ZDRAV POLAZAK U �IVOT - UNAPRE�ENJE I ZA�TITA ZDRAVLJA NAJMLA�IH
http://www.zzjzpgz.hr/nzl/nzl_4_2001.php
TAJNA PAMĆENJA
http://www.zzjzpgz.hr/nzl/10/pamcenje.htm
TAJNA PAMĆENJA
Pamćenje je sposobnost koja čovjeka odvaja od životinja. To je osnova za stjecanje znanja i vladanje njime. Pamćenje se ne može definirati, a princip na kojem ono funkcionira za sada je neotkriven. Neki ljudi fenomenalno pamte, a drugi imaju ogromnih teškoća da nešto zapamte. Čovjek od svojih 15 milijardi nervnih stanica koristi oko 4 posto. Kapacitet ljudskog mozga praktički je neograničen, a iskorištenih 4 posto obrađuje nemjerljivo velik broj informacija, misli i opažanja, što ni jedan elektronski mozak ne može dostići. Dobra memorija u velikoj se mjeri stječe i izgrađuje, a u manjoj se mjeri nasljeđuje.
William Jaims, američki filozof - pragmatičar, rekao je: "Velika je razlika između onoga što jesno i onoga što bismo mogli biti. Koristimo samo mali dio umnih zaliha, pa ljudsko biće živi ispod prossjeka svojih sposobnosti." Čovjek bez pamćenja ne bi mogao učiti, ni misliti, ni živjeti, ne bi bio svjestan sebe, svoje osobnosti i kontinuiteta, bio bi vječito novorođenče jer bi mu sve izgledalo potpuno novo, nepoznato i prvi put viđeno.
Primjeri fenomenalnog pamćenja
Wolfgang Amadeus Mozart bio je "čudo od djeteta". Bio je muzički obdaren i imao je fantastičnu memoriju. Kad mu je bilo 14 godina, u crkvi Svetog Petra u Rimu prisustvovao je izvedbi velikog muzičkog djela za dva zbora, čije su se note čuvale u tajnosti, a djelo se izvodilo samo dva puta godišnje. Mladi Mozart zapisao je note bez greške.
Zbog izuzetnog pamćenja, robovi u drevnom Rimu koristili su se kao učitelji ili kao "žive biblioteke". Tibetanski lame imali su učinkovite metode pamćenja tako da su mogli zapamtiti cijelu knjigu ako bi je samo jednom pročitali. Stari bramani prenosili su čitave epove usmeno, s koljena na koljeno. Adolf Hitler, pišući u zatvoru "Mein Kampf", mogao je mnogobrojne pročitane knjige poslije samo jednog čitanja reproducirati bez greške.
Memorija je rasuta po cijelom mozgu
Memorija nije koncentrirana u jednoj određenoj regiji, već je rasuta po cijelom mozgu. Učenjaci pokušavaju otkriti korijene sjećanja, koji leže u složenim procesima biokemijske i električne aktivnosti mozga, a time se pojavljuje realna mogućnost učinkovitog liječenja neurodegenerativnih bolesti, kao što je Alzheimerova bolest, ali i stvaranja sredstava za pojačanje pameti.
Steven Rous, šef odjela za biologiju na Otvorenom sveučilištu u Milton Keinsu, blizu Londona, kaže: "Nemoguće je ispitati gdje se u mozgu nalazi određeno sjećanje. Memorija je dinamično vlasništvo mozga kao cjeline, a ne nekog određenog područja. Ona se istovremeno ne nalazi nigdje i nalazi se svuda u mozgu."
Da li je sjećanje materijalno i može li se "presaditi", kao što se biljka presađuje iz jednog lonca za cvijeće u drugi? Američki fiziolog Carl Lesly naučio je štakore da koriste složene labirinte, pa im je zatim uklanjao dio po dio cerebralnog korteksa, pokušavajući odrediti gdje se nalazi sjećanje na taj zadatak, ali bez obzira na to koji je dio uklonio, oni su i dalje uspješno rješavali zadatak, samo nešto sporije. U isto vrijeme, prije pedesetak godina dva američka učenjaka James Mc Conel i Robert Thompson izveli su senzacionalni eksperiment: Neke niže vrste crva, koji su živjeli u otpadnim vodama, koji nisu imali krvnih žila, a imali su jednostavni nervni sustav, naučili su pomoću lakog električnog udara i istovremenog svjetlosnog signala, da svjetlost istovremeno znači i bol. Zatim su rasjekli svakog crva na dva dijela i svaka od polovina regenerirala se u potpuno novog crva, a reakcija svakog od njih na svjetlost, ovog puta bez električnog šoka, pokazala je da je "naučena lekcija" prenijeta na nova bića.
Američki farmakolog Ungar dokazao je da u mozgu postoji "molekula pamćenja". On je štakore, sklone da se zadržavaju u tami, električnim udarima natjerao u osvijetljeni dio kaveza. Iz njihovog mozga izvađenu RNA ubrizgao je kao ekstrakt netreniranim štakorima i oni su također naučili da se plaše tame, i to u mnogo kraćem vremenu nego njihovi prethodnici.
Neuroni komuniciraju na daljinu
Irin Shuman i Danijel Medison sa Stanforda dokazali su da se signali u mozgu mogu prenositi između neurona i kada se ovi ne dodiruju, odnosno kada između njih nema sinapse, znači stanice komuniciraju na daljinu tako što neuron emitira informaciju kao radio ili TV-postaja, koja se raspoređuje u hipokampusu tako da postaje dostupna za dalje korištenje većem broju neurona koji su povezani s korteksom. Susumu Tonegava, nobelovac na čelu znanstvenog tima, vjerovao je da ljudi uče jačajući veze između pojedinih stanica mozga i stvarajući prohodnije putove za nervne signale.
Stuart Hamerof, vodeći istraživač biomolekularnih informacijskih procesa, autor knjige "Najsavršeniji kompjutor", pretpostavljao je postojanje svijesti na nivou svake stanice.
Transmiteri
Dobitnici Nobelove nagrade za 2000. g. Šveđanin Arvid Karlson i Amerikanci Pol Gringard i Eric Candal dešifrirali su komunikacije neurona, kako međusobno, tako i s njihovom vlastitom strukturom, i postavili osnove za razumijevanje procesa odgovornih za motorne radnje, motivaciju, raspoloženje, učenje, pamćenje, ali i za nastanak neuroloških i psihijatrijskih oboljenja. Gringard je objasnio kakve promjene određeni signal izaziva u stanici koja ga prima i kako oslobođeni transmiter iz jedne stanice izaziva u drugoj promjenu funkcije čitavom serijom reakcija. Eric Candal ispitao je molekularne procese u komunikaciji neurona prilikom učenja i pamćenja. Karlson je identificirao dopamin kao neurotransmiter i razjasnio ulogu dopaminskog sistema u regulaciji motornog i psihičkog ponašanja ljudi i razumijevanju Parkinsonove bolesti i shizofrenije.
Ako po Stuartu Hamerofu svaka stanica ima nekakvu vrstu svoje autonomne svijesti, postavlja se pitanje: da li stanice međusobno komuniciraju telepatski?
Ruski učenjaci u Novosibirskom institutu za kliničku i eksperimentalnu medicinu izveli su vrlo zanimljiv pokus: u dvije prozirne, hermetički zatvorene kvarcne posude postavili su iste jednostanične monokulture. U prvu posudu ubacili su smrtonosni virus i monokultura je uginula, ali se razboljela i uginula i ona u drugoj posudi, koja nije bila zaražena, a zatim su postavili treću, četvrtu, petu... pedesetu posudu i u svima su monokulture podlegle smrti u lančanoj reakciji. Osim vizualnog kontakta, svi drugi nama poznati i mogući načini primopredaje virusa bili su isključeni, a s obzirom na to da stanice nemaju oči, ipak se među njima prenijela informacija koja je bila sposobna da ubija. Možda je baš na tim relacijama ključ za čitavu tajnu ljudskog mozga jer, po Medisonu, pamćenje je informacija raspoređena u hipokampusu tako da stoji na raspolaganju za dalje korištenje.
Petar Radaković, dr. med.
Emocionalna inteligencija
http://www.zzjzpgz.hr/nzl/11/inteligencija.htm
Zapleteni u mrežu emocija
Emocionalna inteligencija termin je koji se posljednjih godina često spominje i veže uz uspješne i zadovoljne ljude. Nakon što su istraživanja pokazala da racionalni ljudi s visokim kvocijentom inteligencije (IQ) često nisu ni uspješni, ni zadovoljni, tražile su se sposobnosti odgovorne za ta postignuća. Primijećeno je da uspješni i zadovoljni ljudi znaju motivirati sami sebe, uspijevaju biti ustrajni, ostvaruju kvalitetne međuljudske odnose i koriste bogatstvo svojih emocija kao generator energije. Kažemo da su emocionalno inteligentni (EQ).
One pak druge, te iste emocije vitlaju, upravljajući njihovim ishodima. Često upadaju u afekte, učine tolike nepromišljenosti, sabotiraju svoju uspješnost, upropaštavaju kontakte s drugim ljudima, a svoje mentalne kapacitete koriste za njegovanje i opravdavanje vlastite agresivnosti ili depresivnosti.
Izrazite se na pravi način
Možemo reći da su emocionalno inteligentni ljudi EMOCIONALNO ZRELI. Oni znaju prepoznati svoje emocije, želje i potrebe i razlikovati ih od tuđih. Umjesto da ih skupljaju i potiskuju, oni ih znaju izraziti na konstruktivan način. Reagiraju na sadašnje događaje, razlikujući ih od prošlih sličnih doživljaja. Sami njeguju svoj mir i radost u sebi, ne očekujući da ih netko drugi usreći. DIstanciraju se od događaja koji narušavaju njihov unutarnji sklad. Svjesni su svoje vrijednosti, cijene i svoju i tuđu osobnost i isreno daju i primaju samo ono što stvarno žele. Znaju se zauzeti za sebe na taktičan način, vodeći računa i o tuđim potrebama. Nenasilni su i nesebični.
Biti uspješan znači biti sposoban ostvariti svoje želje, potrebe i ciljeve. Neki će ih fokusirati na posao ili sport; drugi na partnerske ili obiteljske odnose; neki na samospoznaju i duhovni razvoj; a neki će imati ciljeve unutar svakog od tih područja. Da li smo uspješni ili ne, znat ćemo po osjećajima unutarnjeg MIRA, RADOSTI I OSTVARENOSTI. Ako uspijevamo obaviti sve zadatke koje smo pred sebe postavili, a pri tome osjećamo stalnu napetost, nemir i besmisao, tada s našom uspješnošću nešto nije u redu.
Može li se emocionalna inteligencija razvijati?
Iako se bitni obrasci emocionalnog doživljavanja i reagiranja formiraju u djetinjstvu, postoje mogućnosti njihova korigiranja. Upravo zato programi osvještavanja tih naučenih formi, otkrivanje njihovih uzroka i upoznavanje drugačijih mogućnosti reagiranja imaju smisla.
Osvijestite svoje stanje
Naši su nam autoriteti svojim primjerom i direktnim porukama usadili mnoge zabrane vezane za prihvaćanje i izražavanje emocija, potreba i općenito osobnosti. Danas ih koristimo i ponavljamo, bez svijesti da su to samo naučene forme. Stoga je OSVIJEŠTAVANJE prvi korak bilo kakve promjene. Da li sam zadovoljan? Ima li u meni mira i radosti? Što me sputava da uživam u životu? Kako saboritam samoga sebe? Što bih stvarno htio?
Zapleli smo se u mrežu strahova, ljutnji, tuga, krivnji, stida, mržlje i ljubomore. Neki su pomislili da emocije moraju vladati našim postupcima, pa i ne pokušavaju promijeniti impulzivne reakcije. Drugi su pak emocije proglasili destruktivnima, pa vježbaju funkcioniranje isključivo iz "glave". Rezultat je gubitak energije, radosti, kreativnosti, životnosti i ljudskosti.
Danas nam trebaju nove dozvole da ponovo smijemo biti spontani, iskreni i bliski s drugima. Proces osvještavanja pomaže nam da prihvatimo svoje trenutno stanje i donesemo nove odluke.
No, osvještavanje je tek prvi korak prema promjeni stanja. Iza njega nužno slijedi drugi. On uključuje preispitivanje i promjenu stavova o svojoj emocionalnosti, posljedicama izražavanja emocija i mogućnostima njihova izražavanja. Da li je stvarno opasno osjećati i izraziti to što osjećamo? Da li nas drugi stvarno žele ozlijediti? Zašto činimo to što činimo? Zašto drugi čine to što čine?
Treći je korak upoznavanje načina na koje se možemo izraziti i brinuti o sebi, a da pri tome ne ozljeđujemo druge i ne pravimo štetu. Tu je taktičnost potrebno naučiti i uvježbati.
I konačno, četvrti je korak naučiti slušati svoj "unutarnji glas", svoju intuiciju. Svi mi imamo iskustvo kad naprosto znamo da nešto treba ovako, a ne onako; da je ovaj odabir za nas bolji od onog, iako čak ne znamo zašto; da treba sačekati ili baš sad krenuti u akciju. Uz "buku racionalnog uma", najčešće zapostavljamo "nježni, tihi glas svog podsvjesnog uma". A isključivši iz upotrebe tu "osobnu riznicu podataka" o nama i svijetu, koristimo samo mali dio svog stvarnog kapaciteta.
Vesna Špalj, prof.