VELIKO OTKRIĆE U VINKOVCIMA 'Trebat će nam barem 10 godina da operemo 45 srebrnih predmeta koje smo pronašli pod zemljom kraj Name'
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/veliko-otkrice-u-vinkovcima-trebat-ce-nam-barem-10-godina-da-operemo-45-srebrnih-predmeta-koje-smo-pronasli-pod-zemljom-kraj-name/7116687/
Već su tada stručnjaci znali da u rukama drže neprocjenjivo vrijedno arheološko blago, koje je punih 1600 godina u svojoj utrobi čuvala slavonska zemlja. Tada, potkraj ožujka 2012., arheolozi nisu krili oduševljenje pronađenom ostavom koju je njezin izvorni vlasnik, neki bogati stanovnik antičkih Cibala - današnjih Vinkovaca, inače naselja s najduljim kontinuitetom života u Europi, brižno spremio i vjerojatno sakrio od najezde osvajača, s obzirom na to da je 4. stoljeće bilo iznimno nestabilno vrijeme s čestim pljačkaškim pohodima germanskih plemena, pa je lokalno stanovništvo nerijetko moralo bježati pred neprijateljem. Danas, šest godina poslije, preliminarne analize 45 komada rimskodobnog srebrnog posuđa pronađenih u ostavi koja se stoljećima krila na dubini od 70 centimetara u središtu Vinkovaca ispod platoa pokraj Robne kuće Na-ma, definitivno potvrđuju da je riječ o jednom od najvažnijih nalaza u kasnoantičkoj arheologiji u novom tisućljeću. Posljednja ostava kasnoantičkog srebra ovog tipa na području Europe posljednji put je pronađena prije barem 50 godina, a riječ je o dobro poznatome Seusovom blagu.
Zapravo je riječ o fascinantnoj zbirci, što možemo već sada potvrditi, iako će njezina konzervatorsko-restauratorska obrada potrajati još 15-ak godina. Ostava se sastoji od 46 predmeta, od kojih su 45 srebrna i jedna neukrašena gema (umetak za prsten) od poludragog kamena oniksa. Sastavom odgovara ostavama istog vremenskog razdoblja (4. stoljeće), a u konkretnim brojkama po težini srebra nalazi se na četvrtom mjestu iza ostava iz Triera, Seusova blaga, srebra iz Kaiseraugsta i srebra iz Mildenhalla. Po količini predmeta je na drugom mjestu. Kao i ostale ostave sadrži predmete koji se mogu podijeliti na predmete za posluživanje i jedenje hrane i pića, toaletni pribor i predmete koji se koriste za stolom (npr. srebrni nosač za svjetiljku) - rekao nam je Hrvoje Vulić, arheolog i kustos Arheološkog odjela u Gradskom muzeju Vinkovci. Međutim, ono što srebro iz Vinkovaca izdvaja od drugih ostava neke su njegove jedinstvene osobine koje do sada nisu pronađene niti na jednom drugom srebrnom predmetu.
- Štoviše, neke su čak i prvi fizički dokaz nečega što se samo spominje u izvorima. Najznačajnija posuda u ostavi i jedan od najznačajnijih kasnoantičkih predmeta ikada pronađenih je svakako Tantalova zdjela - istaknuo je Vulić.
Ljudi ribe i morske nimfe
- Kada je pronađena, bilo je jasno vidljivo da je u sebi sadržavala srebrnu statuu, što nije bez paralela, no tek je radiogram otkrio i potvrdio neke od posebnosti ove jedinstvene posude. Prva je perforirano dno, na kojem je graviran natpis ANTONINVS.FECIT.AQVIL, što možemo jedino pročitati kao ‘’Načinio (me) Antonin u Akvileji’’. Radi se o prvom spomenu talijanskog grada Akvileje kao mjestu gdje se izrađivalo srebrno posuđe, ali je ovo i prvi put da je ime majstora gravirano umjesto da je urezano kao što je to dosad uvijek bio slučaj - rekao je Vulić.
Nadalje, uz pomoć radiografije može se jasnije vidjeti bogato ukrašena unutrašnjost zdjele koja se skriva pod slojem nečistoće. S unutarnje strane zdjela je ukrašena figuralnim frizom koji prikazuje thiasos, odnosno svečanu povorku u kojoj su prikazana fantastična morska stvorenja kao što su tritoni, nereide, hipokampi i ketoi (ljudi-ribe, morske nimfe, pola konji pola ribe i morska čudovišta). - Ispod povorke nalazi se natpis, koji glasi: AVARI DESCRIBVNTVR QVOS CIRCVMFLVIT. VSVS BONORVM SED NIHIL POSSVNT TANGERE. (Pohlepni su opisani, okruženi bogatstvima koja ne mogu dodirnuti). Natpisi u posudama nisu rijetki, međutim ovaj je jedinstven jer se radi o stihu iz basne poznatog rimskog basnopisca Fedra koji je živio u 1. stoljeću, pod naslovom ‘O važnosti kazni u Tartaru’. U djelu su opisane kazne koje proživljavaju grešnici u Tartaru, a stih na zdjeli je iz opisa Tantalovih muka, koji je osuđen na vječnu glad i žeđ. I upravo u tome leži ključ još jedne jedinstvene pojave - otkriva Vulić.
Naime, statua koja je unutar posude prikazuje ljudski lik koji sjedi na velikom kamenu, naginje se i pruža ruke pokušavajući nešto dohvatiti. Kamen je iznutra šupalj, a u dnu se nalaze četiri otvora, dok se u sredini nalazi cjevčica koja je spojena s otvorom na dnu zdjele. Međutim, ništa od toga prostim se okom ne vidi jer je dobro i vješto skriveno, a daljnjim istraživanjem utvrđeno je da je to zapravo bila zdjela koja je služila za vrhunsko zbijanje šala i zabavljanje gostiju među tadašnjom elitom jer su si posuđe takvog tipa mogli priuštiti samo bogati ljudi.
- Temeljem svega možemo zaključiti da se u stvari radi o figuri Tantala, a zdjela je zapravo na neki način retrospektiva njegovih muka. Sva tekućina koja bi se ulijevala u zdjelu mogla je doći samo do određene točke, odnosno izvan dohvata Tantalovih ispruženih ruku, nakon čega bi kroz cijev iscurila kroz perforirano dno u krilo iznenađenom gostu ako bi držao zdjelu u rukama ili bi netko izgubio okladu ako bi ga vlasnik nagovorio da proba napuniti zdjelu do vrha - objasnio je Vulić.
Da je tomu tako, potvrdio je i stručnjak iz British Museuma Richard Hobbs, koji je inače, čuvši za otkriće iz Vinkovaca, istoga časa došao u Hrvatsku prije šest godina kako bi se osobno uvjerio u ovaj nalaz i od tada sudjeluje s našim stručnjacima na otkrivanju njegovih posebnosti. Tako su u njihovoj radionici već izrađene dvije replike Tantalove zdjele - jedna za British Museum, a druga za Gradski muzej u Vinkovcima. - Tom replikom dokazali smo da imamo prvu posudu iz doba antike koja djeluje po principu sifona, što je iznimno važno za povijest tehnike. No, istovremeno ta posuda jako puno govori o elitama tog doba, koje su očito bile vrlo obrazovane i točno su znale što žele imati u svojoj kolekciji i da to ima konkretan i važan smisao, a nerijetko su je i koristili kako bi impresionirali svoje goste - rekao je Vulić.
Osim ove posude, za sada se izdvaja i pladanj s prikazom pastira i zgrade, koji je sa 70 cm promjera i gotovo 6 kg mase jedan od najvećih svog tipa (jedino Seusovo blago ima veće i teže pladnjeve), a i za sada postoji samo jedan pladanj s ovako detaljnim prikazom zgrade (pladanj iz Cesene). Zanimljivo je da je i ovaj pladanj najvjerojatnije načinjen u Akvileji. Vulić nam je rekao i kako postoji velika vjerojatnost da srebro ima veze s carskom obitelji.
Dva cara iz Cibala
- Obično su ovakve raskošne posude bile dar carskog dvora, a kako nam iz Cibala dolaze dva cara (Valentinijan I i Valens), čiji je otac Gracijan i sam bio imućna osoba, a ostava može najvećim dijelom datirati u razdoblje njihove vladavine, onda je vjerojatnost da je vlasnik bio neki njihov rođak ili prijatelj dosta velika. Po dosadašnjim spoznajama nemamo dokaza da su se ikada vratili u Cibale nakon što su postali carevi, ali nam istraživanja potvrđuju da su snažno investirali u svoj rodni grad kroz velike i luksuzne građevinske zahvate - istaknuo je Vulić. Inače, predmeti osim povijesne imaju i veliku materijalnu vrijednost, koja se na tržištu procjenjuje na 200-250 milijuna kuna.
Iako se već na temelju preliminarnih pregleda može zaključiti da se radi o jedinstvenom arheološkom nalazu, posuđe će u punom sjaju zasjati nakon konzervacije i restauracije. No, s obzirom na to da je posrijedi dugotrajan i mukotrpan proces, koji se može usporediti s konzervacijom i restauracijom Apoksiomena, na to će se morati pričekati još barem desetak godina. Potvrdio je to i Damir Doračić, viši restaurator i voditelj konzervatorsko-restauratorskog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu, koji vodi konzervaciju.
- Plan je za nekih 4-5 godina napraviti manju izložbu gdje bismo javnosti prikazali dio predmeta koji će do tada biti restaurirani, a za obradu cijele ostave trebat će puno više vremena jer se radi o iznimno zahtjevnom i kompleksnom poslu - rekao je Doračić, koji se nedavno vratio iz Njemačke jer se obrada ovih predmeta provodi u suradnji s Römisch-Germanische Zentralmuseumom u Mainzu.
- U biti, taj nam dio posla, dakle konzervatorsko-restauratorska obrada, tek predstoji u punom obimu jer je do sada naglasak uglavnom bio na arheometrijskoj obradi koja uključuje brojna analitička ispitivanja podijeljena u pet istraživačkih cjelina koje se međusobno dosta razlikuju. Dosadašnja istraživanja provedena su u suradnji s institucijama poput Instituta ‘Ruđer Bošković’, Geološkog odsjeka PMF-a, Zavoda za zavarivanje i toplinsku tehnologiju, British Museuma u Londonu, Römisch-Germanisches Zentralmuseuma u Mainzu i dr. - rekao je Doračić.
Zagreb, 080318.
Arheolog Damir Doracic, fotografiran u laboratoriju konzervatorsko-restauratoskog odjela Arheoloskog muzeja pored predmeta s arheoloskog nalazista pored Vinkovaca koji potjecu iz 4. stoljeca.
Prva istraživačka cjelina odnosila se na metode kojima je cilj bio utvrđivanje stupnja oštećenosti predmeta te vrste korozijskih produkata. - Predmeti su dosta oštećeni. Čak i oni koji izgledaju relativno stabilni, zapravo su dosta krhki i s njima se mora raditi vrlo oprezno. Mnogi su i fragmentirani, slomljeni na mnoštvo ulomaka, pa ih neće biti nimalo lako sastaviti kako bi mogli samostalno stajati, što se prvenstveno odnosi na veće predmete poput vrčeva, pladnjeva i sl. Dakle, neće ih biti dovoljno samo zalijepiti - objasnio je.
Za što potpuniju i precizniju interpretaciju predmeta iz ostave potrebno je bilo prikupiti i razne tehnološke podatke o predmetima kao što su čistoća srebra, načini ukrašavanja i spajanja pojedinih dijelova posude i sl.
- Radi se o dosta čistom srebru, otprilike 95 posto čistoće, uobičajenom za kasnorimski period. Od ostalih primjesa najzastupljeniji je bakar koji se dodavao srebrnim predmetima poput žlica ili zdjelica radi čvrstoće. Neki su predmeti i pozlaćeni i dodatno ukrašeni niellom, odnosno crnom pastom od srebrnog sulfida - otkrio nam je Doračić te istaknuo i kako će, primjerice, porijeklo srebra morati utvrditi u suradnji s kolegama iz Padove ili Mannheima jer u Hrvatskoj nema skupih sofisticiranih instrumenata kojima se to utvrđuje. - Peta cjelina arheometrijske obrade odnosi se na utvrđivanje eventualne prisutnosti organskih ostataka poput hrane, pića... Na dnu jedne posude imamo ostatak taloga pa ćemo prikladnim analitičkim istraživanjima pokušati ustanoviti o čemu je točno riječ.
Sama konzervatorsko-restauratorska obrada bit će mukotrpan posao, što najbolje potvrđuje činjenica da je temeljem do sada dobivenih analitičkih rezultata i testova čišćenja ustanovljeno da je za većinu predmeta najprikladnije mehaničko čišćenje jer su predmeti vrlo korodirani, neki praktički potpuno.
Kad ostrman zamahne krampom
- Jedini način otkrivanja izvorne površine na potpuno korodiranim predmetima je mehanički, pri čemu se doslovno milimetar po milimetar uklanjaju naslage iznad izvorne površine da bi se došlo do nje. Za to koristimo različite alate, od skalpela do alata koje sami izrađujemo od mekog drveta i pleksiglasa - istaknuo je Doračić.
Uz samo otkriće ove ostave vezane su još neke zanimljivosti. Vulić nam tako ističe kako je “fascinantna činjenica da je srebro u dva navrata skoro pronađeno, prvi put 1977.-1978. godine kada ga je istraživanje za zgradu Na-me promašilo za manje od dva metra, a drugi put kada je iskopan odvodni šaht koji se nalazi nekih metar od ostave”. No, i sam pronalazak ima svoje specifičnosti. Kada je tada 22-godišnji Tomislav Ostrman, koji je radio za tvrtku Geoarheo, a koja je izvodila arheološko istraživanje na toj lokaciji, krampom udario u zemlju, došlo je i do oštećenja dijela posuda. Kasnije se ispostavilo da je to bila svojevrsna sreća u nesreći.
- Godinama u znanstvenim krugovima traje rasprava o tome jesu li podnožja pladnjeva lemljena na pladnjeve ili su dio istog komada metala. Pouzdano se to jedino moglo utvrditi destruktivnim metodama kojima nitko normalan ne bi izložio kasnoantičko srebrno posuđe. No, zahvaljujući oštećenjima upravo na pladnju s pastoralnim prizorom pouzdano je utvrđeno da su noge na pladnjevima integralni dio posude i da su rađeni iz jednog komada srebra - rekao je Vulić.
Usporedo s radovima, Gradski muzej Vinkovci čini i korake kojima bi se srebro u konačnici vratilo u grad. Od Vijeća za kulturna dobra i Muzejskog vijeća, oba pri Ministarstvu kulture, Gradski muzej je po pronalasku zatražio trajnu pohranu u Vinkovcima. Od Vijeća za kulturna dobra dobili su odobrenje, dok su od Muzejskog vijeća dobili uvjetovanu pohranu uz priloženu dokumentaciju o sigurnosnim, tehničkim i mikroklimatskim uvjetima u kojima će se srebro čuvati.