Rijetko je koju predstavu u posljednje vrijeme pratila tako velika reklama,najave u svim medijima i intervjui kao ovu posljednju produkciju Baleta HNK i to s razlogom.Ime Vladimira Malakhova,jednog od najvećih plesača svijeta,ovaj puta u ulozi koreografa „Labuđeg jezera“,bisera baletne literature,svakako je privuklo veliki interes naše kulturne javnosti.Rasprodanost svih ulaznica,čak za osam predstava unaprijed,govori,da je baletna umjetnost zauzela svoje trajno mjesto i puni kazališnu kuću kao ni jedna druga.
No,vraćam se u stvarnost naše baletne zbilje.Kad je prije točno 55 godina bila izvedena prva integralna koreografija „Labuđeg lezera“na našoj zagrebačkoj baletnoj sceni u koreografiji slavnog Rostislava Zaharova iz Moskve,svi izvađači i glavni protagonisti bili su naši domaći plesači...Sada,pola stoljeća kasnije,pretvorili smo se u internacionalnu baletnu trupu pri Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu,sa šačicom naših plesača i ne samo u Zagrebu!
Toliko kao uvod,dok listam program, crne misli mi briše ime Tomice Petranovića koji će plesati Princa Siegfrieda u trećoj solističkoj postavi 23.ožujka 2017g.s Catarinom Meneses kao Odettom,Odilijom.U programskoj knjižici nema podataka o glavnim protagonistima...u međuvremenu se gase svjetla,svira predigra i otvara se zastor.
Lijep,bogat dekor sa stepeništem u pozadini,zauzeo je čini mi se velik dio plesačkog prostora, što je svojevrsni „zrak“koji je plesačima neophodan,opravdao je moje slutnje čim se pozornica počela ispunjavati plesačkim skupinama,pa se radnja pomakla na proscenij.No taj je dekor ostao fiksan s tek preko njega spuštenim panoima drveća i raslinja u drugom i četvrtom činu,pa je scena unatoč lijepe mistične rasvjete i maglovite pozadine,više nalikovala obraslom dvoru iz Trnoružice,nego začaranom jezeru.Plesnu scenu otvara Dvorska luda,Takuya Sumitomo,u odličnom kostimu i visokim skokovima i vrteškama puni scenu,pridružuju mu se plesači valcera,pojavljuje se Majstor ceremonije u čast Prinčeva rođendana,koji više nalikuje indiferentno zamišljenom Hamletu, zadubljenom u knjigu.Evo i Princa,dosta bezvoljnog izraza lica,koji vodi nijeme učene diskusije sa svojim tutorom,sasvim privatne mimike i gesta,što prekida dolazak Kraljice majke i slavlje plesa može otpočeti u čast Princa.Slijedi poznati Pas de trois,u kojem sudjeluje i Princ,pa to donekle razbija draž lijepih poznatih kombinacija,no Asuka Maruo,Anamarija Marković i Simon Yoshida su sve varijacije su tehnički čisto izvedeli u dobrom tempu.Slijedi ples Princa Siegfrieda kojeg u ovoj predstavi pleše Tomica Petranović.Izvedba samo solidna.Vrhunac čina bi trebala biti svečana poloneza,u koju se uključuju svi prisutni, predvođeni Majstorom ceremonije i vragoljastom Dvorskom ludom,no koreograf se odlučio da taj poznati ples povjeri samo osmorici muških plesača,koji su tehnički složno otplesali „svoju varijaciju,“ali time je prekinuta uzlazna linija sveopćeg dvorskog slavlja,pa se čitav prvi čin doima dosta mlakim,nategnute atmosfere,no to je stvar dramaturške koncepcije koreografa.
Drugi čin započinje plesom čarobnjaka Rotbarta,u tumačenju George Stanciua,odlično koreografiran i izveden,pun visokih skokova i sugestivne geste i mimike,dominira začaranom scenom,u koju ubrzo upada Princ sa samostrelom u lovu na labudove.
Pozornica se puni labuđim jatom u već poznatim formacijama.Slijede scene susreta s Odettom,veliki valcer ansambla,ples malih i velikih labudova,Adagio Odette i Princa,varijacija Odette i poznata koda,sve to teče uglavnom po davno zacrtanom koreografskom predlošku,no varira u stilu i egzaktnosti izvođenja koraka,u doslovnosti epolmana i nagiba tijela i gibanja glave (veliki i mali labudovi),mekoći ruku i maksimalnom legatu pokreta.
Plesačice današnjeg zagrebačkog baleta posjeduju čistu tehniku,no besprijekorna unisonost pokreta ne smije graničiti s ukočenošću,nagib gornjega dijela tijela i glave nad ruku i sitno,plivajuće izbacivanje stopala prema naprijed, je konstanta kretanja i držanja korpusa labuđeg jata,to je stil kojem se treba maksimalno težiti.
Da je plesački prostor podosta skučen,osjetilo se u izvođenju velikog Pas de deuxa Odette i Princa,pogotovo u plesu po dijagonali.Ljepota koreografije tog Adagia zahtjeva širinu i prostor oko solističkog para,koji je inače vrlo poetično izveo taj duet,pogotovo zahvaljujuću ljepoti linija nogu,tehničkoj čistoći,mirnoći i prekrasnom pokretu ruku Catarine Meneses kao Odette. Koreografske nedorečenosti u varijaciji i kodi Bijelog labuda uspjela je svladati disciplinom za tu ulogu zrele plesačice .
Treći čin protekao je u paradi odlično koreografiranih i izvedenih nacionalnih plesova,koji iako postavljeni na špicu,nisu ništa izgubili od stila i temperamenta originalnih karakternih koraka.Prekrasni bogati kostimi rijetke elegancije i sklada, doprinijeli su sjajnom dojmu ove slike.Dvorska luda i opet besprijekorno izvodi svoje parade ali kao plesni izdvojeni segment, a manje kao dvorski zabavljač i dio dramaturgije.Vrlo je solidan bio ples nevjesti:Asuka Maruo,Iva Vitić Gameiro,Rieka Suzuki,Tammy Higgins i Rebecca Smith.
Dolazak Crnog labuda i Rotbartha praćenih s četiri crna labuda uz munje i gromove,razbijaju do sada uobičajeni tok trečeg čina.Nastupni ples Odilije trebao bi ocrtati njen prepredeni karakter i namjere,iako otplesan čisto i s profinjenom gestom,nije bio neophodan,jer je u Grand pas de deuxu,koji slijedi, odlično ocrtan njen perfidni lik, ukoliko se poštuje izvorna koreografija Gorski, Petipa, Ivanov.Caterina Meneses kao Odilija,pokazala se potpuno dorasla tehnički i glumački,raznoliki pirouetti,sjajni balansi,otplesavši sigurno sve što je koreograf postavio, iako u dosta reduciranom obliku što se tiče nekih karakterističnih koraka.Bila je to vrlo sugestivna Odilija u glumačkom dosluhu sa vehementnim Rotbarthom u sjajnom kostimu,dok je Tomislav Petranović u ulozi Princa teško, uz mnogo tehničkih greški izveo do kraja svoju plesnu dionicu.
Četvrti,ponovno labuđi čin,donosi lijepe, poznate formacije labudica,ples tuge Odette,vrlo manjkavo izražen koreografijom,a izostala je i scena kad je na podu prekrivaju i štite labudice od Princa,koji gonjen grizodušjem traži Odettin oprost.Valcer pomirbe i ljubavnog blaženstva prekida čarobnjak Rotbath,kojeg u ne baš koreografski uvjerljivoj i jasnoj bitci ubija Princ,ali i sam ranjen umire,a Odetta ga prekriva svojim tijelom...na čitavu scenu spušta se magla..
Taj tragičan završetak bila bi novost u dramaturškom smislu na našoj sceni,ali bilo je toga u prošlosti tokom raznih koreografskih pristupa tom baletu.Jedno je samo važno kod svake nove postave,a to je strogo poštivanje stila izvedbe,ne mijenjanje i točnost izvedbe davno zadanih koraka, kojima se gradi lik i karakter Odette i Odilije,ti karakteristični koraci su poput riječi u slavnoj literaturi Shakespearea,ili akorda,trilera i pasaža u glazbi Chopina.To je jedini način da se sačuva baletna baština i odgajaju mladi plesački naraštaji!
Uspjehu predstave uz disciplinirani baletni ansambl,svakako je u velikoj mjeri pridonio prekrasan dekor a pogotovo umjetnički zamišjeni kostimi Jordi Roiga,i rasvjeta Deni Šestića.Orkestar HNK pod palicom maestra Tchobanova odlično je pratio u pravim tempima plesače, i vrlo muzikalno izveo jednu od najljepših Čajkovskovih partitura.