„Bilo ti milo ili ne bilo, prvo sam vidjela tvoje noge, pa lice. One su me osvojile,“smijala se Marija. Milo je polagano ustao sa stolice i pomilovao joj rijetku, sivo-smedjkastu razbarušenu kosu.
„Marija, Marija,“prošaptao je, praznog pogleda uperenog k pučini...
Nije se nasmiješila. Zadržao je dlan na njenoj kosi i osjetio vibraciju. Ma koliko se opirala i nastojala zadržati nepromjenjivost, teško je prihvaćala da o tome ne odlučuje. Nitko od veselih i opušteni prijatelja nije osvijestio taj trenutak. Osim nje.
„Dobaci mi loptu!“iz petnih se žila derala plavokosa djevojčica s repićem. Usijane sunčane zrake plesale su preko njenog lica,koje je očekivalo.Htjelo i zahtijevalo da joj se odmah udovolji.Majka je odmahnula rukom i pokazala na opasani ručnik koji je jednom rukom pridržavala,a drugom oblačila kupaći kostim.Glazba je nošena vjetrom odlazila na pučinu i tiho, kao da se ispričava, s maestralom vraćala.Veselje i pjesma su utihnuli kad su razmotali još toplu janjetinu i veliku zdjelu salate.Boje su se nadmetale i nudile u svojoj raskoši.Treperile u sjeni lišća na kapljicama orošenog povrća po bojama složenih u krugove.Krugove koji nas okupljaju, preklapaju u djeliću,povezuju s nekom drugom bojom i prihvaćanjem novih spoznaja.Sve je vibriralo čudnom napetošću koja navješćuje muku.
Netko je malo dalje prebirao po žicama gitare.
„Nemoj piti!“procijedila je Marija preko stisnutih tankih usana,prazno gledajući u niz crvenih krovova, pravilno raspoređenih pod nebeskim svodom, jednako praznim.Ogoljenih i svedenih na pravilne razmake.Duboko je uzdahnuo i odložio plastičnu čašu, provlačeći prste kroz prosijedu, prorijeđenu kosu.Krenuo je ne znajući kud, pa se naglim okretom, kao da pleše vratio.Gazio je vrijeme i ponos ne priznajući da oni njega gaze.
„Neću valjda ka svi moji?!Ne bi bilo pošteno da nas jastozi na isti način dokrajče!Gdje je tu neponovljivost kreacije života?!“
Marija je oko svojih pozamašnih bokova izbrazdanih grudastim naslagama sala skupljala zeleni pareo. Galeb je krešteći u niskom letu nadlijetao prebrzo ispražnjen stol.Osjetilna su nepca zadovoljena, i vjetar je nekim čudom stao.Reklo bi se da je nastao mir.Pravi božji mir,za odmor duše.
„Sutra idemo po nalaze.Markeri su bili sumnjivi, pa su ih ponovili…“u grču isprekidanog daha govorio je Milo.Pogled mu je zrcalio strah,dok su se usne razvukle u zakočeni osmijeh.
„Oporučno sam joj sve ostavija,“dodao je gledajući u daljinu, pa u Mariju, kao da se ispričava.Odmahnula je rukom mumljajući i okrenula glavu prema pučini.Pobjegla mu.Bijela je jedrilica klizila umirenim morem.Cvrčci su započeli svoj nenajavljeni koncert…
„Kuvani kururzi!Kururzi!“izranjao je glas, remeteći cvrčkovu solo dionicu.
„Prošle godine kad san pokapa brata,jedini san od obitelji stajo nad grobom i pitao se. Nisam trebo postavljati pitanja,prebrzo san se susreo s bjeličastom, otužnom okolinom u sterilnom krevetu, a ja san južnjak koji uživa u suncu, ribi,ženama i odbojci…“
„Previše pričaš!A nisi rekao ono bitno, da si uzimao svega previše od cigareta, do alkohola…U svemu pretjerivao!“mrštila se Marija povlačeći ga za ruku. Gegajući se ogrnuta u ručnik,samouvjerena u snagu svog pogleda, povela ga prema moru.Znala je da ono sve ispire.Gledala je za njima i razmišljala o silnicama koje su ih spojile.Nisu bili par.Ljuljala se ovješenih ruku poput albatrosa, a on se isprsio znajući da privlači poglede.Očekivano je nonšalantno zaostajao.Uputio joj je jasan i nedvosmislen pogled, kao da ju očajnički doziva da ga spasi.
Naučila je da to ne može.
Za sve što je Marija davala,preko čega je šutke prelazila,više nije imala snage.Njeno je davanje naprasito prekinuto ostavljajući prazne upitnike:“Je li njegovim odlaskom njen život završio?Hoće li joj duboko ranjenoj netko pružiti ruku?Razumjeti njenu bol ?“Sada zna da bi bila sretna da čuje njegov glas kako ju doziva , kako je treba.Lakše je ruci davati, nego primati!Netko uvijek više daje i sretan je ako ne upozna prazninu u kojoj nema kome davati.
Za koga živjeti.
Milo je izvana bio ljudina lijepo oblikovanog tijela,a iznutra je provirivao uplašeni dječačić, čvrsto stišćući Marijine skute. Znao je da su za njega uvijek tu…Okrenula je glavu da je suze ne izdaju.
Odnekud je doletjela lopta sa otisnutim školjkama i jastozima.Nitko nije potrčao za njom. Svijet se okretao u ritmu lopte prepun jastoga koji mirno i bez pitanja nastanjuju one koji misle da se to njima ne može dogoditi. Vrti se poput ruleta.Crveni dobivaju, a zeleni nastavljaju, dok ne sazriju i smežuraju se.
Uđu u sebe.
Sjećanja su nepozvana nadirala;ostavila je svog muškarca u sobi bez sunca.Jako neonsko osvjetljenje još je jače naglašavalo njegovo plavo-ljubičasto lice. Naježeni potiljak od liječnikovog pogleda i slijeganja ramenima, nikad je nije napustio.Gledala je kroz plastični prozorčić opuštene i prozirne ruke koje su se predale, i molila.Zaklinjala se da će sve sitne čarke i krupne svađe, predbacivanja i uvrede ostaviti pored puta, a gledati u lelujava, žuta klasja prepuna ploda i rascvale makove. Posve u njih zaroniti, znajući da je odabrala snagu ljepote. Davala je svakim pogledom i dodirom kao i Marija, nadajući se da će doći dan koji će joj u nekom obliku donijeti odgovore.Odlazak je razderao očekivanja.Kroz razderotinu je gledala u najokrutniju istinu.U spoznaju da nije ovdje zbog sebe.Da bez drugih,koji su joj se na njenom putovanju pridružili,ne zna živjeti.
Razumjela je Mariju.Ni malo se nisu razlikovale.Ona sitna, Marija prekrupna,a obje prepune strahova.Njeni su je izjedali zbog slabosti da se pomiri sa stvarnošću i krene dalje, a Marijini su još lebdjeli u oblacima nade.Možda će Marija biti sretnica, koja neće osvijestiti spoznaje, ni iskusiti samoću,ali će biti zadovoljna što će ga držati za ruku.