Posrnuće Agrokora – za koji sam prije napisao da je bio država, kojoj je jedna od sastavnica Republika Hrvatska – stvorio je narodu političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske nevolje. Međutim, nastojanje da se spase Agrokor te sile koje su ga projektirale i izvele stvorilo je duboku političku krizu u Hrvatskoj, ali je i naš narod dovelo na presudnu političku prekretnicu.
Projekt Agrokor nastao je u prelasku Hrvatske iz zemlje samoupravnog socijalizma i društvenog kapitala u kapitalističku državu. Hrvatski kapitalizam nije nastao postupnim razvitkom i jačanjem proizvodnih snaga izvan poljoprivrede i trgovine, nego političkom odlukom. Većina zatečenog društvenog kapitala je razgrabljena te privatizirana i velikim dijelom iznesena iz Hrvatske. Dio iznesenog kapitala je vraćen, ali u poslovne grane, u kojima ima malo proizvodnog rada ili u kojima je rad slabo plaćen. Tako je nastao i Agrokor, koji je već dugo ima izdatke veće od prihoda, usprkos „donacijama“ države u obliku velikih poduzeća i kombinata, koja do uključenja u tu korporaciju nisu bila privatizirana.
Veliki američki poduzetnik, bankar i misaon čovjek John Pierpont (JP) Morgan tvrdio je da „nezarađen novac unosi u gospodarstvo zlo i grijeh“. Agrokor je dugo opstajao na dug, na kredit i na državni oprost proračunskih potraživanja, ali je takvomu olakom načinu poslovanja morao doći kraj. Sadašnja politička kriza u Hrvatskoj, koja se svakim danom produbljuje, otvorena je zapovijeđu političkih sila koje su stvorile Agrokor, da se pošto-poto moraju spasiti ta korporacija i prava njezinih tvoraca u njoj. Vlada i vladajuća stranka – koje su u personalnoj uniji – poslušale su primljenu zapovijed, umjesto da poslovno i trijezno razvide stanje bolesne korporacije, kako bi zaštitile političke probitke stranke i dobrobit hrvatskog naroda.
Zaredili su nerazboriti potezi i postupci vlade: hitno donošenje iznimnog zakona za spas posrnule privatne korporacije, spašavanje ministra financija, razvrgavanje vladine koalicije bez zajamčene nove parlamentarne većine i grozničavo nastojanje da se na svaki način izbjegnu novi parlamentarni izbori. Predsjednik vlade je za volju i izbavljenje neizbavljivog Agrokora sam izazvao krizu stabilne vlade, a sad uz predvidljive teške posljedice nastoji Hrvatskoj zajamčiti stabilnost. Sad bi do temelja raskopani HNS trebao zajamčiti postojanost vladi, političkom sustavu i gospodarstvu.
Način na koji je namaknuta jako okrnjena potpora HNS-a premijeru i vladi uništio je i sam HNS. Prvi udar izvelo je predsjedništvo stranke na svojeg predsjednika, zatim je glavni odbor stranke izveo udar na predsjedništvo, poslije kojega se predsjednik povukao iz stranke i iz Sabora te izabrao političku mirovinu. Obračun do istrjebljenja ili „totalna rasprodaja“ u HNS-u upućuje na to, da je na stranci došlo do obračuna dviju izvanstranačkih sila, od kojih nijedna nije HDZ. Nitko nije mislio na dobrobit samog HNS-a. Od utjecaja jakih političkih izvanstranačkih sila nije izuzet ni HDZ, koji je prije bio matična stranka ili pokret naroda. Samovolja vodstva te stranke nasuprot volji članstva i protiv dobrobiti stranke uvijek ima uporište izvan stranke. Da nije tako, vodstvo stranke vodilo bi račun o volji i svojeg članstva i svojih glasača. Političko uporište svakog vodstva HDZ-a poslije Franje Tuđmana bilo je u političkim silama izvan stranke i izvan naroda te u jakim snagama kapitala. To se najbolje vidi po tomu, što su svi predsjednici stranke „kooptirali“ izvanstranačke ljude u vrh stranke i države, koji se ondje nisu pojavili radom za stranku s biračima u njihovim mjestima.
Svi slijedni predsjednici HDZ-a bili su probrani izvan stranke od ranijih predsjednika. Sadašnjeg premijera „probrala“ je jedina hrvatska premijerka, dovela ga je u Sabor i bila kandidirala kao zamjenika predsjednice na unutarstranačkim izborima, na kojima je već u prvom izbornom kolu bio temeljito potučen. Sve to se dogodilo samo nekoliko mjeseci poslije pristupa stranci sadašnjeg premijera. Predsjednica HDZ-a kooptirala je u vrh stranke i dovela u Sabor putem liste u našoj, trećoj izbornoj jedinici dvojicu svojih kasnijih protivkandidata za mjesto predsjednika stranke. Sve osobe koje su na gotovo došle za predsjednika stranke zaključile bi da stranku mogu voditi na svoju ruku, ne pitajući mnogo članstvo te ne vodeći račun o volji birača i naroda. Prvo dvoje slijednih predsjednika bilo je isključeno iz stranke, a treći se – kad je bio potučen na unutarstranačkim izborima – povukao iz djelatne politike.
U povijesti Zapada bilo je malo je kriza vlade koju bi izazvao premijer. Sadašnju krizu izazvao je premijer i predsjednik HDZ-a, kao što je krizu vlade potkraj prošle godine izazvao njegov prethodnik na čelu HDZ-a. Sad se premijer bori na sve načine, uključujući dokupnju nove saborske većine, kako ne bi doživio usud svojega neposrednog prethodnika. Umišljeni ljudi, ti koji misle da su nešto što nisu, lako previđaju tvrdu političku zbilju te ne obzirući se prave štetne poteze i slažu krhke konstrukcije. Umišljenost je izvor nepromišljenosti. Naslijeđeni se imetak lako potrati.
Slijedeći samo zapovijed političkih tvoraca Agrokora predsjednik HDZ-a nije se obazirao na moguće raspoloženje članstva koje stvaraju njegove odluke. Raspoloženje i nezadovoljstvo članstva HDZ-a stvorilo je veliko političko previranje, koje je dovelo do toga da se u velikom roju HDZ-a pojavila mlada matica, oko koje će se uskoro okupiti parojak. (Hrvati su prije za kvadrat govorili četvorina, a za pravokutnik pačetvorina. Pačetvorina je poput četvorine. Za novi, inačni roj se kaže parojak.) Tako se prije nekoliko mjeseci i oko sadašnjeg predsjednika roja HDZ-a okupio parojak. Razlika je u tomu, što Davor Ivo Stier nije bio „kooptiran“, nego je dugo bio pčela radilica, a ne trut ili (engleski) „clone“ u HDZ-u. (Možda zato ni neće uspjeti povesti HDZ.)
Teški grijeh predsjednika HDZ-a u nedomišljenom nizu poteza spašavanja Agrokora je propust uvažavanja mišljenja i stava Crkve, koja je većinski dioničar HDZ-a još od vremena Franje Tuđmana i Franje Kuharića. To pokazuje neočekivana i izravna pastirska i politička intervencija sisačkog biskupa i predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, koja je uslijedila samo dva dana poslije „očekivane, logične i prirodne“ ostavke ministra vanjskih poslova. Crkva je pokazala da će bez arbitraže opet uzeti svoja upravljačke prava u pokretu, koja je privremeno ustupila „kooptiranom“ vodstvu HDZ-a. Na djelu je Stepinčeva crkva, koja brani hrvatski narod i katolištvo u njemu.
Bezočna trgovina voljom naroda za spas Agrokora te za politički opstanak premijera i predsjednika HDZ-a otkrila je veliku političku istinu: sve stranke bez iznimke, cijeli kartel političkih stranaka, sustavno izigravaju birače, prazne Hrvatsku i zatiru hrvatski narod. U prošlom osvrtu pisao sam o hrvatskom političkom buđenju. „Kooptiranje“ krnjeg HNS-a u HDZ budnica je za novo buđenje naroda, koji će se okupiti za slamanje vlasti vjerolomnih hrvatskih političkih stranaka.