Prvo o tjelesnoj olimpijadi RIO 2016. To je tjelesno natjecanje pojedinaca i momčadi svih zemalja svijeta. Ono bi bilo za pohvalu, da to nije natjecanje u plaćenom ili profesionalnom sportu. Sport je jedna od mnoštva poslovnih grana, kao što su tekstil ili računalstvo. Sport je izniman po tomu, što ne počiva na znanju i razumijevanju, tehnologiji i društvenim vještinama, nego na fizičkoj sili i uvježbanosti tijela, a nekad i na domišljatosti suđenja i poznavanju farmakologije. Osim toga, sport je jedina poslovna grana, u kojoj je dopušteno rodoljublje, nacionalizam ili – imajući u vidu da je sport poslovanje – gospodarski nacionalizam, koji je meni drag. Motrenje sportskih natjecanja je jedini način okupljanja ljudi mimo tržišta, iako se za takvo okupljanje plaća visoka cijena. Kad već imamo jedincatu prigodu da budemo Hrvati ili Nijemci, Albanci ili Srbi, zašto ne bismo to dobro platili. I Srbi su u tom smislu za dom pripravni.
Vrijedno spomena je i to, što se u Riju de Janeiru okupilo deset tisuća natjecatelja osim njihovih učitelja, pomoćnika, liječnika i fizioterapeuta, sudaca i sportskih dužnosnika. (Liječnici i fizioterapeuti su neobični važni. Oni sprječavaju da sportaši prerano postanu tjelesnim invalidima.) Ne znam čemu je potrebno – osim jačanju nacionalizma – da se na okupu nađu svi vrhunski sportski plaćenici, kad se zna da se svake godine upriličuju kontinentalna natjecanja sportskih klubova u nebrojenim sportskim momčadskim igrama poput nogometa ili vaterpola; da se svake godine organiziraju nebrojeni atletski mitinzi, veslačke i jedriličarske regate, biciklističke utrke, plivačka natjecanja (u zatvorenim i otvorenim bazenima); te ako se redovito upriličuju svjetska i kontinentalna prvenstva u svim mogućim sportovima. Nije pošteno ni obazrivo to, što se za jednu poslovnu manifestaciju teret stavlja na jedan narod ili čak na jedan grad – zašto se Olimpijada odigrava u samo jednom gradu i samo u jednoj državi? – posebice u ovogodišnjoj izvedbi, pri kojoj država-domaćica nema pravog, od naroda izabranog predsjednika. Iako to nije obazrivo, drugo se ni ne može očekivati od kapitala, koji uvažava samo svoju potrebu daljnjeg gomilanja.
Silna sportska događanja na Olimpijadi sprječavaju gledatelje da prate što se događa. Gledateljima koji nisu pripravni žrtvovali dva tjedna života za volju olimpijskog poslovanja ostaje jedino da prate koliko je i kakvih odličja prikupila koja zemlja, njihova domovima i njihovi prvi susjedi. Moj pregled i pretres popisa osvojenih odličja po zemljama, po sportovima i po sjaju odličja mi kažu slijedeće. Među prvih četrnaest najbogatijih zemalja svijeta samo Kanada i Indija nisu među četrnaest najuspjelijih osvajateljica odličja. Njihova mjesta su zauzele Mađarska i Nizozemska, koje nisu među najbogatijim zemljama. Jamajka i Kenija, koje su osim prvih četrnaest, uspjelije od Hrvatske, sva su odličja, 11 odnosno 13, osvojile u atletici.
Jednostran uspjeh Jamajke i Kenije pokazuje da je sport tjelesna industrijska grana. To potvrđuje i uspjeh Uzbekistana, koji je svih devet odličja osim jednoga uzeo u borilačkim sportovima te Azerbaidžana, koji svih petnaest odličja osim dva uzeo također u borilačkim sportovima. Rezultat Hrvatske je poseban po tomu što je od 10 hrvatskih odličja čak 50% zlatnih, 30% srebrenih, a samo 20% brončanih. (Kod Mađara su ti postotci 53, 20, 27.) Hrvatski olimpijski uspjeh vodi zaključku da se Hrvati ne bave naširoko sportom kao poslovnom strukom, nego da je riječ o izuzetnim pojedincima, u čiji su uspjeh najviše uložile njihove obitelji. Zanimljivo je i to da je u atletici samo šest zemalja osvojilo više odličja od Hrvatske. Sva naša atletska odličja uzele su Hrvatice, a ne Hrvati. U atletici više zlatnih odličja od Hrvatske imaju samo SAD, Jamajka i Kenija. Ja ne zagovaram to, da se ljudi bave sportom kao poslovnom strukom, ali budući da ima takvih ljudi, oni bi se za sport kao struku trebali starati na drukčiji način. Ima mnogo struka, u kojima ljudi mogu uvježbavati i rabiti umne vještine. To čine Izraelci, Turci, Austrijanci, Norvežani, Irci, Portugalci i Indijci. To kažu njihova prikupljena odličja.
Nekad se za nastup na tjelesnoj Olimpijadi govorilo: „Važno je sudjelovati, a ne pobjeđivati!“ Sad za takvu olimpijadi vrijedi obratno pravilo, a staro olimpijsko geslo sad vrijedi za hrvatske političke izborne olimpijade: „Važno je sudjelovati u borbi za vlast, a ne pobjeđivati kako bi se dobrom politikom spasila Hrvatska!“ Još jedna važna razlika između svjetske tjelesne i domaće političke olimpijade je slab interes hrvatske publike za izbornu olimpijadu.
Jedan razlog slabom interesu glasača za izbore je u tomu, što SDP-ova koalicija nudi ljude koji su izgubili prošle izbore i što HDZ-ova koalicija nudi ljude koji izbore nikad nisu dobili. HDZ nudi „nove“ ljude, a da pritom ponuđeni ljudi nisu ni političari, a kamoli sposobni da obave posao spasa Hrvatske. Jedna koalicija je u novi izborni omot ili zavežljaj složila poznate otpadnike iz velikih i srednjih političkih stranaka. Jedna je koalicija sastavljena od vrhunskih sveučilišnih profesora i njihovih nedovršenih studenata, a jedna grupacija ponovo prijeti blokadom hrvatskog političkog sustava.
Sve izborne grupacije – nijedna stranka, ni mala ni velika, ne ufa se sama pristupiti izborima – služe se doskočicama da primame glasače. Jedna se diči imenom „Koalicija premijera“, iako birači ne znaju, je li navedeni genitiv u jednini ili u množini.
Izborne stranačke reprezentacije diče se programima i planovima, koji navodno imaju preporodnu strategiju za Hrvatsku. Glede programa i planova navest riječi boksača Mikea Tysona: „Svatko ima plan dok ne dobije udarac u usta.“ Glede strategije dodat ću općenito, da se nakon dugoga povijesnog iskustva sa strategijama smatra, da je jedina prava strategija rješavanje problema.
Prvi temelj hrvatske političke strategije ili volje i napora za uklanjanje problema je to, da Hrvati sami obave posao koji mogu obaviti sami, ne obazirući se na EU, koja je politički, vojno, idejno a već i gospodarski impotentna. Papirni tigar! To se mora učiniti, iako su naši najviđeniji političari pripravljeni u Bruxellesu. Drugi temelj je to, da novo vodstvo, koje može biti izabrano i na kojemu novom popravnom ili komisijskom izbornom ispitu, zatraži i dobije političke i komercijalne kredite, koji će nam pomoći da obavimo ostatak posla za spas Hrvatske. Spašavajući Hrvatsku Europa i Amerika kao kontinenti spašavaju i sebe.
Za obavljanje prijekog hrvatskog političkog posla potrebno je napraviti veliku koaliciju: Za nju se poslije prijelomnih izbora moraju izboriti ljudi iz obiju velestranaka, koji će životno, a ne ideološki ili stranački pristupiti rješavanju ozbiljnih, životnih nevolja Hrvata, koje su u Riju zastupali pravi ljudi, upućeni mimo stranačkih lista. Volja i sposobnost za uspostavu velike koalicije treba biti jedino mjerilo izbora na prijelomnim izborima, kad god oni pali. Hrvatski narod ne smije ostaviti na miru svoje stranačke gladijatore.