Duško Ljuština
https://hr.wikipedia.org/wiki/Duško_Ljuština
Duško Ljuština (Glibodol, Brinje, 1. listopada 1948.) dugogodišnji je ravnatelj zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh.
Pohađao je osnovnu školu u Dabru. U Ogulinu je zatim pohađao gimnaziju, a nakon toga je upisao i završio Pravni fakultet u Zagrebu, smjer - upravni studij. Završio je i visoku školu za poslovanje i upravljanje, s pravom javnosti "Baltazar Adam Krčelić" , Program stučnog studija i upravljanja, usmjerenje - Menadžment u kulturi . Nakon završenog stručnog studija upisao je i završio također u visokoj školi za poslovanje i upravljanje, s pravom javnosti "Baltazar Adam Krčelić" specijalistički diplomski stručni studij, usmjerenje - Projektni menadžment . Na sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku na Ekonomskom fakultetu u Osijeku završio je poslijediplomski specijalistički studij, usmjerenje - Marketing posebnih područja kojim je stekao zvanje univ.spec.oec.
Komentar uz knjigu Duška Ljuštine Rasprodano
http://www.matica.hr/vijenac/630/dusko-silni-i-zaboravljivi-27807/
Po onome što piše u knjizi nije Duško Ljuština samo stručnjak za nošenje razglasa i prodaju koncerata, za direktorovanje i teatarsku umjetnost, nego i za politiku i povijest, za partije i stranke, za vlasti i vladare, a osobito za kulturu i kriterije
Otkako je u veljači objavljena knjiga Rasprodano Duška Ljuštine – 35 godina ravnatelja Satiričnog kazališta Kerempuh, nekadašnjeg Jazavca – malo je hrvatskih medija koji o autoru nisu pisali i govorili kao o kulturnom čudotvorcu. Oni koji na predstavljanju knjige u Kerempuhu nisu vidjeli “samonaručeni” film o liku i djelu knjigopisca i koji ne čitaju ozbiljne tekstove, a takvih je u hrvatskoj kulturi većina, vjerojatno su (po)mislili kako je riječ o čovjeku koji je napisao svjetski bestseler i hrvatsku kulturu zadužio kao nitko. Pitanje je dana kada će biti i prvi dobitnik prestižne književne nagrade Duško Ljuština.
Po svemu što autor piše nije mu ravan nitko tko je nešto značio u hrvatskom kazalištu. U usporedbi s njim beznačajni su velikani kao što su: Stjepan Miletić, Branko Gavella, Tito Strozzi, Kosta Spaić, Božidar Violić, Georgij Paro, Mladen Škiljan, Vladimir Gerić, Joško Juvančić, Fabijan Šovagović, Pero Kvrgić, Tonko Lonza, Neva Rošić, Miše Martinović, Božidar Boban, Ivica Vidović, Zlatko Vitez i mnogi budući, koji će se u Hrvatskoj baviti kazalištem
Budući da mrzi laž – taj sin časnog oca Ilije, član Saveza komunista od šesnaeste godine pa do danas – „stvoren je za let, a ne za gmizanje“. Stoga, samo kada “mora” brojiti nacionalna krvna zrnca, citira Šerbedžiju i priznaje da je kao Rade „Srbin, koji je čisti Hrvat“. Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu od 1967. studirao je šumarstvo i kao student 1971. doživio Hrvatsko proljeće – kada se „jednog jutra znalo tko je Hrvat, tko Srbin“, a on nije želio „sudjelovati u tom agresivnom razlikovanju“.
Dok je postajao svjestan Srbin i neuspješno studirao šumarstvo, bio je veoma uspješan nosač razglasa i menadžer rock-sastava Crno bijeli sve do 1974, otkada pa do 1982. radi u Centru za kulturnu djelatnost, gdje su on i partijski drugovi „stvorili novi propuh“ u kulturi Zagreba. U Satiričko kazalište Jazavac došao je na poziv Fadila Hadžića. Prvi radni dan počeo mu je ujutro 3. studenog 1982, punktum u sedam sati. Od tada do umirovljenja radi kao direktor i ravnatelj u Jazavcu, koji je, tvrdi on, zbog „obračuna sa srpskim Kočićem” 1994. preimenovan u Kerempuh. Zadnji mandat dobio je 2013. uz pomoć osoblja kazališta i politike; Mesić je stao na njegovu stranu, ali i još neki koje ne spominje.
Glorifikacija ega
Kazališna predstava Oslobođenje Skoplja bila je presudna u „odluci da se kazalištem bavim cijeli život“, piše. Tomu je pridonijelo i iskustvo na turneji predstave po SAD-u, kada se okušao i kao glumac; glumio u Hollywoodu i na Brodwayu. Kako je Oslobođenje prošlo s „velikim kazališnim i malim novčanim uspjehom“ u New Yorku mu je Budimir Lončar, tadašnji ambasador SFRJ, dao cirkularno pismo u kojem je molio predstavnike jugofirmi da im novčano pomognu. Umjesto novca davali su čekove bez pokrića.
Da nije riječ o omniprezentnom, kako o sebi misli Duško, ravnatelju kazališta, koji je po volji Partije ustoličen 1982. – pomislili bi hrvatski nacionalisti – kako je hrvatskom kulturom, najviše kazalištem, vladao i upravljao reinkarnirani srpski vladar Stefan Uroš IV, znan i kao Dušan Silni, koji je umro 1355. I kojega bi, da nije morao u penziju, imenjak Ljuština prebacio – ne samo kamenom s ramena – nego u svemu. Pa što je tako veliko iza sebe ostavio „omnipotentni i omniprezentni“ Duško silni?
Ponadao sam se da će u knjizi odrješito – artikulirajući svaku riječ kao da je slovka, kako on to već umije i radi kada želi da ga se čuje – bobu reći bob, a popu pop. Da će hrvatskoj kulturnoj, političkoj i svakoj samoljubivosti, koju čini i njegova srpska nacionalna manjina, “skresati” u lice da je narcisoidna i nesposobna! Ali ništa od “obračuna”. Valjda zato što je i sam bio sukreator te kulture u dvama potpuno različitim političkim sustavima, Titovom totalitarističkom i Tuđmanovom demokratskom. Umjesto pokoje pokude sebi, politici i kulturi, koja bi poslije “obračuna” u budućnost krenula čista obraza i bila putokaz boljitku, Duško silni neumjereno hvali sebe i svoje sunarodnjake, stavljajući ih u prvi plan hrvatskoga kazališta i kulture.
Otkako sam pročitao knjigu do ovog teksta mislio sam, možda Rasprodano treba ignorirati, kao što autor ignorira ili krivo interpretira brojne poznate činjenice. Pitao sam se, treba li doista ozbiljno shvaćati čovjeka koji, istina, ima zasluga za svoje kazalište, ali je nezadovoljan svima koji mu ne sriču laude. Osobito je nezadovoljan novinarima Milanom Ivkošićem i Denisom Kuljišem. Ništa manje redateljima Snježanom Banović i Mirom Međimorcem te Vitomirom Lončar Buckom, koji su ga kudili, a ne klanjali mu se do poda jer im je „davao režije“ i novcem iz proračuna financirao kazališne projekte.
Jer sam od onih koji vide neistinu – pogotovo megalomaniju, samohvalu i glorifikaciju ega – napisao sam ovaj tekst, koji ne uskrsava samo činjenice, nego i prepoznaje hrvatski sluganski mentalitet u kojem Duško i njemu slični mogu raditi što rade. Čini mi se moralnim raskrinkati njegove “stručne” interpretacije i “spasiti” od zabluda mnoge koji mu u dobro pripisuju i upravljanje njihovim mišljenjem. Zato ću ga podsjetiti što je napisao. Možda se kao dovitljiv pragmatičar i lukav taktičar ipak naknadno zastidi. Pritom ću mu oprostiti sve ono što je radio u ekstazi spisateljske vrućice. Dakle?
Zna, ne zna
Kao vjerni sluga i promicatelj Tita i Partije Duško priznaje da nije znao „za kolektivizaciju, seljačke radne zadruge, oduzimanje privatne imovine, kompleks Bleiburga, Oznu, Udbu...“, ali je znao da se „u nekim dijelovima sustava, policiji, vojsci, službama, znalo kakvo je čije podrijetlo“, da se pazilo da kadrovi „dolaze iz provjerenih obitelji“. Znao je i da je Krleža u NDH živio u sanatoriju dr. Đure Vranešića na Zelengaju, gdje je bio sklonjen „kako ga Dido Kvaternik ili Maks Luburić ne bi likvidirali“, a ne zna da ga je tamo sklonio Mile Budak, ni da su komunisti Vranešića nagradili strijeljanjem.
Zna da su mnogi Hrvati osuđivani ili proglašavani neprijateljima jer su pjevali Ustani bane, ali i da su kao takvi mogli uspjeti, poput Kreše Golika, koji je „pisao u ustaškoj Spremnosti“, Lovre pl. Matačića, koji je „dirigirao u uniformi oružanih snaga NDH“ i Fadila Hadžića, koji je „imao takvu epizodu“. Sjeća se da je osamdesetih, kada je imenovan direktorom kazališta, „bio zadužen za kadrovsku izgradnju u Općini Centar“.
Također zna kako „mnogima nikako nije išlo u glavu da bi neki Srbin mogao biti direktor hrvatskog kazališta“, kako je Krleža „silno pazio da ne bi više napao Srbe nego Hrvate...“, da je Rade Šerbedžija „poslije Tita bio najpopularniji čovjek u Jugoslaviji“ i da je dio mržnje prema istom Šerbedžiji „objašnjiv ljubomorom na njegovu glumačku veličinu“. Zna da je Šime Đodan „pričao o hrvatskom barjaku koji će se viti na vrh Romanije“ – što je „bila najava rata“, da su „za raspad Jugoslavije krive snage izvana“, da je NATO-ovo bombardiranje Srbije bio peti rat „na teritoriju Jugoslavije“ – tada nepostojeće.
Zna da je doba Ante Markovića – 1988. i 1989. godina – bilo „belle epoque zrelog komunizma“, da su koterije „kod nas vrhovno načelo“, da se „svi ministri kulture koji pristaju na budžet od 0,5 posto moraju ozbiljno zapitati jesu li na čelo Ministarstva došli zbog kulture ili zbog sebe“. Obzirno piše da je u Kerempuhu predsjednik Franjo Tuđman pogledao Spiku na spiku, da do tada nije znao kako je „duhovit čovjek... i to izuzetno“ te da su u kazalištu ostali do tri sata po ponoći i popili dosta viskija. Sjeća se i kako mu je Tuđman rekao da će „četnici u Srbiji vjerojatno biti rehabilitirani, a ustaše u Hrvatskoj nikada“.
Zna i da „Josip Broz nikada nije nogom kročio“ tamo gdje „Kazalište Ulysses igra predstave na Malom Brijunu“, da je s Ulyssesom „Hrvatska dobila natrag mnoge svoje umjetnike i stekla ugled otvorene i tolerantne zemlje“, da je Ulyssis „dragulj hrvatske umjetnosti“, da su u sadašnjem hrvatskom teatru dvije svijetle točke „Mate Matišić, izvanserijski renesansni čovjek“ i Oliver Frljić, jer „radi jedinstvene eksperimente: svakoj sredini u lice sasipa istinu“, koju sredina „ultimativno ne želi čuti“. Sigurno zna da u njegovoj vikendici nije ljetovao četnički vojvoda i ratni zločinac Vojislav Šešelj, a skromno zna „da je vrlo malo tandema, ne samo u kulturi, kao što su bili Fadil Hadžić i Duško Ljuština“.
S obzirom na silno znanje čudi me kako ne zna da je velikosrpski rat 1991. djelo i projekt Srpske akademije nauka i umetnosti, JNA i Miloševića, kao i da hrvatski dio Partija nije šutio o Miloševićevu nacionalizmu, da Vjeran Zuppa nije osnivač ITD-a, ni Mani Gotovac redateljica, ni da Georgij Paro nije bio selektor Sterijina pozorja kada nije pozvana predstava Karamazovi. I da nije Fadil Hadžić, osim „Stjepana Miletića, jedini intendant nacionalnog teatra u cijeloj njegovoj povijesti koji je sam dao ostavku“, jer je to učinio i Duško Roksandić, intendant zagrebačkog HNK-a od 1958. do 1965, koji je podnio ostavku jer je samoupravljače nazvao ruljom, kao i Paro, koji je 2000. usmeno i pismeno ministru Antunu Vujiću stavio mandat na raspolaganje.
Vjerojatno zbog velike upućenosti u znanje “slučajno” nije napisao kako je postavljao kazališne ravnatelje – naravno preko kazališnih vijeća koja je sam predlagao, zatim kako je kulturi dijelio novac iz proračuna, kako je Kerempuhu namicao nagrade Hrvatskog glumišta, zašto je prozivan da je Dane satire pretvorio u Malo Sterijino pozorje, zašto mu je Hrvatska vojska čuvala vikendicu dok su četnici kidisali na Gospić... Da se oslobodio i tog tereta znanja, vjerojatno ne bi nesretan hodao ulicama i susretao „vojske pokajnika“, koji se „kunu da ništa nisu krivi, a sve je pokradeno, i zemlja je u golemim problemima“. Itd., itd.
Sveznajući sudac
U svojoj enciklopediji imena i pojmova na prvo mjesto stavio je Milana Bandića, koji mu je „vratio i Zagreb i Hrvatsku, koje su neki svim silama nastojali odvojiti od mene“. On mu je dao mjesto pročelnika Gradskog ureda za kulturu, školstvo i sport od 2005. do 2009. Tada je vlast „potjerala politiku iz zagrebačke kulture“, jedini je on bio „član SDP-a od svih 29 direktora u kulturi u tom razdoblju“. Tada su zagrebačka kultura, školstvo i sport procvali i potrošili tek milijardu i šezdesetak milijuna kuna.
Na zadnje mjesto u enciklopediji stavio je Zlatka Hasanbegovića, koji je nakon odgledanih Šest likova traže autora, Luigija Pirandella u režiji Olivera Frljića, rekao: „Taj performans dostojan je spomenik višedesetljetne hegemonije i svevlašća Dušana Ljuštine u kulturi Grada Zagreba.“ A knjigu je završio „trijumfalnim“ uspjehom Frljićeve i njegove predstave, citirajući “kritičare” koji predstavu hvale.
Dakle, Rasprodano je autobiografija čovjeka kojemu je od činjenica važnije njegovo doživljavanje činjenica, od istine dojam istine. Usfali li mu štogod, on to “dokazuje” sluganskim hrvatstvom i sunarodnjačkim sudbinama. Kada ustreba i „prebiranjem“ nacionalnih krvnih zrna. Čini se da je knjigu napisao da bi se obranio. Samo on zna od čega! Kao da mu je cilj bio iskvariti stvarnu istinu, kako kazališne umjetnosti i umjetnika, tako ideologije i svjetonazora; zamračiti što je vidljivo i kada se obrisi ne naziru i kada je slika bez sjene, čista i oštra.
Po onome što piše u knjizi nije Duško Ljuština samo stručnjak za nošenje razglasa i prodaju koncerata, za direktorovanje i teatarsku umjetnost, nego i za politiku i povijest, za partije i stranke, za vlasti i vladare, a osobito za kriterije i samohvalu. On o svemu zna sve. On je neprijeporni sudac! I to sudac jednoj kulturi i državi, čiji kriteriji ne isključuju njegove, osim kada se sam ne isključuje misleći da se samoljubljem i omniprezentnošću uključuje. Divota je da postoji Duško silni i zaboravljivi. Baš su bezveznjaci svi ti Hrvati, koji ne shvaćaju njegovu genijalnost, koja se nataložila u njegovu iskustvu.
photos
https://www.google.com/search?q=Dušan+Ljuština&client=opera&hs=bNh&sa=N&tbm=isch&tbo=u&source=univ&ved=0ahUKEwip1OnJrpXcAhWK0qYKHdYnCp84ChCwBAg1&biw=1880&bih=939