjevani prostor koji se hrvao s valovima parfema,vidjela sam ga.Stajao je u kutu s čašom u ruci i lupkao stopalom podržavajući ritam glazbe.Udah više nije pronalazio put.Odmicala sam maglenu zavjesu boreći se s mislima i osjećajima.Htjela sam ih, a bojala se.Kad smo nadomak nečega što mislimo da je naše, da smo baš to zaslužili, zastajemo propitujući se, ne vjerujući…
Podigao je čašu s osmijehom.Tek sam tada osvijestila da je to on.
Ili ono što je od njega ostalo.
Ne, nije on, a možda ipak je,prolazilo mi je munjevitom brzinom kroz glavu.Sijede glave i povećanog obujma , s osmijehom koji se nije promijenio stajao je tu, a ja se bojala da je utvara.Da nije stvaran, da će svakog časa nestati, ispariti.
Možda sam baš to i htjela!
U gibanjima unutar utrobe, kad peče baš ona točka koju je ostavio da se sama s njome hrvam,svakim korakom prema njemu osjetila sam da manje boli.Vid me izdavao pretvarajući se u govor tijela koje se nesigurno kretalo prema njemu, a činilo kao da se udaljuje.Pružila sam ruku da me dotakne, da ga dotaknem,da se uvjerim da ne sanjam.
Ubrzano je treptao i teško disao.
Htjela sam prekinuti agoniju povlačeći ruku,a on je koraknuo prema meni da ne pobjegnem,nestanem na isti način na koji sam i ušla u njegov vidokrug.
Nije bio on, a kao da je.
Vidjela sam mu u osmijehu da je zabluda, koja dobro nosi vibraciju mojih 'slatkih misli'. I ja njegovih.Glasno smo se smijali kao stari prijatelji,vješto prikrivajući izdana očekivanja i nade.Zbunjenost.Glazba je utihnula, a mi se našli u praznoj vjetrometini u kojoj se nismo snalazili.
„Mislio sam da…“Ne čekajući da završi rečenicu,prekinula sam ga dodajući :“I ja isto!“
Nasmijao se u trenutku , kad ga je prijatelj povukao za rukav.Nije se dao.Htio se uvjeriti da nije pogriješio, da nismo pogriješili…Sjeli smo na prvo slobodno mjesto i razgovarali, znajući da razgovaramo s vlastitim željama.
Prostor se praznio, a ishlapjeli mirisi odlazili u gradsku vrevu, ostavljajući neizbrisive tragove.Fluid.Nismo prestajali razgovarati, kao da smo se bojali rastanka, kao da smo se bojali da nećemo izreći sve ono što smo htjeli, ni stvoriti iluziju da ćemo jedno drugom podariti najbolje trenutke svojih života.Pregršt tema nadovezivalo se jedna na drugu,a nisu se prekidale ni pred mojim vratima.Rastali smo se kao stari znanci, koji imaju još puno toga za reći, za proživjeti.
Moja je noć bila budna.Treptaji nade , sumnje i vjere izmjenjivali su se.Tisuću pitanja,a odgovori se ogrnuli u vibraciju bluza.
Jutro je osvanulo s velikim rascvalim, šarenim buketom.Na posjetnici je pisalo:“Jedva čekam nastavak našeg razgovora.Susret.I.M.“U ogledalu sam ugledala lice koje se mršti i znala.
Uslijedile su poruke na šareno oslikanim karticama nehajno ubačenim u kaslić.Činile su me nesigurnom i neodlučnom,a u isto vrijeme zadovoljnom.Kad bi kartica izostala, sramežljivo sam se uhvatila u vjeri da će se sutra pojaviti.
Htjela sam novu, stvarnu i još neproživljenu emociju,bez okvira koju na zidu ostavljaju skinute slike. Nisam težila da ih što prije prekrijem novim, većim okvirima.Ispunim.
Željela sam novu nijansu života, znajući da mnogo puta naše želje ostaju samo želje.