HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

PRIRUČNIK

Priredila:

Neli Mindoljević, prof.

                                                 X. gimnazija, Zagreb

HRVATSKI JEZIK

1.   GLAS (fonetika i fonologija)

2.   RIJEČ – oblici i vrste (morfologija)

3.   REČENICA (sintaksa)

4.   LEKSIK/RJEČNIČKI SUSTAV (leksikologija)

GLAS

(fonetika i fonologija)

JEZIK I GOVOR

GOVORNO PRIOPĆAVANJE – SPORAZUMIJEVANJE (KOMUNIKACIJA)

• To je proces prenošenja poruke, slanje poruke i primanje poruke od pošiljatelja do primatelja (od govornika do slušatelja ili sugovornika).
• Sporazumijevanje je osnovna funkcija jezika.
• Poruka je obavijest koju prenosimo.
• Priopćajni ili komunikacijski kanal jest put kojim poruka ide od govornika sugovorniku, od pošiljatelja poruke do primatelja poruke.
• Put poruke: i proces slanja i proces primanja poruke ide u tri faze: psihološka, fizička i fiziološka. Bukom u kanalu nazivamo smetnje i teškoće u sporazumijevanju do kojih dolazi ukoliko samo jedan segment ili odsječak poruke nije primljen onako kako je poslan (lonac/konac). Stvara se nesporazum u komunikaciji.

JEZIK. GOVOR. JEZIČNI ZNAK.   

• JEZIK je sustav znakova kojima se ljudi sporazumijevaju.
• KOD je sustav znakova (zbornik) za sporazumijevanje.
• JEZIČNI ZNAK odnosi se na stvarni svijet, a ima sadržaj i izraz. Jezične znakove ostvarujemo kao razlikovne glasove (foneme), u pismu kao slova (grafeme), a značenje ili sadržaj ostaje isti.
• Riječ ima IZRAZ (označitelj ili oznaka) i ZNAČENJE ili SADRŽAJ (označeno).
• Izraz jezičnog znaka: njegova materijalna strana, oblik (glasovi, slova).
• Sadržaj jezičnog znaka: njegovo značenje.
• GOVOR je ostvarivanje jezika u izgovoru. Jezik se mijenja kroz vrijeme (dijakronija) i na prostoru (dijatopija).
• JEZIČNA (LINGVISTIČKA) EKONOMIJA jest nastojanje da se sa što manje izraza izreče što više sadržaja.
• ZALIHOST ili redundancija jesu oni elementi koje možemo razumjeti zahvaljujući okolini ili kontekstu (ostalim elementima poruke) i koji su, zato što su pretkazivi, suvišni (ova crven_  jabuka, mi bi__). To je veći broj znakova, jezičnih sredstava, nego što je potrebno za razumijevanje. Zalihost  je, dakle, višak obavijesti  zbog konteksta.

HRVATSKI STANDARDNI JEZIK

• Indoeuropski jezici: većina jezika kojima se nekad govorilo od Indije do zapadne Europe. Indoeuropska jezična zajednica raspala se oko 2000. g. pr. Kr. i nastalo je više srodnih skupina: indoiranska, albanska, grčka, italska (današnji romanski jezici), keltska, germanska i baltoslavenska. Baltoslavenska skupina raspala se u 2. tisućljeću prije Krista na baltičku i slavensku (praslavensku). Sve do 3. stoljeća Slaveni su govorili jednim jezikom. Nema pisanih spomenika. Praslavenska jezična zajednica jedna je od najsrodnijih unutar indoeuropske jezične zajednice. Slavenska skupina: istočnoslavenska, zapadnoslavenska i južnoslavenska.
• Južnoslavenska skupina: hrvatski, slovenski, srpski, makedonski, bugarski i staroslavenski jezik. Staroslavenski je prvi zapisani slavenski jezik. To je književni jezik Konstantina Ćirila utemeljen na jednom južnoslavenskom narječju.

IDIOMI HRVATSKOGA JEZIKA (idiom = govor)

• Idiom je zajednički termin za svaki pojedini idiolekt (govor pojedinca), lokalni jezični sustav, dijalekt i jezik.
• Idiomi hrvatskoga jezika: organski idiomi (govor uže, najčešće seoske sredine, plemena, roda) i neorganski idiomi (substandardni idiomi i standardni jezik).
• Substandardni idiomi: govori koji nisu usko vezani uz određenu sredinu, tj. govori između organskog idioma i književnog (standardnog) jezika. Substandardnim idiomima pribrajamo: razgovorni ili kolokvijalni jezik, dobne žargone (naraštajne, uglavnom učeničke i studentske), stručne ili profesionalne žargone, šatrovački jezik kao jezik rubnih društvenih skupina.

HRVATSKI STANDARDNI JEZIK

• Književni jezik jednoga naroda (i pisani i govorni oblik) služi tom narodu kao univerzalno sredstvo sporazumijevanja. Uz taj termin rabi se i termin standardni jezik (standard = norma, mjerilo, pravilo).
• Standardni je jezik autonoman vid jezika, svjesno normiran i polifunkcionalan.

Značajke hrvatskoga književnog (standardnog) jezika

• Potpuno je autonoman (samostalan) u odnosu na bilo koji idiom; uči se! 
• Normiran je. Normu čini skup pravila, sustav propisa.
• Mora biti funkcionalan u svim komunikacijskim situacijama. Funkcionalni stilovi: književno-umjetnički, znanstveni, publicistički, administrativni i razgovorni.
• Ostvaruje se u određenom prostoru (stabilan u prostoru) i prilagodljiv u vremenskom slijedu (elastično stabilan u vremenu).

Norma i normiranje standardnoga jezika

• Norma: sustav propisa kojima se određuje što je u standardnome jeziku pravilno, a što nije.
• Normativni priručnici: pravopis, gramatika, rječnik i jezični savjetnik.
• Vrste norma: ortografska (pravopisna), ortoepska (pravogovorna), gramatička (morfološka – morfemi i riječi; sintaktička – rečenice), leksička i stilistička.

ZNANSTVENE DISCIPLINE U OKVIRU LINGVISTIKE

• FONETIKA proučava glas sam po sebi (fon), artikulacijska i akustička svojstva glasova.
• FONOLOGIJA proučava foneme, glasove u funkciji, njihova funkcionalna svojstva.
• MORFOLOGIJA proučava morfeme i riječi.
• MORFOFONOLOGIJA (MORFONOLOGIJA) proučava funkciju fonema u morfemima.
• SINTAKSA proučava spojeve riječi ili sintagme, rečenicu i tekst.
• SEMANTIKA proučava sadržaj, značenje jezičnoga znaka.
• LEKSIKOLOGIJA proučava i opisuje rječnički sustav.
• LEKSIKOGRAFIJA se bavi sastavljanjem rječnika.
• ETIMOLOGIJA proučava podrijetlo i razvoj pojedinih riječi.
• STILISTIKA se bavi stilom, povezana je i s teorijom književnosti. 

GLASOVI

Nastajanje glasova

• Glas je najmanji odsječak izgovorene riječi.
• Govorni organi se dijele na pomične i nepomične.
• Glas stvara zračna (fonijska) struja koja nastaje skupljanjem i širenjem pluća. Ona se modificira prolazeći kroz dušnice, dušnik, grlo, usnu (i nosnu) šupljinu.
• Glasovni oblik dobiva provlačeći se kroz glasiljke. Dalje dolazi u grlo, nad grlom je ždrijelo koje vodi u usnu ili nosnu šupljinu gdje dobiva konačan oblik. Pri njezinu oblikovanju sudjeluju jezik, donja (pomična) i gornja (nepomična) čeljust, zubi (dentes), usne (labiae),desni (alveoli), nepce (palatum) i to tvrdo (palatum durum) i meko (palatum velum) i resica (uvula).
• Visina glasa ovisi o broju i dužini titraja glasiljki. Jačina glasa ovisi o otvoru glasiljaka.

Podjela glasova po načinu kako nastaju

• Prema načinu nastajanja svi se glasovi dijele na otvornike i zatvornike.
• Prema funkciji u riječi glasovi se dijele na samoglasnike ili vokale (slogotvorne glasove) i suglasnike (neslogotvorne glasove). Pri izgovoru je suglasnika prolaz zračnoj struji potpuno otvoren i ona nesmetano prolazi iz pluća do usana. Ovako nastali glasovi zovu se otvornici.
• Pri izgovoru suglasnika govorni su organi potpuno ili djelomično zatvoreni. Ovako nastali glasovi zovu se zatvornici. Zatvornici se dijele na zvonačnike ili sonante (nastaju ako je prolaz zračnoj struji djelomično zatvoren) i šumnike ili konsonante (prolaz potpuno zatvoren).

SLOG je dio riječi koji se izgovara kao cjelina.

• Nositelj sloga je otvornik (kao jezgra), a uz njega obično dolazi i zatvornik: od-la-zi-ti, o-ti-ći, grm, svijet (1 slog!). Ponekad je zatvornik – samoglasnik (slogotvorno r).
• Slogovi mogu biti otvoreni (ako završavaju samoglasnikom) ili zatvoreni (ako završavaju suglasnikom), dugi ili kratki, naglašeni ili nenaglašeni

OTVORNICI

• Otvornici hrvatskoga jezika su: a, e, i, o, u i dvoglasnik ie (na mjestu jata).
• Dvoglasnik ie izgovara se kao dva glasa. On je samoglasnik jer tvori slog: svijet, rijeka, bijel (svet, svit; reka, rika; bel, bil). Ostvaruje se različito u hrvatskim narječjima: kao ije, je, e ili i.

Podjela otvornika prema stupnju uzdignutosti jezika prema nepcu:

• visoki (i, u), srednji (e, o) i niski (a)

Podjela otvornika prema vodoravnom položaju jezika prema nepcu:

• prednji (i, e, ie), srednji (a) i stražnji (o,u)

ZATVORNICI

Pregled zatvornika hrvatskoga jezika

• ZVONAČNICI (sonanti, zvonki zatvornici):  j, l, lj, m, n, nj, r, v (m, n, nj = nazali ili nosnici); približavanjem organa suzi se i djelomično zatvori prolaz zračnoj struji.

·         ŠUMNICI (konsonanti): b, c, č, ć, d, dž, đ, f, g, h, k, p, s, š, t, z, ž ; dodirivanjem govornih organa potpuno se zatvori prolaz zračnoj struji ili nastane tjesnac o koji se tare.

Podjela zatvornika prema NAČINU tvorbe

• zvonačnici (sonanti)                    m, n, nj (nosnici, nazalni), j, l, lj, r, v
• zatvorni (praskavi, eksplozivi)    b, p, d, t, g, k
• poluzatvorni (sliveni, afrikate)    c, ć, č, đ, dž
• tjesnačni (frikativi)                        s, š, z, ž, f, h       

Podjela zatvornika prema MJESTU tvorbe

• usneni (labijali)              dvousneni, bilabijali:         b, p, m               (lat. labiae: usne)

 usnenozubni, labiodentali:         v, f                     (lat. dentes: zubi) 

• jezični                 prednjojezični, zubni, dentali:         d, t, n, c, z,

                                      desnici, alveolari:         r, l                           

      srednjojezični, prednjonepčani, palatali:   č, ć, đ, dž, š, ž, j, lj, nj       (palatum: nepce)  

      stražnjojezični, zadnjonepčani, velari (jedrenici):   k, g, h

(Zapamti! Palatali ili nepčanici su sva slova s kvačicom ili crticom, slova od dva znaka i još samo j.)

Podjela zatvornika prema ZVUČNOSTI

• zvučni              b         d         g         z          ž          dž         đ          -         -        -
• bezvučni          p         t          k         s          š           č          ć          f         c       h
• zvonačnici, sonanti (neutralni):  m, n, nj, j, l, lj, r, v

Ova se podjela glasova temelji na položaju i načinu rada glasiljki. Bezvučni suglasnici nastaju kad su glasiljke opuštene pa je prolaz zračnoj struji nesmetan. Zvučni nastaju kad su glasiljke zategnute pa titraju. Neutralni zvonačnici nisu ni zvučni ni bezvučni.Zbog ovih svojstava glasova nastala je glasovna promjena jednačenje suglasnika po zvučnosti. Uz neke iznimke, zvučni se suglasnik ne može ostvariti ispred bezvučnoga pa prelazi u svoj bezvučni par (vrabac – vrapca), a bezvučni ispred zvučnoga prelazi u svoj zvučni par (glas – glazba).

Zvonačnici su neutralni što znači da se ostvaruju bez promjene, bez obzira na zvučnost odnosno bezvučnost glasova ispred ili iza njih.

U svim navedenim podjelama glas se ne promatra u kombinaciji s drugim glasom, već se promatra fon – glas sam po sebi.

FONETIKA je znanstvena disciplina koja proučava artikulacijska (mjesto i način tvorbe) i akustička (zvučnost) svojstva glasova, tj. proučava glas sam po sebi, njegova svojstva.

FUNKCIJA GLASOVA U JEZIKU (funkcionalna svojstva glasova)

Fonološka opreka ili opozicija

• Biti / piti – glasovi /b/ i /p/ imaju ulogu (funkciju) da razlikuju (jednu riječ od druge).
• Foneme tako i izdvajamo iz riječi, suprotstavljanjem (oponiranjem) jednih drugima, npr. 1. /biti/ - /piti/ - /siti/ - /miti/ - /viti/ ili 2. /kvar/ - /kvas/ ili 3. /kovač/ - /kolač/ ili 4. /spavačica/ - /spavaćica/. Važno: glasovi mogu mijenjati značenje drugim riječima samo ako se nalaze u istoj fonološkoj okolini (u istom kontekstu), tj, na istom (premda bilo kojem) mjestu u riječi, s istim naglaskom (duga – tuga, spavati – spajati, mlad – mlak).
• Fonološku okolinu čine svi glasovi koji se nalaze oko suprotstavljenih fonema.
• Kontekst je okolina jezične jedinice u kojoj ona dobiva određeni smisao (lat. contextum: skupa tkano, prepleteno).

FONEM (grč. phone: glas, ton, zvuk)

• RIJEČ je izgovoren ili napisan skup glasova, ili jedan glas, koji nešto znači. U našem jeziku od jednoga glasa mogu biti sastavljeni samo veznici (i, a), prijedlozi (u, o, k, s), uzvici (u, o, a, e) i zamjenica nj, a druge vrste riječi ne. Glas razlikuje značenje, odnosno riječi.

• JEZIKOSLOVLJE (lingvistika), znanost o jeziku, razlikuje posebnu vrstu znakova – razlikovne glasove, od kojih se sastoje riječi i koji razlikuju riječi. Za sporazumijevanje glas sam za sebe nije dovoljan – potreban je glas u funkciji. Glasovi imaju funkciju u jeziku – mogu mijenjati značenje riječi.
• FONEM je razlikovni glas. Fonem je najmanja jezična jedinica koja ima samo izraz, nema značenja, služi za stvaranje riječi i za razlikovanje njihova značenja. Fonem je glas koji sam NEMA značenje, ali ima razlikovnu ulogu.
• FON je glas sam po sebi, bez obzira na to je li fonem ili nije, neovisno o njegovoj funkciji. (Foneme pamtimo kao 30 slova abecede + otvornik ie i samoglasno r.)

Fonem i riječ pripadaju različitim jezičnim razinama, sustavima – fonološkoj (fonološke jedinice, glasovi, nemaju značenja) i morfološkoj (morfološke jedinice, riječi, npr. veznik i, imaju značenje), odnosno leksičkoj, rječničkoj.

• FONOLOGIJA je dio jezikoslovlja koji proučava foneme u funkciji (razlikovne glasove). Proučava njihova funkcionalna svojstva, njihovu funkciju, ulogu, a ta je – razlikovanje značenja riječi. Fonemi, npr. /b/ i /p/, sami po sebi nemaju značenja, ali razlikuju značenje riječi biti  od  piti.
• FONETIKA je dio jezikoslovlja, i to dio fonologije koji proučava glasove bez obzira na njihovu funkciju u jeziku. Fonetika proučava artikulacijska svojstva glasova, tj. mjesto i način tvorbe (npr. b i p su dvousneni, artikuliraju ih obje usne)  i akustička svojstva, njihovu zvučnost (npr. b je zvučni, a p  bezvučni  glas).

Odnos fonetike i fonologije

• Fonetika proučava glasove ljudskoga govora neovisno o njihovoj funkciji. Fonologija proučava kako jezik iskorištava ove glasove (koje je fonetika opisala) radi priopćavanja (komunikacije).

Fonem – odsječno razlikovno sredstvo

• Fonem je dio smislenog lanca (lanac glasova čini riječ), on je odsječak toga istog lanca. Lanac d-u-g-a  sastoji se od četiri odsječka (segmenta). Stoga se fonem naziva i odsječnim ili segmentnim razlikovnim sredstvom.

ALOFONI ili FONEMSKE VARIJANTE jesu dvije izgovorne varijante istoga glasa.

• To su glasovi čija razlika je uvjetovana mjestom (pozicijom) u riječi ili glasovnom lancu. To znači da različito izgovaramo isti glas na različitim mjestima u riječima – npr. glas /m/ izgovaramo dvousneno  u riječi [mati], a usneno-zubno u riječi [tramvaj]. Ili još [Ana] i  [Anka],  [šuma] i [ušće], [tanak] i [tanka], [tramvaj] i [bomba].
• Alofon je izgovorna varijanta fonema; razlika je uvjetovana mjestom fonema u riječi. (grč. allos: drugi) Foneme inače označavamo kosim zagradama, a fonemske varijante (alofone) uglatim!

NAGLASAK, DUŽINA I (REČENIČNA) INTONACIJA

• PROZODIJA je znanost o naglascima, kračini/dužini slogova i intonaciji.
• Nadodsječna (prozodijska) obilježja: naglasak, intonacija, dužina.
• Naglasak:  Pao je grâd. (veliko naseljeno mjesto);  Pao je  grad. (tuča, smrznute kapi kiše)
• Dužina: Tamo nije bilo vojnika. (genitiv jednine); Tamo nije bilo vojnika. (genitiv množine)
• Intonacija:  Tamo nije bilo vojnika. (izjavna);  Tamo nije bilo vojnika?  (upitna rečenica)

PISMO (GRAFIJA) I PRAVOPIS (ORTOGRAFIJA)

GRAFEMSKI SUSTAV

• Fonem je glas, a slovo je GRAFEM. Grafemski sustav jest sustav pisanih znakova za foneme – to je sustav slova kojima bilježimo foneme hrvatskoga jezika.
• GRAFEMATIKA je znanstvena disciplina koja proučava prijenos fonema u grafeme (prijenos fonemske strane jezika u grafemsku). Načelo da jednomu fonemu odgovara jedan grafem prihvatila je i naša hrvatska jezična znanost, ali se ono ne provodi dosljedno. Događa se da jednomu fonemu odgovaraju dva grafema ili da uzastopnu pojavu fonema, npr. /t/  i /s/ u bratski ostvarujemo kao /c/: (bracki) itd.

      Za naš jezik ne vrijedi pravilo «Piši kao što govoriš».

• Slova hrvatske latinice dijele se u četiri skupine: temeljna slova (jednoslovni grafemi); izvedena slova (izvode se s pomoću dijakritičkih znakova): č, ć, đ, š, ž; dvoslovi (digrafi): dž, lj, nj; troslov (trigraf): ije.
• Jedan fonem može se bilježiti različitim grafemima: fonem t (potvrda, odcijepiti).
• Različiti fonemi mogu se bilježiti istim grafemom. Grafem s znak je za tri fonema: s mukom /s/, s brigom /z/, s čežnjom (š).
• PRAVOPIS ili ortografija propisuje pravila o pisanju grafema, riječi i skupova riječi, npr. pravila o pisanju velikog i malog slova. (grč. orthos=pravilan, grapho= pišem)
• PRAVOGOVOR ili ortoepija (grč. orthos = pravilan, epos = govor) obuhvaća pravila o izgovoru riječi, npr. pravilo da silazni naglasak ne može biti u sredini riječi. Iz mnoštva izgovornih varijanata izdvaja one koje proglašava književnima (normativnima).
• Norma je skup osobina kojima se utvrđuje jezik jezične zajednice kao uzor kojemu se treba prilagoditi.

Načela na kojima je zasnovan PRAVOPIS

      Glasovi se mogu bilježiti na dva osnovna načina: etimološki i fonološki.

• Etimološki (korijenski) pravopis traži da riječ pišemo tako da se vidi njen nastanak, unatoč tome što se izgovor riječi promijenio (preddvorje > pred, dvor; svjedočba > svjedoč/iti/, -ba; kazalištni > kazališt/e/, -ni).
• Fonološki (glasovni) pravopis traži da svako slovo (grafem) u riječi točno odgovara glasu (fonemu) koji izgovaramo (predvorje> dva d stopila su se u jedan glas; svjedodžba > jednačenje suglasnika po zvučnosti; kazališni > ispadanje suglasnika).
• Naš je pravopis FONOLOŠKO-ETIMOLOŠKI. U pisanju riječi najčešće poštujemo fonološko načelo. Pišemo i izgovaramo: Rab – rapski, sladak – slatka, kazalište – kazališni.
• Ima i riječi koje su pisane po etimološkom načelu. Pišemo podšišati, jedanput, gradski, a čitamo potšišati, jedamput, gracki. Glasovne promjene koje nastaju među riječima u govornome nizu ne provode se u pisanju. Pišemo kod kuće, radit ću, bit ću, s  bratom, bez papira, a izgovaramo kotkuće, radiću, biću, zbratom, bespapira.
• Postoji i druga podjela: 1. fonološki pravopis – isti se fonem piše istim slovom: opći, retka, ropski, vrapca, stambeni, kazališni, otpjevati, gozba, srdžba, junaštvo; 2. morfonološki pravopis – isti se morfem piše uvijek istim slovima: obći, redka, robski, vrabca, stanbeni, kazalištni, odpjevati, gostba, srčba, junačtvo; 3. historijski pravopis (etimološki, korijenski) – riječi se pišu onako kako su se pisale u prošlosti (prema etimologiji/podrijetlu ili korijenu riječi/izvornom obliku riječi bez obzira na izgovor). Prema tom nazivlju, naš sadašnji pravopis je FONOLOŠKO-MORFONOLOŠKI.

IZGOVOR I PISANJE GLASOVA Č I Ć

• Glasovi č  i ć  dva su različita fonema i sudjeluju u razlikovanju značenja riječi. Npr. mlačenje (od mlačiti): mlaćenje (od mlatiti); spavačica (žena koja spava): spavaćica (košulja za spavanje).
• Ima mnogo riječi u kojima dolaze glasovi  č  i  ć,  a da, s gledišta  suvremenoga stanja jezika, nije vidljivo prema čemu: čekati, čaša, čitati, čovjek, čuti, čarati itd., moć, noć itd.

GLAS Č

·         Suglasnik č dolazi u oblicima riječi kojima osnova završava na k, kao alternanta glasa k (k/č), te u izvedenicama od tih riječi: vuk – vuče, pjesnik – pjesniče, plakati – plačem, peći /pek-ti/ – pečem, peče…, ali: oni peku, dovući – dovukoh – dovuče, reći – rekoh – reče, peći /pek-ti/ – pečah, plakati – plači, skakati – skači, peći /prema peku i pekao/ - pečen, jak – jači, najjači, gorko – gorče, najgorče, majka – majčica, ruka – ručetina, otok – otočanin, Rijeka – Riječanin, junak – junačan, mrak – mračan, mrak – mračiti, jak – jačati.

·         Suglasnik č dolazi u oblicima riječi kojima osnova završava na c, kao alternanta glasa c (c/č), te u izvedenicama od tih riječi: stric – striče, zec – zeče, stric – stričevi, klicati – kličem, klicati – kliči, ptica – ptičurina, kolac – kolčina, ljubica – ljubičica, Vinkovci – Vinkovčanin, ptica – ptičji, srce – srčan, iglica – igličast, ulica – ulični, kolac – kolčiti   

Glas č nalazi se:

·         u riječima kojima postanak nije vidljiv: Brač, čekati, čovjek, hlače, ključ, točka, bič, čaj, čast, čedo, čelo, čiji, čipka, čovjek, čudo, grč, kič, kovčeg, kreč, linč, mač, mačak, naranča, početi, večer…;

·         u oblicima i izvedenicama prema osnovnom k : buka – bučan, jak – jači, jačina, mrak – mračan, mračiti se, pomrčina, peći (pek-ti) – pečem, pečen, plakati – plačem, plač, plačljiv, ruka – ručni, znak – značiti , označen. (Ali! Iznimke: lijeska – liješće, trijeska – triješće, pljeskati – plješćem, pritiskati – pritišćem, stiskati – stišćem);

·         u riječima prema osnovnom c: djeca – dječji, dječurlija, micati – mičem, pomičući, mjesec – mjesečina, mjesečno, zec, zečevi, zečji; 

·         u sufiksima – imenički sufiksi: -ač: igrač, krojač, plesač, pokrivač, -ača: cvjetača, jabukovača, kuhača, -jača: kremenjača, savijača, -ičar: alkoholičar, elegičar, -čić: balončić, kamenčić, oraščić, -čica: cjevčica, grančica, -čina: cjevčina, štetočina, -če: kumče; (rjeđi imenički sufiksi: -ečak: grmečak, plamečak, -ičak: krajičak, kremičak); -ič: ribič, vodič, branič, gonič /uvijek označuje vršitelja radnje/, -čaga: rupčaga, -ičina: dobričina, -ična: sestrična); pridjevski sufiksi: -ačak: dugačak, punačak, -ičan: ironičan, simpatičan, -ički: humanistički, pacifistički; (rjeđi pridjevski sufiksi: -ačan: ubitačan, -ački: đakovački, zagrebački, -čiv: prijemčiv, -ičast: modričast, plavičast);

·         kajkavsko č u imenima (vlastita imena, zemljopisni pojmovi i sl.: Čakovec, Čegec, Črnomerec, Začretje);

·         u slavenskim prezimenima (bugarska, češka, slovačka, slovenska, ruska: Župančič, Fjodor Mihajlovič Dostojevski).

GLAS Ć

·         Suglasnik ć nalazi se u oblicima riječi kojima osnova završava na t, kao alternanta glasa t (t/ć), te u izvedenicama od tih riječi: pamet – pameću (i pameti), tvrdoglavost – tvrdoglavošću (i tvrdoglavosti), kretati – krećem, pamtiti – pamćah, kretati – kreći, kratiti – kraćen, pamtiti – pamćen, ljut – ljući, najljući, žuto – žuće, najžuće, brat – braća, cvijet – cvijeće, pamtiti – pamćenje, Split – Splićanin, platiti – plaćati, posjetiti – posjećivati.

 Glas ć nalazi se:

• u riječima kojima postanak nije vidljiv: ćuk, kći, kuća, noć, već, ćelav, gaće, leća, nećak, pluća, šećer, tisuća, voće…; (u nekim stranim imenima grčkoga i orijentalnoga podrijetla ć je nastalo od glasa k : Ćiril od grč. Kyrillos, ćilim perz. kilim);
• u riječima i izvedenicama prema osnovnom t: brat – braća, cvijet – cvijeće, ljut – ljući, radost – radošću, svet – svećenik, zapamtiti – zapamćen;
• prema osnovnom đ u riječi (jednačenje suglasnika po zvučnosti): smeđ – smećkast, žeđ – žećca (pravopisna norma dopušta i oblike sa slovom đ: smeđkast, žeđca),
• u imenima (vlastita imena, zemljopisni pojmovi i sl.): Drašković, Mihanović; kajkavsko ć: Šćitarjevo, Trakošćan. I ovdje vrijedi pravilo da se neka imena mogu pisati dvojako: Pešćenica i  Peščenica.

Suglasnik ć nalazi se u sufiksima

·         imenički sufiksi: -ić: komadić, konjić, pužić, -oća: čistoća, sljepoća, hladnoća (rjeđi imenički sufiksi: -ać: golać, -dać: srndać, -bać: zelembać, -aća: mokraća);

·         pridjevski sufiks: -aći: crtaći, domaći, pisaći (rjeđi pridjevski sufiks: -eći: srneći, pileći);

·         glagolski završetak -ći: infinitiv glagola: peći, teći, doći, gl. prilog sad.: dolazeći, pekući, slaveći.

IZGOVOR I PISANJE GLASOVA DŽ i Đ

Glasovi dž i đ većinom se nalaze u riječima stranoga podrijetla. To su:

• turcizmi (posuđenice iz turskoga jezika),
• orijentalizmi (iz svih orijentalnih jezika – perzijskog, turskog, arapskog) i
• u novije vrijeme najbrojniji anglizmi ili anglicizmi (posuđenice iz engleskoga jezika).

GLAS DŽ

·         u riječima kojima postanak nije vidljiv (uglavnom posuđenice iz engleskog i turskog jezika): budžet, džem, džokej, džez, džemper, džep, džepar, džeparac, džudo, džungla, džuboks, tinejdžer, menadžer, džojstik, džoging, džip, džus, pidžama, kandža, patlidžan, džihad, feredža, džamija;

·         prema osnovnom č: naručiti – narudžba, svjedočiti – svjedodžba, predočiti – predodžba, učiti – udžbenik;  

·         sufiksi podrijetlom iz turskoga jezika: -džija: šeširdžija, buregdžija, -džinica: buregdžinica, ćevabdžinica;

·         u nekim stilski obilježenim riječima: buniti se – bundžija, galamiti – galamdžija, računati – račundžija.

GLAS Đ

• u riječima kojima postanak nije vidljiv: anđeo, Đakovo, đavao, đurđica, đon (potplat), đak, đački, đavolski, Đurđevac, đurđevački, đuveč, evanđelje, lađa, među, smeđ, vjeđa…;
• prema osnovnom d: mlad – mlađi, grozd – grožđe, prilagoditi – prilagođavati se, glodati – glođem, glad – glađu (i gladi), ploditi – plođah, roditi – rođen, buditi – buđen, posuda – pođe, grad – građanin, labud – labuđi…(Pri jotaciji d se stapa s glasom j u palatal.)

MORFONOLOGIJA

MORFEM. ALOMORF (grč. morphe = oblik)

·         Morfem je najmanja jezična jedinica koja IMA značenje. Suprotstavimo li riječi škola i zima, opazit ćemo da one imaju jedinice po kojima se razlikuju – škol , zim  i jedinice po kojima se poistovjećuju – a.

·         Podjela morfema po položaju: korijenski (obilježavamo: K), prefiksalni (prefiks = predmetak – P) i sufiksalni  (sufiks = dometak – S).

      Morfemi              P             K                        K                S              S           S

                            pred    -     star   -    o   -      slav     -        en     -     sk     -     i

·         Granice morfema:      P+K     spojnik o, K+K         K+S           S+S        S+S                   

·         Primjeri morfemske analize: oblak (K),  na-oblač-i-ti (P+K+S+S),  oblač-ak (K+S),

       put (K),  grad-sk-i (K+S+S),  škol-a (K+S),  obal-n-i (K+S+S),  pro-hlad-n-o (P+K+S+S).

Alomorfi ili morfemske varijante 

• Alomorfi su različiti oblici istog morfema kojih su razlike uvjetovane mjestom u riječi. Jedinice od i ot u riječima odbiti i otpustiti imaju isto značenje, što znači da čine isti morfem. U riječima oblak, oblačić i oblaci također zamjećujemo dio koji je u svakoj riječi vrlo sličan – izrazom je djelomično različit zbog neke glasovne promjene.
• Alomorf je varijanta morfema izrazom djelomično različita, a sadržajem jednaka. Do alomorfa dolazi jer je jedan fonem u riječi zamijenjen drugim (zbog glasovne promjene). Alternacije (zamjene) jednoga fonema drugim u morfemu proučava znanost koja se zove morfonologija ili morfofonologija. To je dio gramatike koji proučava fonemski sastav morfema i veze između sastava morfema.
• Izraz morfema zove se morf, npr. temeljni morfem pek ima morfe (izraze, oblike): peč(en), pek(ao), pec(ivo), pe(ći).
• Alomorfi jednoga morfema mogu biti i potpuno različiti, zovu se supletivni alomorfi: ja – mene, čovjek – ljudi.

GLASOVNE PROMJENE

·         Fonološki uvjetovane alternacije (zamjene). Do njih dolazi zbog prirode samoga fonema, odnosno drugačije raspodjele fonema unutar morfema. Ovoj skupini pripadaju jednačenja suglasnika (po zvučnosti i po mjestu tvorbe) te udvajanje i ispadanje suglasnika.

·         Morfološki uvjetovane alternacije (zamjene) nisu uvjetovane prirodom samog fonema, nego nekom gramatičkom kategorijom (padež, lice) ili tvorbenom kategorijom (umanjenica, uvećanica, zbirna imenica i sl.). Morfološki je uvjetovano nepostojano a (kratak – kratki), nepostojano e (Čakovec – Čakovca), prijeglas (poljom > poljem), navezak (tad – tada), zamjena l sa o (čitao – čitala), palatalizacija (prah – prašina), sibilarizacija (oblak – oblaci), jotacija (cvijet – cvijeće) te alternacije ije,  je, e i i (zvijer – zvjerad).

NEPOSTOJANO A se gubi i ponovno javlja u različitim oblicima iste riječi:

·         u N jd. i G mn. nekih imenica: vrabac, vrapca, vrapci, vrabaca, naranča, naranče, naranče, naranača, izložba, izložbe, izložbe, izložaba …

·         u N jd. pridjeva (neodređeni oblik): umoran, umorna; modar, modra; bistar, bistra; dugačak (neodređeni vid), dugački (određeni vid); vječan, vječni, siguran, sigurni …

·         u N jd. nekih zamjenica: kakav, kakva; sav, svega; nekakav, nekakva …

NEPOSTOJANO E je onaj e koji se u kajkavskim imenima mjesta i prezimenima javlja samo u nekim oblicima. Kada se mjesna imena (toponimi) prenose iz mjesnih govora u književni jezik, zadržavaju neka svoja izvorna obilježja. Javlja se

·         u N i A kajkavskih imena mjesta: Belec – Belca; Čakovec – Čakovca; Ivanec – Ivanca; Klanjec – Klanjca, Vrbovec – Vrbovca … 

·         u N nekih kajkavskih prezimena: Gubec – Gupca, Sremec – Sremca, Tkalec – Tkalca    

·         U nekim je kajkavskim prezimenima samoglasnik e postojan i javlja se u svim padežima: Maček – Mačeka – Mačeku …, Šodec – Šodeca – Šodecu …

PRIJEGLAS je zamjenjivanje samoglasnika o samoglasnikom e iza palatalnih suglasnika, suglasnika  c  i suglasničkih skupova  št,  žd.  Prijeglas se provodi

·         u I jd. imenica srednjega roda: poljom>poljem, suncem, igralištem, godištem …

·         u I jd. i u svim padežima množine imenica muškoga roda kojima osnova završava na palatale: ražnjem, kraljem, mužem, prištem, duždem.., ražnjevi, ražnjeva, ražnjevima …; kraljevi, muževi, prištevi, duždevi …

Prijeglas se ne provodi u jednosložnih i dvosložnih imenica muškoga roda koje u slogu ispred nastavka imaju samoglasnik e: Beč – Bečom, jež – ježom, padež – padežom.

NAVEZAK ili POKRETNI SAMOGLASNIK jest samoglasnik na kraju pojedinih riječi bez kojih dotična riječ može biti, a da se njezino značenje nimalo ne mijenja. Navezak imaju:

1.      zavisni padeži pridjeva: dobrog – dobroga; dobrom dobromu – dobrome; dobrim – dobrima

2.      zavisni padeži zamjenica: mog – moga; mom – momu – mome; mojim – mojima; njim – njime

3.      prilozi: tad – tada, sad – sada, kad – kada, nikad – nikada

4.      prijedlozi: s – sa, k – ka, nad – nada, pod – poda, pred – preda, uz – uza, iz – iza

·         Uz prijedloge kroz, nad, pod, pred i uz akuzativ jednine zamjenice on može glasiti i nj, ali tada prijedlog dobiva navezak -a: kroza nj, nada nj, poda nj, preda nj, uza nj.

·         Prijedlog k može glasiti ka ako iza njega slijedi riječ koja počinje suglasnikom k ili g, odnosno suglasničkim skupom u kojem je drugi suglasnik k ili g: ka gradu, ka knjizi, ka školi, ka zgradi.

·         Prijedlog s može glasiti sa ako iza njega slijede suglasnici s, z, š ili ž ili suglasnički skupovi gdje je drugi suglasnik s, š, z, ž : sa sobom, sa strahom, sa školom, sa psom, sa Ksenijom, sa pšenicom, sa rzanjem, sa Brˇezine (Bžezine).

·         Prijedlog s naveskom dolazi i ako iza njega slijedi samo jedan glas: To se piše sa č, a ne sa ć.

·         Navezak može doći i onda ako iza prijedloga slijedi nepromjenljiva riječ, odnosno riječ koja se u rečenici upotrebljava kao da je nepromjenljiva: Sebičnjaci svaku rečenicu počinju sa ja.

S takvim a ponekad se upotrebljavaju i prijedlozi iz, niz, uz : iza sna, niza stranu, uza zid.

Prijedlozi nad, pod, pred imaju takvo a pred nekim zamjenicama: preda se, nada mnom, poda mnom, preda mnom, nada nj …

ZAMJENA L SA O (VOKALIZACIJA) jest zamjenjivanje suglasnika l samoglasnikom o na kraju nekih riječi ili na kraju sloga.

Alternacija l/o provodi se:

·         u muškome rodu glag. prid. r.: hodala, hodao, htjela, htio, čitao, pisao, radio, bio; 

·         u N jd. nekih imenica muškoga roda: čavao, posao, dio, kotao;

·         u N jd. pridjeva muškoga roda: cio, mio;

·         ispred sufiksa -ba: dijeliti – dioba, seliti – selidba i seoba …

·         u zavisnim padežima imenica na -lac: gledalac, prevodilac, tužilac, žetelac …

Alternacija imenica na -lac ne provodi se samo u N jd. i G mn.: N jd. prevodilac, N mn. prevodioci; G jd. prevodioca, G mn. prevodilaca;

Alternacija l/o ne provodi se:

• u imenica i pridjeva u kojima je suglasnik l na kraju dugoga sloga: bolnica, jelka, znalac, žalac; bijel, stalan;
• u umanjenica sa sufiksom na -ce: odijelce, ogledalce;
• u nekih imenica sa suglasnikom l na kraju kratkoga sloga: molba, žalba …

Neke imenice i pridjevi imaju dvostruke likove: anđeo i anđel, predio i predjel, seoce i selce, anđeoski i anđelski, cio i cijel, odio i odjel, seoski i selski…

PALATALIZACIJA je glasovna promjena u kojoj:

·         velari (mekonepčani suglasnici) k, g, h  ispred samogl.  e  i katkada ispred  i  prelaze u palatale (nepčanike) č, ž, š: vuk – vuče, velik – veličina, rak – račić, rekoh - reče; plug – pluže; mnogo – množina; draga – dražica; duh – duše, prah – prašina;

·         dental (zubnik) c ispred samoglasnika e i katkada ispred i  prelazi u palatal č: mjesec – mjeseče, mjesečina; ptica – ptičica; zec – zeče;

·         dental z ispred samoglasnika e prelazi u palatal ž: vitez -  viteže.

            K, G, H (ispred e, i ) => Č, Ž, Š;    C (ispred e, i ) => Č,    Z (ispred e ) => Ž.

     Izmijenjena osnova koja je nastala palatalizacijom naziva se palatalizirana osnova.

Palatalizacija se provodi:

·         u V jd. imenica m. r. koje završavaju na k, g, h: (vojnik)  vojniče, (drug) druže, (Bog) Bože, (puh) puše, (stric) striče, (mjesec) mjeseče, (knez) kneže

·         u prezentu glagola s osnovom na k, g, h: pečem (peći – osnova je pek +ti – peku), siječem (sjeći – sjek+ti, sijeku)

·         u 2. i 3. licu aorista istih glagola: (sjekoh) siječe, (ispeći = ispek+ti, ispekoh) ispeče, (dići = dig+ti, digoh) diže

·         u tvorbi imenica ispred nekih sufiksa: uvećanice – (junak) junačina, (muškarac) muškarčina, umanjenice – (ruka) ručica, (knjiga) knjižica, (krug) kružić, (noga) nožica, (muha) mušica, (prah) prašak te (srce) srčan …

·         u tvorbi glagola ispred nekih sufiksa: (buka) bučiti, (drug) družiti se, (prah) prašiti

·         u tvorbi pridjeva ispred nekih sufiksa: (vuk) vučji, (Bog) Božji, (trbuh) trbušast, (stric) stričev, (knez) knežev.  

Palatalizacija se ne provodi uvijek, npr. baka – bakin, pjega – pjegica, buha – buhica, Luca – Lucin, Jozo – Jozin …

SIBILARIZACIJA je glasovna promjena u kojoj velari (mekonepčani, jedrenici) k, g, h ispred samoglasnika  i  prelaze u sibilante (piskavce) c, z, s.

Izmijenjena osnova koja je nastala sibilarizacijom naziva se sibilarizirana osnova.

                                                    K, G, H (ispred i ) => C, Z, S.     

Sibilarizacija se provodi:

·         u D i L jednine imenica ž. r.: slika – slici, majka – majci, knjiga – knjizi, svrha – svrsi;

·         u N, D, V, L i I množine imenica muškoga roda: pjesnik – pjesnici, pjesnicima, pedagog – pedagozi, pedagozima, propuh – propusi, propusima;

·         u N i V kratke množine imenica muškoga roda: đak – đaci, vrag – vrazi, duh – dusi;

·         u imperativu nekih glagola kojima osnova završava na k, g, h: reći (prema rek+ti, rekao) – reci, recimo, recite…, peći (pek+ti, pekao) – peci …, teći (tek+ti, tekao) – teci..., leći (leg+ti, legao) lezi...

Sibilarizacija se ne provodi:

·         u mnogim općim imenicama: liga – ligi, kolega – kolegi, psiha – psihi, papiga – papigi, juha – juhi, baka – baki; u imenicama odmila (hipokoristici): seka – seki, zeko – zeki..

·         u nekim imenima i prezimenima: Đuka – Đuki, Luka – Luki, Anka – Anki,  Dubravka – Dubravki, Grga – Grgi, Olga – Olgi, Ladika – Ladiki, Gliha – Glihi …

·         u etnicima ž. r.: Bečanka – Bečanki, Vukovarka – Vukovarki, Bračanka – Bračanki …

·         u nekim zemljopisnim imenima: Krka – Krki, Kartaga – Kartagi, Volga – Volgi …

·         u većini tvorenica ženskoga roda na -ka: bolničarka – bolničarki, frizerka – frizerki, novinarka – novinarki, srednjoškolka – srednjoškolki, intelektualka - intelektualki

·         u imenica na -cka, -čka, -ćka, -tka, -zga: kocka – kocki, mačka – mački, voćka – voćki, patka – patki, mazga – mazgi …

·         u nekih posuđenica: Bask – Baski, bronh – bronhi …

Dvostruke likove imaju: 

·         neke tuđice: flamingo – flaminzi i flamingi;

·         neka zemljopisna imena: Lika – Lici i Liki, Požega – Požezi i Požegi, Gradiška – Gradišci i Gradiški, Aljaska – Aljasci i Aljaski;

·         neke opće imenice na -ska, -tka, -vka: guska – gusci i guski, humoreska – humoresci i humoreski, pripovijetka – pripovije(t)ci i pripovijetki, travka – travci i travki.

JOTACIJA (jota - grčki naziv slova j) jest stapanje nepalatalnog suglasnika s glasom j u nov palatalni suglasnik.

Jotacija se provodi:

·         u komparaciji pridjeva (nastavak  -ji): slađi, blaži, tiši

·         u prezentu i imperfektu glagola (nastavak  -jem, -jah): mičem, vođah

·         u glagolskom pridjevu trpnom (nastavak  -jen): izrađen, zapamćen

·         u instrumentalu jednine imenica ženskog roda (nastavak  -ju): radošću, pameću

·         u zbirnim imenicama (nastavak  -je): cvijeće, granje

nepalatal + j > palatal

                  c + j > č       klicati > kličem (klic + -jem); zec > zečji (zec + -ji)

                  d + j > đ      mlad > mlađi (mlad + -ji); roditi > rođen (rod + -jen)

                  g + j > ž      blag > blaži (blag + -ji); brz > brži (brz + -ji)

                  h + j > š      mahati > mašem (mah+-jem); puhati>pušem (puh+-jem); suh(+-ji) > suši

                  k + j > č      jak > jači (jak + -ji); skakati > skačem (skak + -jem)

                   l + j > lj      sol > solju (sol + -ju); zagrliti > zagrljaj (zagrl + -jaj)

                  n + j > nj     tanak > tanji (tan + -ji);  gran(a) + -je > granje; jesen + -ji > jesenji

                  s + j > š       pisati > pišem (pis + -jem), pišu (pis + -ju);  visok > viši (vis + -ji)

                  t + j > ć       smrt > smrću (smrt + -ju)

                  z + j > ž       brz > brži (brz + -ji); lagati > lažem (lag + -jem > laz + -jem)

Kako ćemo znati je li u prezentu došlo do palatalizacije ili jotacije?

·         Stavimo glagol u 3. lice množine prezenta i vidimo je li došlo do promjene.

·         Ako promjene nema (npr. od peći – pek+ti – peku  – pečem), onda je to palatalizacija.

·         Ako promjena postoji (npr. pisati – pis +ju – pišu  – pišem), onda je to jotacija.

EPENTEZA ili epentetsko (umetnuto) L jest vrsta jotacije.

To su glasovne promjene koje nastaju kad se između usnenih suglasnika  b, p, m, v, f  umeće suglasnik l (epentetsko l ) koji s glasom j  čini novi suglasnik lj :

      b + l + j >  blj       groblje (grob + l + je);  grublji (grub + l + ji)

      p + l + j >  plj       gluplji (glup + l + ji);  snoplje (snop + l + je)

      m + l + j > mlj      grmlje (grm + l + je)

      v + l + j >  vlj        življi (živ + l + ji); mravlji (mrav + l + ji); zdravlje (zdrav + l + je)

      f + l + j >   flj        Vakuf > Vakufljanin (Vakuf + l + janin)

JEDNAČENJE SUGLASNIKA (ASIMILACIJA) (po zvučnosti i po mjestu tvorbe)

1. JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI

Zvučni suglasnici              b    d    g    z     dž    đ    ž     -       -      -

Bezvučni  suglasnici         p    t     k    s     č     ć     š     f      c      h

• Do jednačenja dolazi kada se dva suglasnika različita po zvučnosti nađu jedan pokraj drugoga. Uvijek se prvi suglasnik ravna prema drugomu (mijenja se prvi suglasnik)!
• Općenito pravilo:  kad  se  bezvučni  suglasnici  nađu  ispred  zvučnih,  prijeći  će  u  svoje zvučne parnjake i obrnuto. (Sz = suglasnik zvučni; Sb = suglasnik bezvučni)

Sz+Sz > Sz Sz => zvučni suglasnik može stajati samo ispred zvučnoga suglasnika:

                           iz+graditi > izgraditi

Sb+Sb> SbSb =>bezvučni suglasnik može stajati samo ispred bezvučnoga: s+topiti > stopiti

1. Sz + Sb > SbSb => zvučni ispred bezvučnoga prelazi u svoj bezvučni par:     

      b/p: rob+stvo > ropstvo; vrab+ca > vrapca; gib+ka > gipka; d/t: slad+ka > slatka;

      g/k: bog+ca > bokci; z/s:  odlaz+ka > odlaska; iz+kopati > iskopati; uz+put > usput

Odstupanja u pisanju zvučnoga suglasnika d (ne prelazi u t ili ne ispada) u trima slučajevima:

1.       d u predmecima ispred bezvučnih c, č, ć, s, š : nadcestar, odcijepiti, podcijeniti, podcrtati; nadčovječan, odčepiti, podčiniti; odćušnuti, odćutjeti; nadsvoditi, odseliti, odsjek, predsjednik, odsutan, predstava, podstavljen;  nadšumar, odšuljati se, odšetati se, podšiti...

2.       d u složenicama s predmecima ispod- i iznad-: ispodprosječan, iznadprosječan …

3.       d u drugim složenicama zbog jasnoće: naddržavni, naddruštveni, poddijalekt, podtajnik, podtip, predturski.

Kad osnova riječi završava na bezvučne skupove st i žd, u tvorbi ispred zvučnoga suglasnika najprije ispada t, a onda se provodi jednačenje: gost+-ba>gosba=>gozba; vješt + -ba > vješba => vježba.

2. Sb+Sz > SzSz =>bezvučni suglasnik ispred zvučnoga prelazi u svoj zvučni par:  

    p/b: top+džija > tobdžija; t/d: svat+ba > svadba, kosit+ba > kosidba; katkad

    k/g: burek+džija>buregdžija; s/z: glas+ba>glazba; s+biti>zbiti;

    č/dž: naruč+ba> narudž+ba, narudžbenica

Odstupanja od drugoga pravila, pisanje u nekim oblicima:

·         u složenicama u kojima su prvi dio brojevi, npr. petgodišnji, dvadesetgodišnji, tisućgodišnji …

·         u predmecima stranoga podrijetla, u imenima i u nekim složenicama: adhezija, Habsburgovci, jurisdikcija, postgalenski, postdiplomski, podtekst

2. JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO MJESTU TVORBE (po tvorbenom mjestu)

Do glasovne promjene dolazi kada se jedan do drugoga nađu dva suglasnika različita po mjestu tvorbe. I ovdje se prvi glas uvijek ravna prema drugome.

• Jednačenje po mjestu tvorbe provodi se kod samo četiri suglasnika: s, z, h, n.

1.  s + č, ć, lj, nj, š > š 

(Prednjojezični) šumnik s ispred (srednjojezičnih) nepčanika č, ć, lj, nj  prelazi u svoj (srednjojezični) parnjak, nepčanik: misao – (mislju) > mišlju; s + čepati > ščepati; (iz+šarati) >isšarati > iš(š)arati, nositi – (nosnja) > nošnja; bijesan – (bjesnji) > bješnji

To se jednačenje katkad provodi poslije neke druge promjene, npr.

·         jednačenja po zvučnosti: izčupati – (isčupati) > iščupati;

·         jotacije: list + je > (listje – lisće) > lišće.

2.   z  + đ, dž, lj, nj, ž  > ž  

Šumnik z  zamjenjuje se ispred đ, dž, lj, nj nepčanikom ž: kazniti – (kaznjiv) > kažnjiv; paziti – (pazljiv) > pažljiv; voziti – (voznja)>vožnja; miraz+džijka>miraždžijka; razžariti > ražžariti > ražariti, kukuruz-njak > kukuružnjak, mlaz-njak > mlažnjak.

Zamjena suglasnika z  nepčanikom ž događa se i poslije neke druge promjene, npr. jotacije: grozd – (grozdje – grozđe) > grožđe.

Odstupanja od pravila:  s  i  z  ispred  lj  i nj  ne prelaze u  š  i  ž, ne jednače se:

·         ako njima završava predmetak (prefiks), a lj i nj su na početku korijena:

·         sljubiti, izljubiti, razljutiti, iznjušiti, raznjihati; 

·         ako su  l  i  j  rezultat jotacije (l + j, n + j), nastali stapanjem s glasom j nakon kraćenja korijenskoga sloga, npr. sljepoća (prema slijep), snježiti (prema snijeg), ozljeda (prema ozlijediti), bjesnjeti (prema bijesan).

3.   h  +  č, ć  > š

Suglasnik h zamjenjuje se nepčanikom š ispred nepčanika č i ć: orah – (orahčić)> oraščić; trbuh – (trbuhčić)>trbuščić; drhtati i dahtati – drhćem, dahćemi dršćem, dašćem (vrijede oba lika)

4.   n  +  b, p   > mb/nb,   mp/np

Kad je zvonačnik n na kraju korijenskoga morfema, a sufiks započinje usnikom b, zamjenjuje se nosnikom m (n /m): stan + beni > stambeni; obran + beni > obrambeni; hiniti – (hinba) – himba, zelembać, prehrambeni, crmpurast ...

       Jednačenje se ne provodi u pisanju složenica kad je n na kraju prvoga dijela složenice (u pismu n, u izgovoru  uvijek m): jedanput, izvanbrodski, vodenbuba, izvanbračni …

ISPADANJE (GUBLJENJE) SUGLASNIKA

STAPANJE SUGLASNIKA

Kada se jedan uz drugoga nađu dva ista suglasnika, oni se stapaju u jedan suglasnik.

• Pridjev bezvučan složenica je nastala od predmetka bez- i pridjeva zvučan: pojavila su se dva jednaka suglasnika (-zz-), tzv. udvajanje (geminiranje), od kojih jedan ispada: bez + zvučan > bezzvučan > bezvučan. Slično i preddvorje > predvorje; Rus + ski > russki > ruski; bezakonje, obeznaniti, odahnuti, odijeliti.

JEDNAČENJE I STAPANJE / ISPADANJE SUGLASNIKA

• U nekim se riječima najprije provodi jednačenje suglasnika po zvučnosti, a onda dolazi do stapanja/ispadanja: pet + deset > peddeset > pedeset; iz + sipati > issipati > isipati; iz + shod > isshod > ishod; Englez + ski > englesski > engleski; od + tud > ottud >otud; iseljenje, iscrpiti … 
• U nekim se riječima najprije provodi jednačenje po mjestu tvorbe, a onda ispadanje: bez + žični > bežžični  > bežični; raz + žariti > ražžariti > ražariti.
• U nekim riječima provedena su oba jednačenja suglasnika, a zatim stapanje/ispadanje:

       iz + šarati > (zvučno jedn.) isšarati > (mjesno jedn.) iššarati > (stapanje) išarati;

       raz + širiti > ras + širiti > rašširiti > raširiti; šest + deset > šesddeset > šezddeset >       

       šezdeset.

Odstupanje od ispadanja. U nekim se oblicima ispadanje ne provodi u pisanju:

·         u superlativu pridjeva koji počinju zvonačnikom j: najjednostavniji, najjasniji, najjeftiniji, najjači, najjužniji …

·         u nekim složenicama (radi jasnoće) čiji korijen počinje istim suglasnikom kojim završava predmetak: naddržavni, jedna dvadesettrećina (1/23), izvannastavni, kreppapir, hiperromantičan, superrevizija, kilogrammetar, nuzzarada.

Dvojako pisanje

• Dopušteno je dvojako pisanje nekih riječi, što ne znači da se ti oblici različito i izgovaraju, npr. zadaci  i zadatci, pogoci  i pogodci.
• U nekim oblicima može se i ne mora provesti ispadanje suglasnika d i t. Dopušteno je dvojako pisanje trosložnih i višesložnih imenica na –dac, -dak, -tac, -tak,  tj. s čuvanjem ili bez čuvanja polazne osnove u pisanju: mladac – mladci /mlaci; pogodak – pogodci/pogoci; mlatac – mlatci /mlaci; svetak (blagdan) – svetci/sveci. Izuzete su tri riječi: oci, suci, sveci (od svetac).

ISPADANJE (GUBLJENJE) SUGLASNIKA D, T, S

U nekim oblicima može doći do ispadanja suglasnika d i t::

1.  d  i  t  ispred  c  i  č     sudac – (sudca) > suca, suci; otac – (otca) > oca, oci;

                                          svetac – (svetca) > sveca, sveci; svetčev > svečev     

2.  d  i t  ispred sufiksa –ština  (u izvedenicama): Hrvat + ština – (hrvatština) >  hrvaština;

                                                     Buzet – ( Buzetština) > Buzeština

3.  d  i  t  u suglasničkim skupovima st, št, zd, žd  ispred nekog drugog suglasnika 

     (osim r, v ): bolestan – (bolestna) > bolesna, bolesno; godište – (godištnji) >godišnji, godišnje;

      nuždan – (nuždna) > nužna, nužno

4.  s  u sufiksu -ski  kada se ovaj sufiks nađe iza suglasnika č i ć

    (suglasnik s ispada u pridjeva koji su izvedeni sufiksom –ski, a korijen im završava na -č ili ć):

     pjevač + -ski – pjevačski => pjevački; ribič + -ski – ribičski – ribički; igrački, osnivački

     plemić + -ski – plemićski => plemićki; Gospić + -ski  > gospićki; zaprešićki

Odstupanje od ispadanja:

·         u pridjeva stranoga podrijetla izvedenih sufiksom -ni  ne ispada t, već ostaje suglasnički skup st na kraju korijena, tj u pismu se suglasnik t ne gubi u nekim riječima stranoga podrijetla: aorist + ni > aoristni; azbestni, protestni

·         t  i s ne ispadaju u riječima koje završavaju sufiksima -ski, -stvo: grad + -ski > gradski; brodski, ljudski, sudski, bratski, hrvatski,brat + -stvo> bratstvo; hrvatstvo, sredstvo, sudstvo

·         d  ne ispada u složenica na -što: budšto, kadšto, pokadšto

ALTERNACIJE  ije / je / e / i

• Na mjestu staroslavenskog odnosno starohrvatskog samoglasnika jata (ě, tzv. rogatog e) danas se nalazi ije (svijet), je (svjetlost), e (vredniji) ili i (vidio).
• U hrvatskom standardnom jeziku postoji dvoglasnik ie koji se bilježi troslovom ije. Ima razlikovnu ulogu: U prvom dijelu knjige govori se o umjetničkom djelu. Nekad se pisao ie, a posljednjih stotinu godina piše se ije. Gdje se (uvijek dugi) dvoglasnik izgovara, tu se piše ije.

KRAĆENJE I DULJENJE KORIJENSKOGA SLOGA (alternacije ije /je / e/ i)

Do različitih realizacija (odraza ili refleksa) jata najčešće dolazi jer se dugi slog krati (ije u je, e ili i, npr. bijel – bjelji) ili se kratki slog dulji (je prelazi u ije: razumjeti – razumijevati).

DULJENJE SLOGA S KRATKIM je (je < ije)

Duljenjem postaje dvoglasnik ie (piše se ije) u sljedećim tipovima i riječima:

1. Duljenje kratkoga je daje dvoglasnik ie (ije) u nesvršenim glagolima i glagolskim imenicama (ako u svršenom obliku nije u osnovi riječ mjera, mjesto i sjesti): dospjeti: dospijevati, dospijevanje; odoljeti: odolijevati, odolijevanje; razumjeti: razumijevati, razumijevanje; zapovjediti: zapovijedati, zapovijedanje; (Iznimke: mjera – zamjeriti: zamjerati, zamjeranje; mjesto – namjestiti: namještati, namještanje; sjesti – zasjesti: zasjedati, zasjedanje…).

2.  Na mjestu osnovnoga e, i  u riječima letjeti, leći, liti, njihovih složenica i složenica sa -zreti u položajima u kojima se taj slog dulji, dolazi dvoglasnik ie (ije): letjeti: lijetati, lijetanje, leći: lijegati, lijeganje, dozreti: dozrijevati, dozrijevanje, liti: lijevati, lijevanje…

3. U tvorbi imenica od glagola s predmetkom pre-: u jednih se imenica to pre- dulji pa u prije- imamo dvoglasnik ie (ije) – prijekor prema prekoriti, prijelaz prema prelaziti, prijedlog (predložiti), prijelom (prelomiti), prijenos (prenositi), prijepis (prepisati), prijevod (prevoditi), prijevoz (prevoziti);

u drugih ostaje -pre : pregib, pregled, prekid, prelet, premaz, prepad, prepjev, preplet, prerez, presjek, preskok… To je zato što se neke takve imenice govore i s kratkim naglascima na -pre, npr. prevrat, prebjeg, pretek…, pa se taj -pre samo produljio, a nije se zamijenio dvoglasnikom.

U kolebanju između likova sa -pre i prije- bolje je upotrijebiti likove sa prije-.

4. Dvoglasnik ie (ije) imaju glagolske imenice umijeće, dospijeće i prispijeće.

5. U pojedinačnim riječima: htijenje (uz htjenje) prema htjeti; mnijenje (mniti, mnim); pijevac, pijetao (pjevati); odijelo (odjeti), opijelo (opjevati), sijelo (sjesti).

U ostalim riječima, koje su u pretežnoj većini, duljenjem ne postaje dvoglasnik, nego samo dugo je:

• u genitivu množine: mjesto – mjesta, djelo – djela, vjera – vjera, medvjed – medvjeda …
• ispred dva suglasnika od kojih je prvi l, lj, n, r, v : djelo – djelce, vjera – vjerna, vjernik …
• u složenicama tipa kutomjer, polumjer, toplomjer …
• u imenicama od milja i izvedenicama od njih: djevojka: djeva, djevin, djevac; djed: djedo
• u nesvršenih glagola i izvedenica od njih ako su im u osnovi riječi mjera, mjesto i sjesti : zamjerati, namještati, zasjedati … (V. gore točku 1.)
• u imenica izvedenih sa -je: bezvjerac – bezvjerje, krivovjerac – krivovjerje, licemjer – licemjerje, proturječiti – proturječje. Također i u trosložnih izvedenica s dvoglasnikom u osnovi:
• izvijestiti – izvješće, obrježje / obrežje, uz kolebanje jer je: naslijediti – naslijeđe i nasljeđe, ali samo korijenje, poriječje …
• i u riječima: mjerov (mjera), vještac, vještica, pjev (pjevati), bdjenje (bdjeti), htjenje/ htijenje

Glagol sjeći  i njegove složenice imaju u jednim oblicima je, a u drugima dvoglasnik ie (ije):

   sjeći, siječem, siječeš…, sijeci, sijekući, sijecijah, sjekao, sjekla, sječen ;

   odsjeći, odsiječem, odsiječeš…, odsijeci, odsjekoh, odsiječe, odsjekosmo, odsjekavši, odsjekao…

   Tako je i u glagola isjeći, nasjeći, podsjeći, posjeći, presjeći, rasjeći, sasjeći, usjeći, zasjeći…

Premda se troglas ije jasno razlikuje od dvoglasnika ie (koji se piše troslovom ije), dakle, riječ nema u korijenu odraz jata, dobro je spomenuti da se javlja u sljedećim kategorijama i riječima:

• u prez. glag. biti, liti, piti, šiti, umjeti (i složenica), složenica sa -htjeti, -spjeti i smjeti, brijati i sl.: liti – lijem, piti  - pijem, šiti – šijem, umjeti – umijem, razumjeti – razumijem, sporazumjeti – sporazumijem, smjeti – smijem, prohtjeti – prohtijem, dospjeti – dospijem, prispjeti – prispijem, uspjeti – uspijem …, brijati – brijem …
• glagoli bdjeti, vreti i njihove složenice, u prezentu (uz bdim, bdiš…, probdim, probdiš…, vrim, vriš, provrim, provriš…), imaju i troglasovni slijed ije: bdijem, probdijem, vrijem, provrijem…
• Glagol zreti u značenju gledati u složenici nazreti, obazreti, prozreti ima prezent nazrem, obazrem, prozrem… U značenju sazrijevati (uz zrem i zrim, sazrem, sazrim) ima i likove s troglasovnim slijedom: zrijem, sazrijem …
• pridjevi s mofemnom granicom u padežima: ničijega, novijega
• G jd. imenica na -ija kao kutije, rakije…
• prilog prije
• ženski lik broja dva – dvije (izgovara se i s dvoglasnikom: dvie)
• zastarjeli zamjenički i pridjevni likovi na -ijeh, -ijem(a), npr. tijeh, dragijeh, tijem, dragijem(a)…
• u više posuđenica: dijeta, garsonijera, garderobijer, higijena, hijena, orijent, orijentacija…

KRAĆENJE KORIJENSKOGA SLOGA S DVOGLASNIKOM ije (ije < je/ e/ i)

Imenice i imenske riječi

• U množinskih oblika jednosložnih imenica muškog roda: svijet – svjetovi, bijes – bjesovi.. Iznimka! Ako je naglasak u jednini nepostojan, u dugoj množini neke imenice ne krate korijenski slog, dvoglasnik ostaje: lijek – lijeka – lijekovi;  dio – dijela – dijelovi; tijek – tijeka – tijekovi; brijeg – brijega – bregovi / brjegovi; smijeh – smijeha – smijehovi.
• Kratka množina svih imenica ima dvoglasnik: bijesi, brijezi, korijeni...
• U imenica s nejednakim brojem slogova (u obliku koji se za jedan slog produžuje, krati se korijenski slog): dijete – djeteta; tijelo –  tjelesa; vrijeme – vremena/vrjemena…
• U oblika s tri uzastopna duga sloga: slijedeći (glag. pril. sad.) – sljedeći (pridjev), npr. Slijedeći učitelja, ušao je sljedeći učenik.; svijetleći – svjetleći (npr. svjetleći objekt); kolijevka – koljevaka; pripovijetka –  pripovjedaka; popijevka – popjevaka…
• U komparativa i superlativa pridjeva i priloga: bijel – bjelji, najbjelji; vrijedan – vrjedniji – najvrjedniji; bijedan – (naj)bjedniji; trijezan (trezven, srb.!)– (naj)trjezniji; lijepo – (naj)ljepše…
• Nijedan pridjev u hrv. standardnom jeziku nema u komparativu i superlativu ije.
• U prednaglasnome položaju: primijeniti – primjenjivati; procijeniti – procjenjivati; spriječiti –  spr(j)ečavati; zapriječiti – zapr(j)ečivati; riješiti – rješavati; razriješiti – razrješavati; lijep – ljepota; slijep – sljepoća; bijel – bjelina; cijel – cjelovit; grijeh – gr(j)ehota; brijeg – br(j)egovit; bijel –  bjeloput; lijev – ljevoruk…
• U imenica i pridjeva izvedenih iz glagola: promijeniti – promjena; odijeliti –odjel;  lijepiti – ljepilo
• U  zbirnih  imenica  na  -ad:  ždrijebe – ždr(j)