Ana se udala za bećara,tamburaša i zafrkanta.Nije slušala nikog;ni oca , ni majku.Samo sebe i svoje srce.Uh kako srce drapajuće,baš kao sapunica.
A nije bila.
Niskog samopouzdanja i traljavo proživljenih dvadeset pet godina, u spoznaji da nije lijepa kao sestra joj,prihvatila je pruženu ruku misleći da je srce u njoj.Boro nije mogao vjerovati da je netaknuta u dvadeset petoj.Ni ona.To mu je bio teret i uvijek bi spomenuo njenu 'manu', kad je to najmanje očekivala.
Crvenila se.
Uništavao je svaki i najmanji trag poštovanja i morala, namećući joj krivicu.Rugao joj se, a u isto vrijeme nemilice trošio njen novac koji joj je dao otac, da kupe stan i da ne žive s njegovima.Na bračno putovanje poslao ju je samu.Tužna i žalosna brzo se vratila i otkrila da je sav novac koji je donijela potrošen na advokate koji su ga branili od zatvora.Pijan je skrivio prometnu nesreću sa smrtnim ishodom.Njegovi su prodali i kuću na moru da ga izvuku.Prije no što se okrenula, posložila činjenice i zatražila razvod,otkrila je da je trudna.Svijet svakoga lomi, a kad se suočimo sa strahom, ispada da smo jači na lomljenim mjestima,sjetila se Ernesta Hamingway i podigla glavu.
Vratila se svojima i rodila djevojčicu.
Navraćao je da vidi kćerku, a njoj uništavao malo vjere i samopouzdanja koje se pokazalo na prozorčiću.Kroz njega je gledala smjene godišnjih doba i godina.Uplašena s dozom krivice zbog propalog braka, okrenula se poslu i djetetu.Verovala je da će se jednog jutra probuditi i vidjeti otvoren prozor ,bez rešetaka.Vrijeme je mirno teklo,a u njoj stvaralo nemir.Gledala je parove kako zagrljeni šeću, kako se smiju,miluju pogledima i pitala se.
Nije vidjela ni čula odgovore.
Kočnice je prejako stiskala.
Kćerka je krenula u srednju školu, otac joj je na brdu ispod slapa sagradio kuću i stvorio idilu, koju nije osjećala.Sve je izgledalo kao dobar život, a njoj se činio nedostatnim.Htjela je nekog na koga će se moći osloniti kad posrne, s kim će podijeliti idilu i dileme…
S kim će moći razgovarati, a koji put se i posvađati.
Upoznala ga je na službenom ručku.Običnog, smirenog i odmjerenog.Imao je smeđe odijelo i krem košulju s krem kravatom na rombove.Nije bio visok,a kad se smijao imao je rupice na licu.Na prvi susret, prvog jesenjeg dana, došao je u sivom odijelu i sa 'zagrebačkim pušlekom'.Bio zbunjen i nesiguran, kao ona kad se prvi put susrela s bivšim.Imao je čin generala,i bio iz Makedonije.Nimalo nije bila impresionirana vojnikom.Što ga je više odguravala, više se trudio.Nikad se nije ženio i nije imao djece.
Prvo što ju je pitao bilo je da li ima dijete…
Nije razumjela pitanje, ali se uplašila da će mu njena djevojčica smetati.Ne bi mogla podnijeti novo omalovažavanje i srozavanje jedva uspostavljenog samopoštovanja.Primjetio je njenu zbunjenost i rekao kako mu je dosta žena koje se 'moraju' udati.Nakon mnogo pokušaja i razočaranja morao je odustati.Otići.Pitao se u čemu griješi?!Ma koliko se trudio, nije stizao do odgovora.Bili su zavijeni do vremena, dok se nisu susreli.
Zaprosio ju je sa stručkom đurđica.Sve je na njemu odavalo savršeni red i mirnoću.Spokoj.
Vjenčali su se u općini, bez velike buke.
Kćerka nije došla na vjenčanje.Svojeglava i rastrošna poput oca,otišla je u London.Čim je maturirala udala se za dobrog dečka iz kvarta, koji se spremao iseliti u Englesku.Nije joj se to sviđalo, ali kćerki koja je bila svojeglava i narogušena ništa nije mogla objasniti.Žalila je zeta, znajući da će sa njom biti teško.I bilo je.Volio ju je i trpio.I danas živi život kao da je slobodna, ne dajući se smesti.On uzdiše i tiho se žali,dok život prihvaća njegovu toleranciju.I prihvaćat će je toliko dugo dok ne prestane tolerirati ono što mu smeta.Mnogi na nekoj razini odluče biti žrtva,a iz toga se teško izlazi.Izlaz je prečesto u magluštini kojoj se ne vidi kraj.
Ali proždire vrijeme.
Dobila je unučicu u trenutku kad je otkrila trudnoću.Bila je više zbunjena od supruga, kojem je na sistematskom utvrđeno da je neplodan.Osvijestila je zašto ju je na drugom susretu pitao za dijete.Netko je tu pogriješio, mislila je kad su potvrdili trudnoću.Znala je da je njegovo, a bojala se.Nasmiješio se i zagrlio ju.Vjerovao joj.Ponovno je po ne zna koji put pokazao da je čovjek njenog života.
Danas im je sin arhitekt i sliči ocu.
Gospon general, nikad nije ni pomislio da testira sina.Znao je da bi to poljuljalo brak i izgrađeno povjerenje.
Da bi opet bio sam.