Što je savjest?
https://www.gotquestions.org/Hrvatski/savjest.html
Pitanje: Što je savjest?
Odgovor: Savjest se definira kao dio ljudske psihe koji izaziva duševnu bol i osjećaje krivnje kada ju uznemiravamo, kao i osjećaje zadovoljstva i dobrobiti kada su naši postupci, misli i riječi u skladu s našim vrijednosnim sustavom. Grčka riječ koja se prevodi kao „savjest“ u svim novozavjetnim slučajevima spominje se kao suneidēsis, što znači „moralna svijest“ ili „moralna savjesnost“. Savjest reagira kada su nečiji postupci, misli i riječi u skladu sa ili u suprotnosti od standarda onog što je ispravno i pogrešno.
Ne postoji hebrejski izraz u Starom zavjetu koji je ekvivalent riječi suneidēsis u Novom zavjetu. Razlog nedostatka hebrejske riječi za „savjest“ može biti židovski svjetonazor, koji je bio više grupni nego pojedinačni. Hebrej je sebe smatrao članom saveza zajednice koja se prema Bogu i Njegovim zakonima odnosi korporativno, a ne kao pojedinac. Drugim riječima, Hebrej je bio siguran u svoju vlastitu poziciju pred Bogom ako je hebrejski narod kao cjelina bio u dobrom zajedništvu s Njime.
Novozavjetni koncept savjesti jest više individualan po naravi te uključuje tri glavne istine. Prvo, savjest je Bogom dana sposobnost ljudskih bića da realiziraju samoprocjenu. Pavao nekoliko puta govori o svojoj vlastitoj savjesti kao „dobroj“ ili „besprijekornoj“ (Djela 23,1; 24,16; 1. Korinćanima 4,4). Pavao ispituje svoje vlastite riječi i djela, te otkriva da su u skladu s njegovim moralom i sustavom vrijednosti, koji se naravno temelje na Božjim standardima. Njegova savjest je potvrđivala integritet njegovog srca.
Drugo, Novi zavjet prikazuje savjest kao svjedoka nečega. Pavao kaže da pogani, iako nisu imali Mojsijev zakon, imaju savjest koja im svjedoči o prisutnosti Božjeg zakona zapisanog u njihovim srcima (Rimljanima 2,14-15). Također se poziva na vlastitu savjest kao svjedoka u tome da govori istinu (Rimljanima 9,1), te da se vladao u prostodušnosti i čistoći u njegovom odnosu prema ljudima (2. Korinćanima 1,12). Također kaže da mu njegova savjest govori da su njegovi postupci vidljivi i Bogu i svjedocima tuđih savjesti (2. Korinćanima 5,11).
Treće, savjest je sluga individualnog sustava vrijednosti. Nezreo ili slab sustav vrijednosti stvara slabu savjest, dok sustav vrijednosti koji je u potpunosti informiran stvara snažan osjećaj za ono što je ispravno i pogrešno. U kršćanskom životu, nečiju savjest može voditi neodgovarajuće razumijevanje biblijskih istina te može proizvesti osjećaj krivnje i srama nesrazmjerno trenutnim problemima. Sazrijevanje u vjeri jača savjest.
Ova posljednja uloga savjesti jest ono što Pavao naziva u svojim uputama vezano za jedenje mesa žrtvovanog idolima. Objašnjava da, budući da idoli nisu pravi bogovi, nema razlike u tome je li im hrana žrtvovana ili nije. No, neki su u korintskoj crkvi bili slabi u njihovom razumijevanju te su vjerovali da su takvi bogovi doista postojali. Ti nezreli vjernici bili su užasnuti pri pomisli na jedenje hrane koja je žrtvovana bogovima, zato što je njihova savjest bila upoznata s pogrešnim predrasudama i praznovjernim pogledima. Stoga, Pavao potiče one koji su zreliji u njihovom razumijevanju da ne prakticiraju svoju slobodu u jedenju ukoliko bi to uzrokovalo da savjest njihove slabije braće osudi njihove postupke. Pouka ovdje jest da, ako je naša savjest čista zbog zrele vjere i razumijevanja, ne smijemo dovesti do toga da se oni sa slabijom savješću spotiču o prakticiranje slobode koja dolazi sa čvršćom savješću.
Još jedno spominjanje savjesti u Novom zavjetu jest kada se govori o savjesti koja je „ožigosana“ ili učinjena neosjetljivom kao da je bila spaljena vrućim željezom (1. Timoteju 4,1-2). Takva savjest je otvrdnula i okorjela, ne osjećajući više ništa. Osoba s ožigosanom savješću više ne sluša njezine poticaje, te osoba može griješiti, prepustiti se i varati samu sebe misleći da je sve dobro s njezinom dušom, te se prema drugima ponašati bezosjećajno i bez samilosti.
Kao kršćani, našu savjest trebamo čuvati čistom kroz poslušnost Bogu i održavanjem našeg odnosa s Njime u dobrom stanju. To činimo primjenom Njegove Riječi, kontinuiranim obnavljanjem i mekšanjem naših srca. Budimo obazrivi prema onima sa slabom savješću, pokazujući im kršćansku ljubav i suosjećanje.
Savjest između slobode i zapovijedi
https://www.vjeraidjela.com/savjest-izmedu-slobode-i-zapovijedi/
Savjest se najčešće označava kao sposobnost umnog uviđanja kojom je čovjek u stanju ocijeniti moralnu vrijednost svojih čina. Kada bismo pokušali to pobliže označiti, uočili bismo kako je to veoma teško. Ali, ipak, s druge strane, mi znamo što je savjest, i to na temelju vlastitog iskustva: kada nešto učinimo loše, savjest nas prekorava, učinimo li dobro, savjest to odobrava. No, postavlja se pitanje osjeća li svaki čovjek da ima savjest, ili je to osobina samo nekih ljudi.
Kratak povijesni pregled poimanja savjesti
Etnologija nam pokazuje da ćudoredna, moralna svijest (savjest) postoji i kod najprimitivnijih plemena, koja se izražava otprilike ovako: kad netko učini nešto loše (za kršćane – grijeh), tada je nemiran u srcu, strah ga je da ne umre. Ako npr. pogledamo u Knjigu mrtvih starih Egipćana, uočavamo kako je puna misli o dužnostima. Slično se naglašavanje ćudorednog ponašanja vidi i u Budinu nauku: za svoje dobre čine čovjek treba biti nagrađen, a za zle kažnjen (u vidu ponovnih rađanja, reinkarnacija).
I stari grčki filozofi i pjesnici, poput Sokrata, Platona, Homera, Eshila i Sofokla, naglašavaju da je Bog ili da su bogovi čuvari ćudorednog zakona. Stoici će nešto poslije naučavati da živjeti dobro znači živjeti po naravi (čovjekov um određuje što je dobro, a što zlo; nije potrebna neka posebna Božja zapovijed).
Na najizričitiji se način o savjesti govori u Svetom pismu, gdje se pokazuje da je najveća čovjekova nevolja grijeh, čovjek bez Boga umire (usp. posebno Ps 55).
I kasnije su mnogi pisci, poput Shakespearea, Dantea, Hugoa, Goethea, Schillera, Tolstoja, Dostojevskog i mnogih drugih veoma uvjerljivo pisali o osjećaju savjesti.
Chateaubriand npr. sigurnost postojanja savjesti izražava ovako:
“Svaki čovjek ima u svom srcu sudište, gdje počinje suditi sama sebe, čekajući da vrhovni sudac potvrdi tu presudu… Zašto probija glas iz krvi, riječ iz kamena? Tigar razdere svoj plijen i spava. Čovjek postane ubojica i bdije. Traži pusta mjesta, a ipak ga samoća plaši; povlači se oko grobova, a ipak se grobova boji… Kao da mu se osjeti zaoštravaju, kako bi ga mučili… O savjesti! nisi li ti fantom mašte ili strah pred kaznom ljudi? Čujem u svom srcu, na dnu jedan glas, koji viče tako jako protiv same pomisli na takvu pretpostavku da ni časa ne mogu sumnjati u stvarnost savjesti.”Sav nam taj povijesni pregled o poimanju savjesti pokazuje da je misao o postojanju savjesti stara koliko i čovjek, odnosno da nema čovjeka bez savjesti. Zato je savjest usko vezana uz Boga.
Savjest kao Božji dar
Nema sumnje kako savjest utječe na misao o Bogu. Naime, sve civilizacije tijekom povijesti vjeruju u Boga (iako se on shvaća na različite načine); nema ni jednog naroda na svijetu koji bi bio nereligiozan. To znači da je čovjek tzv. biće religije, ima potrebu otkriti postoji li Bog, kakav je u sebi, kakav je u odnosu prema ljudima…
Ta se misao o Bogu usko veže uz savjest: čovjek se boji da će Nekome odgovarati za učinjene grijehe, jednako kao što očekuje nagradu za dobra djela. Zato mi, kao kršćani, vjerujemo da je tu normu ponašanja – savjest – u čovjeka ugradio sam Bog, kako bi mu pomogao da se lakše opredijeli za Boga, za slobodu.
Često čovjeku nije dovoljna savjest da bi moralno živio. Naime, može namjerno postupiti i protiv zapovijedi savjesti. No, na takav način postaje neslobodan, osjeća se grešnim. Zato je Bog (a kasnije to čini i Crkva) čovjeku dao i neke zapovijedi, tzv. norme ponašanja (npr. Deset Božjih zapovijedi, Dvije zapovijedi ljubavi, Zlatno pravilo, crkveni zakoni…), koje čovjeku trebaju biti pomoć da bi postigao svoju punu slobodu. Dakle, Božji i crkveni zakoni nipošto nemaju ulogu onemogućiti nečije slobodno djelovanje, nego, naprotiv, omogućiti, i to u svoj punini.
Postavlja se pitanje u kojem su međusobnom odnosu norma, sloboda i savjest?
Međusobni odnos norme (Božjih i crkvenih zapovijedi), slobode i savjesti
Naša sloboda, kao što smo već naglasili, ne označava samovolju, nego je savjest ona koja prosuđuje granice slobode. Drugim riječima, svaki čovjek zna da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Kada prekrši taj jasan glas u sebi, shvaća da je prekoračio granice slobode. Možemo reći da je savjest nekakvo unutarnje svjetlo, duševni organ u čovjeku koji ima trostruku funkciju: a) najprije čovjeku omogućuje da razlikuje dobro i zlo. Osim toga, b) savjest uvijek osobu upućuje da učini dobro, a izbjegne zlo; nikada obrnuto. I na kraju c) ukoliko osoba učini dobro, posluša savjest, osjećat će se smireno i slobodno, a ukoliko ju ne posluša, postaje nezadovoljna, neslobodna. To znači da je savjest pomoć i putokaz čovjeku u ostvarenju istinske slobode.
Drugim riječima, kada čovjek izađe iz okvira savjesti koja ga upućuje samo na dobro, i učini zlo, njegova ga savjest upozorava kako je prekoračio granicu slobode. Čovjek je, dakle, slobodan dokle god čini dobro. Onoga trenutka kada počinje činiti zlo, njegova ga savjest počinje osuđivati i više nije slobodan, nego zarobljen, nemiran.
U tom je smislu prava granica slobode život po Božjim zakonima, odnosno istinski je slobodan samo onaj tko izvršava Božje zapovijedi, i to zato što ga na to upućuje njegova savjest.
Postavlja se pitanje zašto nemaju svi ljudi jednako izoštrenu savjest? Tako dolazimo do pitanja ispravne i krive savjesti.
Ispravna i kriva savjest
U konkretnim životnim situacijama uočavamo kako savjest kod nekih ljudi nikada ne gasne, a kod drugih bude uspavana i zasvijetli tek od vremena do vremena. S obzirom na to, uviđamo da nemaju svi ljudi jednaku savjest. Neki, naime, osjećaju grižnju zbog objektivno malog prijestupa, pa i onda kada osoba nije objektivno kriva, dok drugi mirno spavaju i onda kada učine nešto prilično veliko. Štoviše, kod nekih je ljudi savjest toliko iznakažena da oni više ne mogu razlikovati dobro i zlo, pa čak i do te mjere da kada čine zlo misle kako čine dobro.
To nam pokazuje da postoji više vrsta savjesti, a kakva će čija biti najviše ovisi o odgoju i njegovanju savjesti. Najprije ćemo, stoga vidjeti kako se savjest odgaja, a potom ćemo donijeti prikaz nekih vrsta savjesti, te na kraju što treba činiti kako bi savjest ostala zdravo mjerilo prosuđivanja moralnosti naših čina.
Odgoj savjesti
Savjest nije nešto statično, nego je to veoma dinamična stvarnost. Kako raste pojedinac, tako raste (mada ponekad taj rast znači nazadak) i savjest. To izgleda otprilike ovako:
Prvi oblik savjesti pronalazi se već kod male djece. Već ona dobro znaju kad su učinili nešto loše, pa se zato boje kazne, i kad su učinili nešto dobro, pa očekuju nagradu. U to vrijeme roditelji imaju veliku ulogu, posebno majka. Naime, ako u obitelji postoje zdravi odnosi, gdje ljubav, međusobno poštovanje, pravda, religioznost i slično nisu nešto strano, to će djetetu svakako pomoći u postizanju prave savjesti.
Nakon toga, kod veće djece savjest prerasta u novi stupanj, tzv. autoritativnu savjest. Riječ je o tome da se dijete poistovjećuje s primjerom svojih roditelja i drugih dragih osoba, odnosno smatra da roditelji dobro čine, pa tako treba i on.
Međutim, pokoji put roditelji nemaju ispravnu ili dovoljno ispravno oblikovanu savjest. Zato će dijete, kada dođe u mladenačku dob, oblikovati svoju savjest preispitivanjem postojećih moralnih vrijednosti. Nastaje tzv. kritička savjest, po kojoj će mladi barem načelno odbacivati nemoralne društvene postupke, a unutrašnje se odlučivati prema moralnim.
Tako dolazimo do završnog stupnja savjesti, kada osoba pronalazi i oblikuje zrelu, osobnu savjest.
Ukoliko, pak, netko u svom psihološkom sazrijevanju ne prođe pravi put oblikovanja navedenih stupnjeva savjesti, vjerojatno je kako će se ona krivo oblikovati. Zato ćemo sada pogledati neke vrste savjesti i njihove osobitosti.
Vrste savjesti
Nježna savjest. To je veoma osjetljiva savjest. Čovjek koji ima nježnu savjest jasno uočava što je dobro, a što zlo i spremniji je činiti dobro nego drugi.
Tjeskobna savjest. Čovjek koji ima tjeskobnu savjest stalno misli na ono što mu je zapovjeđeno, boji se od neizvršavanja zapovijedi, boji se kazne. Mnogo više misli o zlu koje nastoji izbjeći, nego o dobru koje bi trebalo postići.
Licemjerna (farizejska) savjest. Čovjek koji ima licemjernu savjest više misli na postizanje dobra kao izraza vanjštine, a daleko manje na dobro u sebi. To je osoba koja se ponaša veoma moralno, ali to čini više zbog drugih, nego zbog Boga ili sebe.
Zamršena savjest. Riječ je o takvim situacijama gdje čovjek vidi grijeh što god da učini ili propusti nešto učiniti. U takvim situacijama, čin treba odgoditi, a ako to nije moguće, učiniti ono što se čini manje zlo, a ako ni to nije moguće, onda što god čovjek učinio nije grijeh.
Skrupulozna savjest. Čovjek koji ima skrupuloznu savjest je u stvari psihički bolesna osoba. Riječ je o osobama koje u svemu vide svoj grijeh i smatraju da nikada ne mogu učiniti neko dobro. Oni su najčešće teret i sebi i drugima.
Kriva savjest. Riječ je o krivo formiranoj savjesti, gdje su u odgoju učinjeni veliki propusti, kada netko misli da je nešto grijeh, a nije, ili obrnuto, kada netko misli da grijeh nije grijeh (npr. danas mnogi umjetnu oplodnju ne smatraju grijehom, a tome su uzrok internet, novine, TV, stavovi okoline o toj stvarnosti).
Laksna savjest. Riječ je o takvoj savjesti gdje osoba olako prelazi preko svojih grijeha, bez većeg uznemiravanja (npr. čovjek se “privikao” otuđivati neke stvari iz tvornice u kojoj radi).
Te i druge nespomenute vrste savjesti pokazuju da se u čovjeku mogu izgraditi i krivi stavovi. To znači da u situacijama bez neke veće zamršenosti može djelovati načelo: Dobro činiti, zlo izbjegavati, ali u nekim složenijim situacijama to, dakle, ne mora svakom čovjeku biti sasvim jasno.
Zbog toga se, ukoliko se želi postići čista savjest, savjest treba odgajati i samoodgajati. Za to je u prvom redu zadužen sam pojedinac: on prije svih treba voditi računa o izgradnji svojeg moralnog ponašanja, nastojeći ga uzdići na višu duhovnu razinu pristupanjem sakramentu pokore. Osim njega, utječu i roditelji, svećenici, profesori, vjeroučitelji, društvo…
Spomenut ćemo još problematiku koja se odnosi na nesavladio pogrešnu savjest i na savladivo pogrešnu savjest, te vidjeti kada je nemoralan čin ujedno i grešan čin.
Nesavladivo pogrešna savjest i savladivo pogrešna savjest
Kada govorimo o tzv. nesavladivo pogrešnoj savjesti, pri tome mislimo na situacije kada netko iz opravdanih razloga, npr. jer mu nikada to nitko nije rekao, misli da nije grijeh nešto što to uistinu je.
Npr. žena je dala da joj liječnik ugradi spiralu, jer zbog zdravlja ne smije roditi više nijedno dijete. Ona nije nikada čula da Crkva zabranjuje korištenje spirale, i to zbog razloga jer i unatoč takvoj zaštiti žena može zatrudnjeti, a tada će spirala izazvati abortus. Naprotiv, žena je u razgovoru sa svojim prijateljicama čula kako mnoge od njih koriste to sredstvo, i pri tome misle kako ono samo sprječava začeće. Žena je dakle u zabludi, tj. misli kako ugradnja spirale nije grijeh, iako to je.
Nalazi se, dakle, u nesavladivom neznanju, koje ostaje takvim jer žena uopće ni ne pomišlja da bi to mogao biti grijeh. Prestat će biti nesavladivo samo ako od nekoga čuje kako spirala može uzrokovati pobačaj.
Drugim riječima, žena ima nesavladivo pogrešnu savjest. I za takvu savjest kažemo da je norma moralnog djelovanja, po načelu da svatko treba raditi po svojoj savjesti, kakva god ona bila, a to konkretno znači da, sve dok žena ne zna da je korištenje spirale grijeh, ona ne griješi.
Sasvim je drukčije sa savladivo pogrešnom savješću. Tu je riječ o situacijama kada netko misli kako nešto što je grijeh nije grijeh, ali ipak nije siguran, te do rješenja može doći relativno lako, npr. da pita svećenika ili teologa, da pročita o tome u katoličkom tisku ili na katoličkim portalima itd., i sazna je li to grijeh ili ne.
Npr. neplodni je bračni par odlučio do djeteta doći putem umjetne oplodnje. U tome ne vide ništa nemoralno, ali nisu posve sigurni je li to grijeh ili ne, jer su načuli da Katolička Crkva ne odobrava umjetnu oplodnju. Unatoč tračku sumnje, ipak su odlučili tako doći do potomstva…
U tom bi slučaju muž i žena imali grijeh, jer je riječ o savladivo pogrešnoj savjesti. Trebali su, naime, upitati svećenika ili na drugi način saznati odgovor na pitanje je li umjetna oplodnja grijeh ili nije, ali to nisu učinili. Prema tome, dakle, savladivo pogrešna savjest nikada ne može biti norma moralnog djelovanja, odnosno kada bi netko tako činio, to bi mu bio grijeh.
Potrebni uvjeti da bi neki čin bio grijeh
Svemu rečenom valja nadodati i kako su nužna tri uvjeta kako bi netko za svoj izvanjski nemoralni postupak imao unutrašnji grijeh. To su: razum, slobodna volja i pristanak.
Razum. To znači da ne mogu imati grijeh djeca koja nisu došla do upotrebe razuma, koja nisu sposobna rasuđivati, osobe poremećena uma, senilne osobe i slično.
Slobodna volja. Potrebno je da osoba u trenutku činjenja grijeha apsolutno raspolaže i svojom slobodnom voljom, odnosno da nije npr. u stanju mjesečarenja, drogirana, pod djelovanjem lijekova, pod snažnim utjecajem srdžbe ili strasti i slično.
Pristanak. Također je potrebno da se osoba slobodno opredijeli za činjenje grijeha. Ako ju npr. netko pištoljem natjera da to učini, to znači da ona ne pristaje izvršiti čin koji nasilnik od nje traži, ali zbog straha od smrti to ipak čini. U tom slučaju osoba ne griješi, jer taj čin nije izraz njezina htijenja nego prisile.
Ukoliko nedostaje jedan od tih faktora, grijeh ne postoji. No, to treba ispravno shvatiti. Npr. ne mora značiti da netko tko u pijanom stanju slučajno ubije nekoga nije sagriješio. Nije izravno moralno odgovoran za ubojstvo, ali je itekako odgovoran za pijano stanje u koje se doveo.
Savjest
https://hr.wikipedia.org/wiki/Savjest
Pojam savjest potječe iz stoičko kršćanske tradicije. Sam izraz savjest kovanica je prema grčkoj riječi «suneidesis» (suznanje), koja u sebi nosi korijen eid- etimologijski povezana je s hrvatskim korijenom vid. Ciceron je grčku riječ suniedesis preveo na latinski kao conscientia. Oblikovanje stručnog izraza savjest razvijala se od prvotnog značenja izraženog preko suznanja, zatim u svijesti, te se preko značenja svijesti o vlastitom moralnom činu, razvija u stručni izraz za ono što i danas podrazumijevamo pod pojmom savjest.
Rasprava o savjesti je jedno od temeljnih i najvažnijih poglavlja katoličke teologije, a njeno povijesno ishodište leži u patristici i skolastici.
Kao svjesno biće čovjek ima sposobnost samoopažanja. To znači da može držati pod nadzorom i izražavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka često se naziva "glas savjesti", a to znači da mi svojim umom objašnjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktično djelovanje. Tako se savjest javlja usporedno s opažanjem kao analiza našeg djelovanja. Savjest je spoznajni proces kojim provjeravamo jesmo li točno odredili nešto prema onome što je u stvarnosti, to je, je li nam procjena ispravna i je li primjena našeg postupka odgovarajuća situaciji. Ona se odvija u procesu opisa situacije sa svim okolnostima-ponovno proživljavanje. Možemo govoriti o prethodnoj savjesti, kada prije djelovanja prosuđujemo što je dobro, a što zlo i naknadnoj savjesti, kada nakon djelovanja otkrivamo dobro i zlo.
Teoretska razmatranja
U samoj povijesti problema savjesti nalazimo različite teorije koje možemo svesti u četiri osnovna tipa:
Savjest se shvaća kao sudioništvo u Božanskom (kršćanska tradicija, posebice kod Tome Akvinskoga i Martin Luthera)
Savjest u funkciji autonomnog uma (Kant)
Savjest kao proizvod društveno-odgojnog određenja (Locke)
Savjest je rezultat moralnoga konflikta (Freud)
Savjest i društvena prisila
Savjest je osobni izričaj samosvjesnosti odnosa pojedinca i društva. Prihvaćanje društvenih normi "iznutra" predstavlja najbolji odnos prisile i stabilizacije društvenih odnosa. Stoičko poimanje savjesti s jedne strane, u sintagmi «čini što te je volja» direktno povezuje savjest sa slobodnom voljom.
Savjest je izbor, kojim se ugrađujemo u društvene odnose. Pozivajući drugog na savjesnost, namećemo mu svoju, kolektivnu volju.
Podsvjesni element koji formira savjest je svakako strah od kazne. U odnosu «zločina i kazne» kritični čimbenik društvene preobrazbe kažnjenog je upravo savjest.
Dilema prema manjinskoj normi može se od šire zajednice rješavati na nekoliko načina:
sukob u kojem se katarzički rješava dilema i ostaje samo jedna norma. Savjest obje sukobljene strane je zadovoljena, ako su učinili maksimalni trud. Poraz se priznaje i savjest nalaže na priznanje pobjednika i njegove norme kao jedine istine.
sukob u kojem se određuje većinska i manjinska norma, dokazom koja je norma značajnija. Nešto što je ranije manjinska norma, može postati većinska norma, te i dalje nema relativizma već samo prihvaćanje apsoluta.
Relativiziranje normi dopuštenjem paralelnog priznanja obje, uz tvrdnju da jedna norma vrijedi za jednu skupinu ljudi, dok druga vrijedi za drugu skupinu. Prijelaz iz jedne u drugu skupinu može biti potican ako se prelazi u dominantnu, ali ako se radi o dogmatskim skupinama tada se konflikt rješava stvaranjem statusa quo, te savjest nalaže da se status quo ne dira.
Ignoriranjem pravila druge norme, čime se naša norma kroz savjest nastoji primijeniti, a drugoj ne priznajemo važnost. Ne priznavanje normi ima za posljedicu izolaciju i ignoriranje.
Savjesna dilema učvršćuje se s tuđom kaznom na način da se u nama budi iskonski strah od kazne, te unutarnjom normom (savjest) nastojimo dokazati svoju moralnu koherentnost. Kajanjem pokazujemo da smo učinili nešto što je u suprotnosti sa svojom savjesti. Legende vrlo često polaze od činjenice da ako prekršimo našu savjest, to će nas razdirati sve do trenutka priznanja i prihvaćanja društvene norme. Naime, savjest kao moralna paradigma stalno postoji u nama i ne možemo je se odreći. Dokaz za to su sve javne manifestacije kojima skupini nastojimo dokazati našu ispravnost kroz savjesne postupke.
Prigovor savjesti
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Prigovor savjesti
Prigovor savjesti je čin razilaženja s politikom ili odredbama neke države, ustanove ili organizacije.
Prigovor savjesti je specifično pravilo koje se primjenjuje u relativno kraćem vremenskom razdoblju. Javno iskazivanje vlastitog pacifizma u suprotnosti je s društvenom normom, ali istovremeno se tolerira jer je u skladu sa širom normom. Dualizam u kojem se priznaje da pojedinac ima pravo na striktnija pridržavanja društvenih pravila uže skupine koje nisu suprotstavljena interesu šire grupe, već su samo čin nepriznavanja unutarnjih regula šire skupine, moguć je samo kao oblik pasivnog otpora. Naime, šira grupa nikada ne prihvaća čin aktivnog otpora, budući da to predstavlja aktivni sukob. S druge strane, ako bi prigovor savjesti prešao u mučeništvo, to može destabilizirati normu šireg društva budući da je mučeništvo dokaz da je moralna norma zbog koje se prigovor savjesti provodi važna.
O prigovoru savjesti govorimo kada se osoba poziva na slobodu savjesti kada odbija postupati, ili traži izuzetak od obveze da postupa na način koji ugrožava njen osjećaj za osobni moralni integritet.
Sloboda savjesti je zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, gdje se u čl. 9.1. propisuje: „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi"; također i Ustavom Republike Hrvatske, čiji čl. 40. sadržava odredbu:„jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.“
Općom deklaracijom o pravima čovjeka koju su donijeli Ujedinjeni narodi 1948. godine, u čl. 18. sadrži proglašenje o slobodi savjesti kao univerzalnom ljudskom pravu.
Opis ranog kulturnog primjera prigovora savjesti nalazimo u "Antigoni", tragediji starogrčkog pisca Sofokla iz 5. stoljeća prije Krista. Kada kralj Kreont - protivno božanskim propisima - zabranjuje pokop Polinika, vojskovođe neprijateljske strane u tebanskom građanskom ratu. Polinikova sestra Antigona ipak pokapa tijelo svojega brata, čak i nakon što je kralj naredio da se tijelo ponovo iskopa radi izlaganja javnoj poruzi. Nakon mučnih uvjeravanja i pozivanja na grčku vjersku tradiciju u postupanju sa mrtvima, te tragičnih događaja koji su prepoznati kao božanska kazna zbog nedostojnog postupanja sa tijelom bliskog rođaka Polinika, kralj Kreont priznaje da je u krivu i oslobađa Antigonu iz zatvora.
Važan književni primjer prigovora savjesti sadržan je i u biblijskoj 2. knjizi o Makabejcima, gdje u 6. i 7. poglavlju nalazimo primjere Židova koji odbijaju jesti svinjsko meso - što od njih traži helenistička država kao znak prihvaćanja državne kulture. Prvi primjer daje starac Eleazar koji se podvrgava smrtnoj kazni, koja je zaprijećena onima koji odbijaju jesti svinjetinu: "...junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti i mladićima ostaviti plemenit primjer kako se, za časne i svete zakone, valja spremno i velikodušno izložiti smrti." (2Mak 6,28). Odmah u potom u 7. poglavlju bilježi se osobito tragična pripovjest o sedmorici braće Makabejaca i njihovoj majci: kraljevski namjesnik zapovijeda da se jedan po jedan brat brutalno muči, sakati i ubija pred očima preostale braće i ondje prisutne majke. Oni ostaju ustrajni u privrženosti Zakonu što ga je Bog dao za Židove, i svi redom bivaju pobijeni; na poslijetku namjesnik Antioh daje ubiti i njihovu majku.
U prvim stoljećima kršćanstva, kao svece su poštovali skoro isključivo mučenici zbog prigovora savjesti (to uključuje i same apostole, koji su redom skončavali život kao mučenici): naime se kršćane kod periodičnih progona redovito pozivalo da se javno odreknu vjere, kako ne bi bili izvrgnuti mučenju i smrtnoj kazni - najvjerniji bi odbijali izjaviti da se odriču vjere i time su zadobivali "vijenac mučeništva" i - prema kršćanskom vjerovanju - posebno mjesto pred prijestoljem Božjim (Otk 7,13-17). Zahvaljujući tim kršćanskim primjerima, od kojih su neki upisani i u biblijske knjige Novog zavjeta (usp. Dj 6, o sv. Stjepanju Prvomučeniku), prigovor savjesti ima važno mjesto u kulturi mnogih naroda.
Konkretni primjer pravne zaštite prigovora savjesti nalazimo u čl. 20. Zakona o liječništvu [2]: „radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.“. U Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji se u čl. 44. propisuje: "Zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji bi trebali provesti ili sudjelovati u provođenju postupaka medicinski pomognute oplodnje imaju pravo pozvati se na priziv savjesti zbog svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja te odbiti provođenje postupka medicinski pomognute oplodnje ili sudjelovanje u tom postupku."
Primjer prigovora savjesti u osjetljivom području pobačaja, nalazimo uređenim u čl. 2. Etičkog kodeksa primalja[4]: "Primalja ima pravo na priziv savjesti, ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta/-ice. O svojoj odluci mora pravodobno obavijestiti pacijenta/-icu te ju uputiti drugoj primalji. Primalja koja radi kao član zdravstvenog tima (u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ili u bolničkoj zdravstvenoj skrbi) mora u što kraćem roku izvijestiti odgovornu osobu ako postoji bilo kakav prigovor savjesti bitan za obavljanje njezine profesionalne djelatnosti. U tom slučaju ne smije prestati pružati primaljsku skrb ako bi time prouzročila trajne posljedice za zdravlje ili ugrozila život pacijentice."
Stier: Nemojte očekivati od mene da ne glasam po savjesti!
https://www.vecernji.hr/vijesti/plenkovic-svakoga-sata-zlostavlja-se-jedna-zena-u-hrvatskoj-1238440