RODNA REVOLUCIJA
U izvrsnoj i vrlo preglednoj knjizi Rodna revolucija autorica Marguerite A.Peeters vodi čitatelja do samoga izvora rodne teorije za koju je papa Franjo rekao da je jedan od elemenata ideološke kolonizacije kojoj je podvrgnuto suvremeno društvo.
Autorica u knjizi pokazuje kako je do pojma rod (gender) uopće došlo, što on sve znači i koje su posljedice prihvaćanja takva načina mišljenja u konkretnomu životu pojedinaca i čitava društva.
Na jednostavan i otvoren način autorica upozorava na opasnosti kojima rodna teorija prijeti čitavoj civilizaciji više ili manje neprimjetno namećući vlastite norme u svim slojevima našega društva i kulture.
Jednostavno i koncizno, studiozno pripremljena, ova će knjiga biti važno sredstvo u razlučivanju suvremenih ideja te snažan poticaj da se pažljivo analiziraju podrijetlo i posljedice teorija koje se žele nametnuti kao nove globalne norme.
Analiza će pokazati da u ime građanskoga i sekularističkoga tumačenja jednakosti, shvaćene isključivo u smislu vlasti i prava, revolucionarni rodni proces u kulturološkomu, političkom i pravnom smislu napada samu srž identiteta muškarca i žene, njihov bračni identitet, predivnu komplementarnost i jedinstvo u ljubavi, specifično odgojno zvanje i ulogu, muškost i ženskost, očinstvo i majčinstvo, brak i obitelj, antropološku strukturu ljudske osobe koja je usmjerena na davanje; primanje i dijeljenje ljubavi.
Iako djeluje unutar institucija i kultura na difuzan, dvosmislen i neuhvatljiv način, rodni aktivizam učinkovito radi na ostvarenju subverzivnih ciljeva.
Tako se gender najčešće prevodi sa spol. Riječ „spol“ ima šire značenje od engleske riječi sex ( koja se odnosi samo na biološke razlike): ona obuhvaća društvenu i kulturološku dimenziju ženskosti i muškosti ( za to se koristi izraz gender).
Gender nije izoliran pojam. On se proširio na mnoštvo pojmova i izraza pa i onih neposredno vezanih uz rodnu revoluciju (obiteljska raznolikost, kućno partnerstvo, istospolno partnerstvo, transrodnost...).
Proces rodne revolucije mogli bismo opisati kao holistički sklop koncentričnih krugova oko tvrde radikalne jezgre.
Analiza pak otkriva da je proces rodne revolucije centripetalan: tvrda jezgra privlači neke sastavnice raznih krugova, povezuje ih sa svojom ideologijom u onomu stupnju koji je razmjeran njihovoj udaljenosti od središta i jamči ideološko jedinstvo cjeline.
Gender je često pomiješan s altruističkim , humanističkim i humanitarnim pojmovima koji su jako privlačni za zemlje u razvoju.
Gender je, nadasve, postmoderni pojam. Postmodernost je kompleksan kulturološki fenomen koji je premalo proučen i nedovoljno razlučen.
Rodni proces je za razliku od ideologije iz prošlosti nemoguće u cjelosti omeđiti. Rodni teoretičari sami tvrde da je riječ o procesu dekonstrukcije. To je dinamičan proces koji je stalno u pokretu: njegov sadržaj je neuhvatljiv. Može se reći da se nadovezuje na trajnu revoluciju koju je pokrenuo Karl Marx. Ambicije su rodne revolucije globalističke.
Rodni se aktivizam ne hrani samo jednim ideološkim sustavom, nego ideološkim ostacima koje snažna struja zapadne kulturne revolucije već stoljećima nosi sa sobom: između ostalih to su maniheizam, naturalizam, deizam, sekularizam, marksizam, nihilizam, frojdizam i ateistički egzistencijalizam.
Riječ gender ne imenuje neku stvarnost koju se može identificirati, nego intelektualnu tvorevinu koja nije usidrena u stvarnosti; dakle, čistu apstrakciju. U tom smislu je ispravno reći kako se tu radi o čistoj teoriji.
Iracionalno je , naime cijelomu svijetu nametati sociopolitičke norme nejasna sadržaja. Njima se prilagođavati- to je pak vrhunac iracionalnosti!
„Sloboda izbora“ vrhovna je vrijednost postmodernosti. To se na lingvističkoj razini iskazuje izričitim odbijanjem da se riječima pripiše jasan sadržaj. Postmodernost tako unosi raskol između jezika i njegova stabilna i prepoznatljiva sadržaja. Jazik je postao postmoderno oruđe „dekonstrukcije“.
Doista je riječ o iluziji jer ono što jest ne može biti „dekonstruirano“. Ono što jest nije bilo „konstruirano“ nego stvoreno.
Jezik, čija je svrha komunicirati i komunicirajući se darivati, postaje sredstvo manipulacije i dominacije; nepostojanje jasne definicije roda strateško je pitanje. Ono stvara dimnu zavjesu koja socijalnim inženjerima omogućuje neprimjetno preuzimanje vlasti.
Deizam 18. st . koji je od Boga napravio „velikoga arhitekta“, stvoritelja koji je odsutan iz života svojih stvorenja- pokrenuo je proces razvoda između Boga i očinstva, razuma i vjere, kršćanske kulture i laiciteta. Taj je proces doveo do današnje sekularizacije.
Krajem 19.st. u kontekstu rastuće sekularizacije navedeni ideološki proces slijedi svoj logičan put i prelazi s deizma na „smrt Boga“ koji je objavio F.Nietzsche.
Međutim nadčovjek je tek mit. U stvarnosti nakon smrti Boga usljedila je smrt čovjeka. Najprije je došlo do smrti oca. S.Freud zapadnu antroplogiju postavlja na nove temelje (id,ego i super ego), Freud načelo libida (užitka) pretvara u primarnu motivaciju ljudskoga čina. Kada je Freud predložio dva psihološka „entiteta“, naš životinjski „ja“ ili id i naša dva društvena „ja“ ego i superego- i ne znajući je razdvojio biologiju i socijalizaciju, čime su se služili i još se služe rodni teoretičari. Kulturološki utjecaj Freuda bio je nemjerljiv.
Smrt oca, odbacivanje očinske ljubavi i reda izazvala su smrt majke. Tu valja spomenuti M. Sanger, jednu od glavnih likova zapadnjačkoga feminizma. To je dovelo do toga da kada je zapadna kultura prihvatila kontracepcijski mentalitet, u sebi je ugušila osjećaj za majčinstvo.
Seksualna revolucija šezdesetih je izazvala smrt jedinoga i doživotnoga bračnog druga te na njegovo ili njezino mjesto stavila mnoštvo privremenih partnera.
Praznina koja je nastala kulturološkom smrću Boga, oca, majke, supružnika i djeteta omogućila je socijalnim inženjerima rekonstrukciju ljudskog bića na novim, čisto sekularističkim temeljima: to je rodna perspektiva.
U strogu smislu riječi, pojam gender je nastao u SAD-u 1955. kada je psiholog i seksolog John Money tada doktorand na Harvardu suočen s kliničkim slučajem hermafroditizma upotrijebio izraz gender ne bi li opisao seksualni identitet koji se ne podudara sa biološkim.
Taj psiholog reducira osobu i njezin poziv samo na društvenu ulogu te su odsutni trenscedentalni poziv osobe na ljubav , na nesebično sebedarje koje jamči njezino ontološko jedinstvo , kao i duša i duhovni život osobe.
Novi pojam roda smatra da je samo tijelo realnost dok je društvena sastavnica rod, pak fantazmagorično, subjektivno, nesvjesno i fluidno. Iz toga izvodimo da je pojam roda u svojemu temelju materijalistički. Ideja po kojoj spolni identitet odgovara identitetu koji si netko odabire subjektivno, samo-identifikacijom i samo-primjenjivanjem, a ne identitetu koji odgovara biološkomu spolu, ta ideja koja se rodila u glavama psihijatara pod Freudovim utjecajem, počela je sve više i više zanimati sociologe i probijati put u zapadnjačku kulturu.
Razlika između biološkoga spola i društvenoga roda postajala je sve naglašenija. Ona s vremenom poprima oblik razvoda: spol postaje pitanje kojima se bavi biologija dok rod postaje sve više i više neovisan o spolu.
Rodni se fenomen rađa u francusko-američkoj sredini. Francuzi su rodni revolucionarni proces racionalizirali i od njega napravili teoriju, doktrinaran filozofski projekt dok su mu Amerikanci dali golemu snagu društveno-kulturne transformacije svijeta.
Tako rod ne poznaje ono što je „po sebi“; on pojedincu dopušta živjeti „za sebe“ u sartrijanskom smislu.
Ovdje je prikladno podsjetiti se na svjetski poznatu rečenicu S.de Beauvoir:“Nitko se ne rađa kao žena, nego to postaje.“
Britanska feministica A. Oakley sa svojom knjigom (Spol, rod i društvo) izraz gender širi cijelom anglosaksonskom kulturom što je iznjedrilo u rodni feminizam.
Koristeći se marksističkim kategorijama, rodne feministice tvrde da su žene akumulirale trostruki posao: reprodukciju(prokreacija), produkciju (rod) i društvenu reprodukciju.
Biološki determinizam- teorija po kojoj su žene društveno determinirane i držane u podređenu položaju zbog svojega spolnoga tijela koje ih predodređuje za majčinstvo-jedna je od meta koju najradije napadaju.
Tek su osamdesetih godina feministički i homoseksualistički rodni teoretičari „konsenzualno“ zaključili da postoji razlika između roda i spola koji je ideološki proces ustanovio još u početku što je, nadalje , dalo teorijsku osnovu kulturnoj revoluciji, a to joj je onda omogućilo napredovanje i globalizaciju.
Rodna je revolucija dinamičan ideološki proces koji ulaže sve veće i veće napore kako bi biologiju nadvladala socijalizacija.
I.Butler , profesorica filozofije tvrdi da rod nema nikakve veze sa spolom te da ne postoji nikakva veza između biologije i „društvene uloge“.
Snažan prodor neprekidne revolucije ne zaustavlja se na rodnomu aktivizmu: devedesetih se godina u SAD-u razvila queer teorija kao izravan produžetak rodne teorije, napose njezinih homoseksualističkih i transseksualističkih tumačenja. Tu su teoriju razradili post-strukturalistički mislioci.
Queer (što znači na engl. „čudan“) ne cilja u prvome redu ni samo na jednakost i toleranciju, nego na opću destabilizaciju identiteta i institucija, na radikalnu subverziju.
Taj pokret je militantan i neobično dinamičan.
Izraz „identitet bez esencije“ dobro izražava ideološki program ne samo queer teorije nego i postmodernosti. On je iracionalan, kontradikcija u pojmovima: identitet ne može postojati bez sadržaja koji se može identificirati.
Izbjegavanje identifikacije ukazuje prije svega na bijeg od osobnoga angažmana. To izbjegavanje angažmana zapravo je negativan angažman. Takvo je dvosmisleno ponašanje simptomatično za postmodernost. Queer teoretičari vjeruju da biologija nije vjerodostojna. Tu se radi o virtualnoj stvarnosti : bestjelesnoj i bez supstance.
Od očiglednosti da je spol naravna biološka činjenica tako ne ostaje više ništa.
Queer teorija naposljetku veli da će čovječanstvo postati post-čovječanstvo oslobođeno od roda i spola: živjet će u androidnom „prostoru“ koji je više virtualan nego stvaran, u kojemu su sve identitetske granice ukinute.
Upravo su Ujedinjene Nacije nizom od devet velikih međunarodnih konferencija (od 1990.-1996) uspostavile cijelu seriju „novih paradigmi“ koje se koriste posve novim jezikom. Jedna od tih paradigmi je i rodna perspektiva.
Baš na 4. međunarodnoj konferenciji o ženama u Pekingu rodna perspektiva je postala ključni pojam, a rodna jednakost njezin primarni cilj.
Ubrzo poslije Pekinga globalna je uprava izjavila da je rodna jednakost jedan od transverzalnih prioriteta međunarodne suradnje. Rodna perspektiva je izazvala neku vrstu neponištive kulturne transformacije. Tako se od Pekinga rodni vokabular proširio munjevitom brzinom u politici na međunarodnoj, nadnacionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj političkoj razini. Rodna revolucija je ustvari bila pekinški trojanski konj.
Međutim, čovječanstvo je težilo za integralnim razvojem žene, a ne za rodnom politikom.
Politike rodne jednakosti utvrđuju svoje temelje na sve većem broju razvoda i na uništavanju obitelji, čemu i sami doprinose.
„Jednakost“ homoseksualnih prava već je prioritet američke i europske vanjske politike. Posljednjih su godina glavni tajnici UN-a uporno ponavljali da su ljudska prava iznad religija.
Ban Ki-Moon daje eksplicitnu podršku pravima homoseksualaca baš kao i H.Clinton koja je o tome održala govor u UN-u 2011.g.
Pekinški konsenzus sadrži strategiju primjenjivanja koja se zove gender mainstreaming- znači sustavnu integraciju rodne perspektive u glavna politička strujanja i u djelovanja institucija.
Gender je tako više od teorije i nije samo globalna politička norma. Gender je kultura-kultura koja postaje globalna.
Politička norma gender mainstreaming ima kulturološki cilj: globalnu kulturološku transformaciju u korist rodne etike.
Globalno se upravo prema rodnoj perspektivi ne odnosi samo kao prema političkoj i kulturološkoj normi, nego kao prema etičkom imperativu: integrirati rodnu perspektivu u program, u politiku, u govor, u povelju postalo je praktična obveza njezine etike. Ta etika koja slobodu odabira izdiže iznad svih drugih vrijednota nameće svoje tumačenje „slobodna izbora“.
Paradoksalno je da se u trenutku kada se više nego ikada govori o slobodi izbora izbjegava spominjati savjest.
Pojam stereotipa bitan je sastojak postmodernosti, rodne revolucije i reforme obrazovanja. Etika rodne kulture je imperativno: ona zahtjeva dekonstrukciju „stereotipa“ kojeg smatra diskriminatornima.
Znači pod stereotipima se podrazumjevaju one univerzalne antropološke stvarnosti koje se smatraju smetnjom svojemu ideološkome projektu. Naime, tradicionalne kulture odbile bi frontalni napad na majčinstvo, ženstvenost, brak i spolnu komplementarnost.
Autorica postavlja sada jedno zabrinjavajuće pitanje: „Postoji li danas u praksi još ijedna internacionalna ili nacionalna politika koja bezuvjetno potiče majčinstvo, obitelj i brak?
Međutim, nova globalna kultura je negacija i odbijanje stvarnosti istine te njezina dekonstrukcija-negacija uvijek završava neuspjehom.
Pa ipak, ona u kulturološkom smislu može zauzeti puno prostora i dovesti do praznine čije posljedice svi mi već danas bolno osjećamo.
Sekularizam koji odražava rodna ideologija nikada neće posve pobijediti unutar kultura, no njegove su ambicije svejedno totalitarne: on apsolutizira nove stereotipe i želi da oni zauzmu sav prostor.
Opasnosti nove globalne rodne kulture i uništavanje koje je prati doista su stvarni.
Autorica veli da bi se rodna ideologija mogla usporediti s divom na glinenim nogama ili s kućom sagrađenom na pijesku.
Ako postoji stereotipizirana kultura u kojoj je diskurs odvojen od stvarnosti, u kojoj ljudi više ne razmišljaju svojom glavom, onda je to upravo ona u kojoj živimo- naime postmodernost!
Rodna revolucija nije izmislila ništa novo.Ona se nadovezuje na proces negacije koji je svojstven otajstvu zla koje je od početka i tijekom cijele povijesti čovječanstvo vodilo prema trostrukoj devijaciji: prema neurednoj žudnji za moći, užitkom i znanjem kao svrsi samom sebi. Postmodernost ide tako daleko da tvrdi da je svaka identitetska granica izvor ugnjetavanja.
Tako iz novoga globalnog postmodernog jezika postupno nestaje riječ „služenje“. Odsutnost pojma služenja ukazuje na odsutnost ljubavi.
Bez služenja postmoderna „win-win“ situacija i postmoderna „podjela“ vlasti isto su obmana kao i lenjinizam: ravnoteža pojedinačnih interesa, ugovor bez ljubavi, obostrano sebično samoostvarivanje.
Što se tako dogodilo, primjerice staljinizmu u kojemu su svi navodno jednaki? Njegova se vizija demokracije pretvorila u gulag.
Rodna filozofija predstavlja težnju za samostvaranjem, samoidentifikacijom, samoostvarivanjem i samootkupljenjem koja odgovara ničeanskom natčovjeku: to je obmana i iluzija zato što će identitet , koji netko tijekom procesa dekonstrukcije pripisuje samom sebi, uvijek ostati tek „identitet bez esencije“, fantomski dezinkarniran. No upravo ta mogućnost odabira nečega što je „bez esencije“, nečega „spiritualiziranog“, „potencijalnog“, navodno „neograničenog“ pojedincu daje osjećaj svemoći.
Sekularistička je pak etika sklona tome da znanost pretvori u univerzalnu referencu: ona je scijentistička.
Sekularizam i scijentizam idu ruku pod ruku. Njihovo zajedničko napredovanje dovodi do toga da u politici volju naroda zamjenjuje diktat znanosti, a to je prijetnja za demokratsko načelo.Scijentizam je imperijalistički.
Gender, kako ga tumači i primjenjuje globalna uprava, stavlja državu, građanske vrijednosti, društvenu ulogu muškarca i žene iznad njihova osobnoga, obiteljskoga i vjerskoga života.
Društva, naime, kližu , a da to nitko ne primjećuje, prema dominantno sekularističkoj građanskoj antropologiji. Slučaj rodne ideologije pokazuje kakav su moralni autoritet zapadna društva pripisala humanističkim i društvenim znanostima nakon što su ih odvojili od savjesti i religije.
Razvod između vjere i razuma, milosti i naravi proizašao iz deizma 18.st. imao je teške posljedice na zapadnjačku kulturu.
Autentično ljudsko i sinovsko značenje bratstvo otuđilo se.
Razvila se ugovorna kultura koja je dovela do toga da je besplatnost ljubavi postupno nestala.
Jedna radikalna i manjinska struja danas ide tako daleko da smatra jednakima sve oblike života (ljudski, životinjski i biljni). Ona katkada personalizira životinje ili čovjeka svodi na životinju što vidimo u nekim suvremenim filmovima i u neopoganskim duhovnim trendovima.
Naposljetku, rodna revolucija onemogućuje osobnu ljubav i ubija ljubav u kulturi.
Negacija stvarnosti opustošila je zapadnu civilizaciju koja je postala svijet kontradikcija u kojemu se nitko ne može sjećati kao kod kuće.
Kada naiđemo na fenomen rodam trebali bismo se upitati kakvim nas on stazama hoće povesti. Ne možemo se ponašati kao zombiji kojima manipuliraju mračne sile izvan naše savjesti.
Ostati izvan ideološkog okvira rodne revolucije jest prvo pravilo koje ćemo primijetiti u našemu procesu razlučivanja.
Neki su ipak radije „ušli unutar okvira“iz dva razloga:
- teorija po kojoj svaka pogrješka sadrži dio istine
- zastrašenost zbog prividne svemoći svemoći globalne uprave.
Ne postoji mirna koegzistencija između dobra i zla, istine i laži.
Autorica naglašava činjenicu da je rodna mašinerija zapravo tek papirnati tigar.
Naše jedino oružje je autoritet istine, stvarnosti i ljubavi koje ne možemo svjedočiti ako smo ušli unutar okvira.
Rodna kultura nije nikakav trijumfalan uspjeh nego gromoglasan neuspjeh. Ona vlada svijetom, ali je proizvela samo razaranje;otuđenje i osiromašenje: cilj agenata društvene transformacije je upravo gubitak našega identiteta.
Struktura ljubavi nije binarna nego trojstvena: pružena ljubav, primljena ljubav, podijeljena ljubav (ljubav-zajedništvo).
Međutim da se ne bismo morali angažirati u životu i ljubavi, htjeli smo nadvladati drugoga golom istinom, istinom bez ljubavi.
Ni modernost ni postmodernost nisu prepoznale očinstvo kao izvor ljubavi. Zapadnjačko su građansko i sekularističko bratstvo i jednakost binarni, horizontalni, hladni, formalni, unipolarni.
Ako je nečiji „brat“ tek jedan od građana, onda je on zapravo ugovorni partner, dakle suparnik. Takvo shvaćanje bratstva nije ljudsko; ono je intelektualna apstrakcija.
Univerzalno bratstvo koje bi trebalo postojati među muškarcima i ženama i velikodušno se prelijevati u javni prostor u ovomu vremenu kada čovječanstvo teži za civilizacijom ljubavi izvire iz osobne i besplatne ljubavi.
A što je univerzalnije od trojstvene strukture ljudskoga srca (očinsko-sinovska, bratska i bračna).
Nezapadne kulture, smatra autorica kojima je stran zapadnjački individualizam i njihovo dijeljenje darova koje su primili i razvili tijekom svoje povijesti pozitivna je alternativa scenariju globalizacije zapadnjačke radikalne sekularizacije.
Postmodernisti napadaju ne samo esencijalizam nego i metafiziku supstancije. Njihov je radikalni cilj dekonstruirati ono što jest.
Rodna ideologija poriče da nam je spolni identitet prirođen, što se još do nedavno u povijesti općenito smatralo samo po sebi razumljivim.
Težnja za intelektualnim pojednostavljivanjem i „kraj intelektualizma“ znakovi su vremena. Uzak put između modernoga racionalizma i postmodernoga iracionalizma nalazi se u povratku procesa ljudskoga čina u njegovoj cijelosti, u povjerenju razuma, srca i savjesti.
Postmodernisti „putuju“ izvan sebe samih. Nakon što su svoju kuću , naciju, identitet i zvanje, besciljno lutaju; više ne idu putem vlastite sudbine. Pokušavajući „prijeći granice“ zatvaraju se sve više i više u imanentnost vlastite volje. Lutanje ih vodi do ruba crne rupe koja bi progutati više mladih nego ikada u povijesti.
Tko će ih izložiti svemoćnoj snazi koja daruje život i svjetlost, u kojoj je punina božanskoga života?Vratiti se izvoru, vratiti se Očevoj kući, kući živoga Boga ( ne konceptualnoga, filozofskoga ili apstraktnoga Boga) to traži odluku i angažman cijele osobe.
A što kaže papa Franjo o ovoj problematici (za kraj ovoga dragocjenoga štiva)?
„Pitam se: nije li takozvana rodna teorija izraz frustracije i rezignacije koja ima za cilj izbrisati seksualnu razliku jer se ne zna s njom suočiti? U opasnosti smo da napravimo korak unatrag. Uklanjanje razlike, naime, problem je, nije rješenje.“