Tko namjerno nije zatvarao oči morao je vidjeti, da je Hrvatska od Oluje imala slabu politiku, a da u minulih dvanaest mjeseci nije imala nikakvu politiku. Nije pogotovo imala geopolitiku i to upravo u vremenu, u kojemu su euroatlantske integracije zamijenjene euroatlantskom dezintegracijom. Politika je u Hrvatskoj pošla na bolovanje. Prethodnih osam mjeseci Hrvatska je imala vladu, za koju građani nisu očekivali da nešto poduzme, nego su čekali da čim prije nestane.
Građani su drugi put u deset mjeseci pristupili saborskim izborima i dopustili da im propale i obrukane stranke razgrabe i upropaste glasove. U Saboru će sjedala zauzeti gotovo isti ljudi, koje su i prije glasačima podmetale stranke i koji su, osim rijetkih iznimaka, pokazali da nisu u stanju obavljati politički posao, koji za svaki narod netko mora obavljati. Da se napravi takav zaključak, dosta je uvidjeti da će ponovo okosnicu vlasti činiti dvije stranke, koje su za premijera bile dovele čovjeka, koji nikad nije bio pomišljao da se bavi politikom. Politički i medijski oportunisti goje ispraznu nadu, da će hrvatsku politiku preobraziti dovedeni novi čelnik sadašnje najveće političke stranke, kojemu je bilo zajamčeno da neće na unutarstranačkim izborima imati protivkandidata. Pri stvaranju zbiljskih očekivanja dosta je uzeti u obzir to, da prvak HDZ-a u svojoj činovničkoj karijeri nije donosio političke odluke.
Prema svemu sudeći, može se očekivati da će u Hrvatskoj uskoro doći do ponovnih izbora, do kojih bi vlada, kako god ona bude vladala hrvatskim javnim poslovima, trebala donijeti novi izborni zakon, po kojemu bi građani mogli birati pojedince, osobe ili političare, a ne štićenice ili štićenike stranaka. Hrvatska poslije novih popravnih izbora treba dobiti vlast, koja će se moći nositi s izazovima, koje nose sve dublja i žešća previranja u svijetu. Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u svijetu je uzbunjujuće. Za ljude koji misle da su gospodarska pitanja važnije od politike, sigurnosti i kulture navest ću samo to, da je međunarodna trgovina prestala biti važnim čimbenikom gospodarskog rasta: očekuje se da će ubuduće prvi temelji rasta biti tehnološki izumi i inovacije u području proizvoda. Usto, vodeće svjetske banke suglasno procjenjuju, da dolazi novo dugo razdoblje zatvaranja nacionalnih gospodarstava, u kojemu će hrvatska politika morati naći sredstva i način rasta domaćeg gospodarstva oslanjajući se prvobitno na vlastite hrvatske izvore, snage i sile.
Međutim, tko hoće vidjeti političke procese, koji su se očitovali i na minulim izborima, uvidjet će, da se hrvatsko političko stranačje ozbiljno mijenja. Poraz SDP-a dobar je znak promjene. Može se očekivati da će vrijeme donijeti marginalizaciju te stranke, za koju se ne zna koga u hrvatskom društvu predstavlja. U toj stranci ni nema pravih političara. Ta stranka je samo bila protuteža HDZ-u. Bitna značajka te stranke je to, da je ona baštinica i slijednica nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske. Ni u jednoj prijašnjoj socijalističkoj zemlji osim u Hrvatskoj nije se dogodilo to, da se jedna komunistička partija ili njezina slijednica vrati na vlast. (U jednostranačkoj Kini i dalje postoji i vlada Komunistička partija Kine, a u Srbiji je prije, ali u kontinuitetu vladao Savez komunista ili vladala Socijalistička partija Srbije.)
Za tu iznimnu i endemnu hrvatsku pojavu odgovoran je prvi predsjednik HDZ-a, koji je izričito tražio, da na saborskim izborima 1992. godine SKH-SDP prijeđe izborni prag. Prešao ga je za 0,52%. Usto je prvak HDZ-a učinio to, da sve nove ili obnovljene stranke u Hrvatskoj (HSLS, Seljačka stranka, HNS, Stranka prava) budu zbiljski eliminirane iz hrvatske politike: bile su nazvane „stokom sitnog zuba“. Mnogi njihovi prvaci bili su prekupljeni. HDZ-u je odgovarala opreka između iz njega i SDP-a kao stranke, koja je pripadala prošlosti i za koju se moglo uzeti da HDZ-u ne može otkidati glasačko tkivo. To je bila domišljena, ali pogrešna računica, jer se HDZ srozao na svjetonazorsku sljedbu, umjesto da je ostao matičnim pokretom hrvatskog naroda za teška vremena, koja su dolazila i koja se sada sablasno nadvijaju nad sve narode svijeta.
U minulim izbornim kampanjama HDZ je bio zaokupljen svojim postavljanjem ili pozicioniranjem na hrvatskoj političkoj pozornici. Hrvatskim građanima nije bilo i nije važno to, nego posao koji će ta stranka obaviti za narod, koji je po uvriježenoj zapadnoj političkoj filozofiji prisiljen glasovati za stranke, ali koji se sam ne smije staviti u pokret. Stranke sputavaju narod. Uskoro će, ali nakratko HDZ sam plutati uzburkanim hrvatskim političkim morem. Tko ne sluša pomno sročene i „politički ispravne“ riječi HDZ-ovih prvaka i ne podliježe razglašavanju njihovih „europskih iskustava“ pamtit će činjenicu, da je HDZ tri predsjednika zaredom uklonio s vodstva stranke, a dvoje ih čak udaljio iz stranke. Treći se samo odaljio od nje. U procjeni političkih, a ne vladavinskih mogućnosti HDZ-a valja imati na umu da su minulih pet godina strankom vladali ljudi iz sigurnosnih službi, a da su se sad u vrhu stranke našli činovnici ministarstva vanjskih poslova. Da je u minula dva desetljeća Hrvatska imala ikakvu politiku te ljude bi se moglo nazvati diplomatima, ali kad nema politike nema ni diplomacije.
Ako želi postati političkom silom, HDZ se treba suočiti s potrebama cijelog naroda. (Budući da hrvatskim menjševicima ne odgovara riječ „narod“, može se reći da se stranka treba suočiti s potrebama životne zajednice u hrvatskom životnom prostoru.) Hrvatska treba živjeti. Tko želi obavljati posao koji stoji pred narodom treba si „utuviti u glavu“ to, da je Hrvatskoj i za Hrvatsku potrebna hrvatska, a ne europska politika. Treba pokrenuti cijeli narod i, kako je na ovogodišnjoj proslavi Oluje u Kninu rekao umirovljeni pukovnik Goran Glavina, „nakon stanke od dvadeset godina odigrati drugo poluvrijeme izgradnje države“. Provođenje reformi koje su ustajali hrvatski političari najavljivali svečanim riječima palo je u prošlost. Hrvatska se treba prvobitno politički, a ne možda tehnološki i medijski osuvremeniti. Osuvremenjene hrvatske države treba Hrvatsku osposobiti za opstanak u svijetu, u kojemu globalizacija potresa narode i rastresa njihove političke zajednice. U tom ružnom postupku prva na redu za rasap je Europske unija, koja se izvrgnula u hegemoniju. Europa je uvijek bila višedržavni kontinent, koji bi na svaki pokušaj uspostave hegemonije odgovorio buđenjem naroda. U Europi se ne može stvoriti unitarna država.
Pred osamljenim HDZ-om sad stoji izbor. Hoće li se staviti pred cijeli narod, kako bi ga poveo na posao osuvremenjenja države? Ili će predsjedati daljnjem propadanju zemlje i naroda te pružiti mogućnost zbiljskim političkim snaga, da steknu potrebo povjerenje naroda? HDZ sad nema političku silu da kao prije zatre moguće nove političke snage. Za HDZ bi bilo vrlo korisno da isključi potrebu za pojavom novih političkih snaga, a za to bi se trebao otvoriti narodu i sposobnim ljudima u njemu.