„Student prava i kuharica!? Koja je to luda kombinacija?“urlala je Ivanova majka mrko me pogledavajući. Uvukla sam se u svoju kućicu, oklop čvršći od puževog, misleći kako je naša ljubav toliko snažna da nam nitko ništa ne može.Mnogo godina kasnije život me poučio da samo mladost i strasna ljubav stvaraju takva uvjerenja.
Vjeruje.
I evo me pri kraju puta,a suze još nisu presahle.Da me je netko pitao koliko možemo plakati , nasmijala bih se i rekla ono što sam čula od starijih ljudi;“Neko vrijeme.Ono sve liječi.Život me poveo do spoznaje da kad oljuštimo plašt ljubavi, često ostaje egoistično samoljublje. “
Ivan me oženio pred porod.Stisnuli smo se u njegovom studentskom,podrumskom stančiću.
Bilo je teško i ponižavajuće gledati nadureno lice njegove majke kad nas je otpravljala.Vikala je za nama;“E sine, sine, s ovom nećeš daleko dogurati!Uništit će sve tvoje i naše snove!“Tom je rečenicom stvorila najveći otpor u mojoj duši.
“Radit ću do besvijesti i osigurati nam pristojan život, dok Ivan ne stane na noge.“mrmljala sam samouvjereno.Ili je to ljubav mrmljala.Bila sam spremna.Prespremna, shvaćajući da ljubav traži odricanje i da ima i drugu stranu medalje.Svaki put kad je odlazio u obiteljsku kuću s velikim prozorima i zabravljenim vratima vraćao se doboko nesretan.Ni naša ga djevojčica nije mogla vratiti u 'normalu'.I tako do njenog petog rođendana.Tog su ga datuma zajedno s 'promašenom i opterećujućom obitelji' pozvali u kuću.
Strepnja je bila moj prvi i posljednji osjećaj.I danas je osjećam istim intenzitetom.
Znala sam da ga sestra, majka i brat razvlače, odgovaraju od mene,a osjećala da se istinski volimo.Da smo obitelj.Strepnja je navještavala da se nešto crno i snažno kotrlja prema nama.Obukla sam svoju najbolju haljinu podižući glavu,a Ivonu uredila kao malu kraljicu.
Neka vide da mogu i da neću odustati!
Divili su se našoj djevojčici,grleći ju i obasipajući darovima.Smijala se svaki put kad bi odmotala šareni dar,kličući:“Aaaa vidi ovo, i ovo!To je lutka koju sam baš htjela!Takvu ima i Ana…“Smijala se ozarenog lica i donosila mi darove u krilo.
Ivanova me majka pozvala u drugu sobu.Ježila sam se od poziva upućenog tamnim očima, koje su pokazivale na vrata sobe u kojoj će se, osjećala sam to, skrojiti moja sudbina.Ivan me je pratio pogledom i klimnuo.Znao je što slijedi.I ja sam znala.Osjećala sam to u njegovom pogledu i šutnji svaki put kad se od njih vraćao.
Snaga kojom sam se odupirala poniženjima i prozivanjima polagano se ispuhivala, lepršala prema prozoru…Zagledala sam se u nebo i od njega očekivala pomoć.Otac ni majka nisu mogli pomoći.Grubi kamenjar uzeo je sve što je mogao, a nije dao uloženo.“Ćerce moja, sama si odabrala, pa se sama moraš snalazit.Ka i mi.Nije lako, znan…Uh da lako!?“
„Odlučili smo da se o malenoj ja brinem.Volimo ju, ona je naša!Ti se brini o Ivanu,kad se ne da urazumiti.Zadnje vrijeme je omršavio, sav je blijed,a ni podrum nije mjesto za odrastanje malenog djeteta.Moći ćeš ju viđati…“Od šoka sam zanijemila i bez riječi potrčala prema vratima.Zgrabila Ivonu i pobjegla u noć. U tamu.Bezglavo sam trčala stišćući svoje dijete.Plakala je za igračkama koje su razbacane ostale u njenoj kući.Sva sam se tresla.Izgubila vjeru da se išta može promijeniti.
Svaki put kad bi se u sitne sate vraćala s posla, strepila sam.Prvo sam pogledala prema njenom krevetiću, a onda poljubila Ivana.Stanje mu se pogoršavalo.Nije mogao ni do fakulteta,a ja sam jedva spajala kraj s krajem.Njegovi su oklijevali, ucjenjivali i čekali. Ivonu su dočekivali pred školom i vodili je na mjesta za koja su znali da će joj se sviđati.Kupovali poklone, koje mi nismo mogli.Igrali se njenim emocijama pridobivajući je.Radila sam po dvije smjene, da bi održala obitelj, ne uviđajući da su ga slomili i da je ona na redu. Sve su radili da mi oduzmu ono do čega mi je stalo.
Ivan je iznenada preminuo.Neočekivano s moje strane,a očekivano s liječnikove.Radije je umro ,nego da se svojima suprostavi.Svi imamo mogućnost odabira.Dobijemo je,ali je mnogo puta ignoriramo.Svaki problem ima najmanje dva rješenja.
Bol koja pulsira i oči pune suza nisu dopuštali da jasno vidim i prekinem kupovinu djeteta.Mukotrpno sam je podizala, dajući više no što sam mogla.Spremala se maturalna večera.Haljinu koju je izabrala nisam mogla kupiti.Kupila ju je baka.Cipele koje smo kupile za mene su bile vrh ledene sante.Brojala sam novčiće s kojima sam trebala preživjeti do plaće.Nisam se jadala, jer nisam imala kome.Šutjela sam i bila zahvalna za svaki proživljeni dan.Da sam mogla, radila bih još više.
Posrnula sam od iscrpljenosti i godina prenapregnutosti i borbe sa nepredvidivim neprijateljima.Odvlačili su je od mene, kad mi je najviše trebala.Bez isprike.Iza operacije nije bila u našem domu.Odselili su je u kuću s velikim prozorima i zabravljenim vratima.Vapila sam za svojim djetetom.Okretali su glavu, sve pod znakom' velike ljubavi' i vodili je u udaljene krajeve, da ne bude sa mnom.Nit se tanjila, a ja strahovala i borila za malo naklonosti koju još nisu uništili.Posljednji udarac zadali su lažima,kupivši priznanje Ivanovog bratića, da sam bila s njime.Oblatili mene i moju muku, skrenuli kćerku u ulicu koju su zacrtali.
Nismo se vidjele desetak godina. Plačem stogodišnjim suzama.Strepim i pitam se, svaki se dan pitam;“ Gdje sam pogriješila? Do kad ću za tu pogrešku ispaštati?!“